Misno slavlje na spomen Svih vjernih mrtvih, Dušnog dana, biskup Petanjak predvodio je zbog loših vremenskih prilika u krčkoj katedrali, umjesto na gradskom groblju u Krku.
Okupljenima se obratio i s propovijedi koju ovdje, u nešto kraćem obliku, donosimo:
Ovih dana smo na posebni način povezani s našim pokojnima. Obnavljamo naše uspomene i sjećanja. Stojimo pred otajstvom cjelokupnog ljudskog života i postojanja i bar se nakratko zaustavljamo nad samima sobom i pokušavamo u svjetlu Božje objave dokučiti smisao svega stvorenoga.
Najčešće o smrti govorimo kao o rastanku. Zašto ne bismo govorili o smrti kao o mostu koji nas je povezao i koji nas neprestano povezuje? Naše uspomene, sjećanja, molitve, svijeće, cvijeće, zar sve to nisu mostovi koji nas trajno povezuju?
Pitanje je koliko smo se puta sjetili tih osoba dok su bile žive, koliko puta smo molili za njih, donesli im cvijeće? Kako bi izgledale naše obitelji kad bismo jedni drugima barem ponekad donijeli nešto što tu osobu veseli, kad bi imali vremena jedni za druge, molili jedni za druge i učinili da nije sve drugo važnije od nas samih? Možda tek na nečijem grobu kažemo ono što mu se nikada u životu nismo usudili reći i tako svjedočimo da između nas nije sve završeno.
Jedan od najsnažnijih izričaja ljudske vjere u vječnost i besmrtnost eruptirao je iz bola, krika, muke i jada starozavjetnog Joba. Job je sve imao i sve izgubio: obitelj, sinove i kćeri i njihove obitelji i zdravlje i sva materijalna dobra i u tom stanju krajnje patnje i drame on ispovijeda svoju bolu i u toj boli ispovijeda svoju vjeru: Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati (Job 19, 23-27).
Job zna, siguran je, da njegov Izbavitelj živi i ta sigurnost je jača od bilo koje ljudske tragedije, osamljenosti, zaboravljenosti i same smrti. To je krik iz boli u sigurnost nade i vjere u Boga živoga.
Kao što je Job siguran da njegov Izbavitelj živi, tako je sigurno da je Krist za nas umro i uskrsnuo. Spasenje i vječni život su nam zajamčeni i osigurani, na nama je da ih uzmemo. Tu sigurnost daje nam sam Isus Krist, kad, nakon što je umnožio kruh ,kaže za sebe da je on kruh živi koji je s neba sišao i da je jedini smisao i razlog njegova dolaska na svijet u tome da svi mi koje je Otac nebeski stavio u njegove ruke jednom, u konačnici, dođemo k njemu i da ne izgubi ni jednoga od nas (usp. Iv 6, 37-40).
Uskrsnuće mrtvih je dovršetak stvaranja svijeta. Uskrsnuće je punina svega stvorenoga. To je razlog naših kršćanskih okupljanja na grobljima i pohodu i molitve za pokojne. Spomen svih vjernih mrtvih je slavlje života, jer Bog nije stvori smrt već daje život i raduje se životu.
Kršćanska nada nije tek neodređeni optimizam nego sigurnost da posljednja riječ ne pripada smrti, već uskrslom Kristu, živom Otkupitelju o kojem je već Job svjedočio. Naši pokojni žive u Bogu i jednoga ćemo ih dana, njegovom milošću, ponovno vidjeti.
