Na Čistu srijedu, 18. veljače 2026, kojom započinje četrdesetodnevni korizmeni hod pripreme na svetkovinu Uskrsnuća Gospodinova, krčki biskup Ivica Petanjak predvodio je u krčkoj katedrali svetu misu s obredom pepeljenja.
Okupljenima je uputio i prigodnu propovijed u kojoj je pojasnio važnost i značenje činjenja djela milosrđa, posta i molitve u obraćenju na koje smo pozvani.
Pozivajući sve na činjenje djela milosrđa, biskup traži da se zapitamo od koga očekujemo nagradu za svoja dobra djela: „U djelima milosrđa koja činimo, vješto se može prikriti zamka i mogućnost traženja osobne koristi, zahvale i pohvale. Veoma je tanka nit i granica između isprazne slave i taštine za djela koja činimo i činjenja dobra radi dobra samoga što spada na samu bit ljudske naravi“. Tek kad počnemo činiti dobro radi dobra samoga, kaže biskup, moći ćemo izbjeći težak grijeh licemjerja, dvostrukog života i ponašanja – onog javnog i onog skrivenog. „Licemjerjem čovjek omalovažava Boga, te sebe stavlja na prvo mjesto, mjesto koje pripada samo Bogu. To je uvijek bila velika napast za čovjeka, a osobito danas kad smo stvorili kult osobe i čovjeka proglasili božanstvom pa si umišlja da se sav svijet vrti oko njega“. Zbog toga biskup poziva na činjenje dobrih djela u skrovitosti i poniznosti.
Post, pojašnjava, nije samo post od hrane već uključuje svako odricanje radi trijeznijeg života, a posvećuje se krepostima koje ga prate – svakom gestom ljubavi i velikodušnosti koja siromašnima i potrebitima daje plod onoga čega smo se dragovoljno odrekli.
Nadalje ističe biskup, korizma je, povlašteno vrijeme za molitvu. „Crkva nas poziva da započnemo proces duboke obnove i unutarnje preobrazbe u pripremi za proslavu uskrsne slave: moramo se obratiti, ali da bismo to učinili moramo se podsjetiti da smo “prah”, to jest ništa, beznačajni pred Bogom. Čak i da nismo vjernici, kad sebe promotrimo u cjelokupnom ovom svemiru bilijuna zvijezda, planeta, nebeskih tijela, tko smo mi? Zrno prašine. (…) Polazeći od poniznosti, čovjek će moći shvatiti svoju nedostatnost i pronaći lijek nadasve kroz ozbiljan proces obraćenja i mijenjanja sebe, koji će ga voditi do otkrića Boga i njegove ljubavi, njegovog milosrđa i posljedično tome do zajedništva s njim. Iz toga onda proizlazi istinska naklonost prema braći i sestrama u transparentnoj i djelotvornoj ljubavi“.
Biskup zaključuje: „Pepeo koji danas posipamo na svoje glave poziv je na poniznost kao nužan čin ozbiljnog procesa preobrazbe našeg uma, srca i vjere, koji će nas odvratiti od prolaznih ponuda svijeta i dovesti do Boga. Ovo putovanje hrani se i podržava molitvom, jača se većom koncentracijom na Sveto pismo i osobnom kontemplacijom, što nas motivira i potiče da se zaljubimo u Ljubav koja nas je prva ljubila.“
Irena Žužić
