Euharistijskim slavljem i procesijom s Presvetim oltarskim sakramentom gradskim ulicama Krka, koje je predvodio krčki biskup Ivica Petanjak, svečano je proslavljena svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove.
Biskup Petanjak u propovijedi je pojasnio nezamjenjivu i neprocjenjivu važnost koju otajstvo tijela i krvi Kristove ima za život kršćanina.
„Kroz cijelu povijest spasenja Bog traži načina kako da se čovjeku približi i kako da mu se objavi. Najveća Božja objava dogodila po Kristovom utjelovljenju i rođenju, kad je Bog u svome Sinu uzeo ljudsku narav i rodio se kao čovjek. Uzeo je naše meso i našu krv, naše tijelo, a ostavio nam mnogo više od toga. Zemaljski kruh daje život za zemlju, za ovaj svijet, a onaj tko se hrani Kristom, kome je Krist potreban kao što mu je potreban kruh svagdanji, tko bez njega ne može, taj se hrani za vječnost. Euharistijski kruh je Kristova stvarna i vidljiva prisutnost u svijetu.
Bog znade dobro da nas je stvorio kao duhovna i tjelesna stvorenja i da je za nas veoma bitan i taj vidljivi i opipljiv element. Sve što je duhovno želimo na neki način materijalizirati, želimo dati neki oblik i formu.
Ako nekoga volite i kažete mu da ga volite najviše na svijetu, a ne pružite mu ruku, ne zagrlite ga, ne poljubite ga, ne učinite mu nikakvu uslugu, nikakvo dobro djelo, ne oprostite mu, ne pomognete mu, ne zauzmete se za njega,… vaša izjava ljubavi, vaša tvrdnja da ga volite ostat će negdje u zraku, prazna, bezlična, bez tjelesna.
Nasuprot, ako kažeš volim te i dajem svoj život za tvoj život. Umirem da ti živiš i s radošću ustupam svoje mjesto i radujem se tvome životu i napretku, to je vrhunac ljubavi. To je Kristov život, njegova Posljednja večera, njegova muka i smrt na križu.
Kad je riječ o euharistiji, ovdje događa obrnuti proces od naše zemaljske hrane. Svu zemaljsku hranu koju unosimo u svoje tijelo pretvaramo u sebe, a onaj tko se hrani Kristom ne pretvara Krista u sebe nego Krist nas pretvara u sebe. Zato govorimo da smo svi koji vjerujemo u Isusa Krista Tijelo Kristovo. Mi kao Crkva, kao zajednica vjernika, tijelo smo Kristovo. Koji se hranimo tijelom Kristovim postajemo njegovo tijelo u svijetu. Isus Krist u nama postaje naš raspoznajni znak, postaje naš identitet, naše novo ja.
Veoma je snažno prvo čitanje iz Knjige Ponovljenog zakona. Dok izabrani narod tumara četrdeset godina po pustinji, on je u potrazi za svojim identitetom. Trebalo im je 40 godina da sazriju, da spoznaju sebe, da shvate tko su, da stvore svoj identitet, da se iz robova preobraze u samostojan narod. No, kao i mi danas, vrlo brzo zaboravljaju svoju prošlost pa i onu koja ih je skupo koštala. Mojsije ih zato opominje: »Sjećaj se svega puta kojim te je Gospodin vodio po pustinji ovih 40 godina. Nemoj zaboraviti Gospodina Boga svoga…« Mana kojom ih je Gospodin čudesno hranio bila je više od kruha, bila je provjera vjere, pouka da čovjek ne živi samo od kruha nego od svake riječi što izlazi iz Božji usta, a ta riječ je zapovijed s njegove strane i poslušnost s tvoje strane. Oni koji su slušali i koji su se dali poučiti ušli su u Obećanu zemlju, a one koji su mrmljali i gunđali pijesak je pokrio i nema im spomena.
Zapitati se i nama: „Hranimo li se tijelom Kristovim da živimo ili da vječno nezadovoljni budemo? Jesmo li poučljivi učenici ili trajni buntovnici? Hoće li nas primanje tijela Kristova uvesti u vječnost ili će se i nama trag zamesti? Je li Krist naš identitet i naš prepoznajni znak za ovdje i za vječnost?“
I. Žužić
