Na Veliki petak, 7. travnja, krčki biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je u Krčkoj katedrali Obrede muke i smrti Gospodinove. Uz krčkog biskupa sudjelovala su i sedmorica krčkih svećenika i redovnika.
Nakon pročitane Muke po Ivanu, biskup Ivica izrekao je propovijed:
„Gledano s vjerskog stajališta nikada se ljudi u Crkvi i u društvu ne nalaze tako slobodni i tako jednaki kao na Veliki petak. Dok sakramentu ispovijedi i euharistije ne mogu svi pristupiti, ne mogu svi kumovati na krštenju i potvrdi, križu Kristovu se može svatko pokloniti i svatko u njemu može pronaći sebe, svoju utjehu i biti siguran da ga on razumije kao nitko drugi na ovom svijetu. Pred njim svatko može u potpunoj slobodi otvoriti svoje srce i svoju dušu.
U tom smislu, poticajno je za razmišljanje stajalište jednog bibličara da Isus nije razapet i uklonjen iz društva ni zato što je ljude ozdravljao, ni zato što je u subotu čudesa činio, čak ni zato što je tvrdio da je Sin Božji, već zato što je ljude činio slobodnima. Činio ih je slobodnima od bilo kojeg autoriteta koji na bilo koji način podjarmljuje i drži pod kontrolom, osim onoga za kojeg prepoznaš da govori tebi i tvome srcu, da te želi izgraditi, da ti želi dati pravi Život.
Autoritativni sistemi se najviše boje slobodnih ljudi. S tim da se sloboda i slobodnjaštvo ne smiju pobrkati. Slobodnjaštvo je raspuštenost – raditi što mi se prohtije, dok je slobodan čovjek itekako odgovoran i u sebi stabilan i izgrađen i zato takav može razborito procijeniti svaku situaciju i kontrolirano se ponašati i u dobru i zlu.
Prema ovom izvještaju što smo ga sada od Ivana evanđelista čuli Isusa je došla uhvatiti vojnička četa koja je bila sastavljena od šesto ljudi i k tome još hramska straža Velikog svećenika, koja je imala oko dvjesto ljudi (Usp. Iv 18, 3.12). Cijela vojska da uhvati jednog čovjeka. I kad su došli, Isus ih nekoliko puta pita: Koga tražite? Ako tražite mene. Evo me. Idem s vama, ali pustite moje učenike da idu slobodni. (usp. Iv 18,8).
Donosi se zaključak kako su ga oni uhvatili, a, zapravo, on im se sam predao. To je slobodan čovjek. I zato samo Isus može biti osloboditelj čovjeka, nitko drugi na ovom svijetu.
Kad bilo koja vlast koja želi sve kontrolirati osjeti da joj kontrola izmiče iz ruku, dignut će cijelu zemlju na noge da eliminira jednoga koji joj se čini opasnim. To se zove Zlo. Zlo i Zli sve rješava na jedan jedini način: eliminacijom nepoćudnih.
Proces protiv Isusa i njegova smrt tome su najjasniji dokaz. Židovi i Rimljani bili su krvni neprijatelji. Mrzili su se do krajnjih granica, ali kad je bilo u pitanju da svatko od njih sačuva svoju vlast onda su pale sve barijere neprijateljstva, jer je svatko od njih mogao ostati na vlasti samo ako su korupcijom podržavali jedni druge. Pred svijetom su se mrzili do neizmoglosti, a iza leđa su jedni druge kupovali i ucjenjivali.
Prema Ivanovom evanđelju, a vidjeli smo na Cvjetnicu i prema Matejevom, Pilat čak tri put pokušava osloboditi Isusa, jer i nakon svih saslušanja nalazi da je nevin. Izlazi tri put pred Kajfu i svjetinu, jer oni ne žele ući u dvorište Pilata poganina kako se ne bi okaljali i tako ne bi mogli slaviti Pashu, ali se s njime udružuju kako bi osudili nevinog koji im smeta.
Pilatovo zauzimanje ne pomaže. Svjetina neumoljivo traži Isusovo smaknuće.
I nakon raspeća, mržnja prema Isusu je tako velika da mu ni umirućem vode ne daju, nego ocat koji je simbol mržnje, prezira. Na tu mržnju Isus odgovara moleći Oca da im/nam oprosti. Isus pije mržnju svih nas, kako bi za svakoga od nas izmolio oproštenje od Oca.
I na kraju Isus umire, ali evanđelist ne kaže »umire« već »predade duh« (Iv 19,30). Od Isusove smrti predati duh postaje sinonim za smrt. Nikad prije toga nije zabilježeno da umrijeti znači predati duh.
Zapravo Isus nije umro. Ljudi nisu uspjeli u svom naumu. I, iako su se i krvni neprijatelji udružili da ga smaknu, nisu ga uspjeli ubiti, nego je Isus predao duh svoj. Kao što im se predao na početku, tako i sada, dovršavajući svoje poslanje na svijetu, Isus predaje svoj duh svima nama, odnosno svima onima koji su spremni živjeti kao on. Njegova smrt postaje dar, kao što je i njegov život bio dar nama. To je slobodan čovjek. Upravlja svojim životom i onda kad mu je on nasilno oduzet, jer mu nitko ne može narediti kako će se u smrti držati.
Isus živi i umire s nama. Živi u nama, ali i umire svaki put kad ne dopuštam da njegov Duh živi u meni, kad ne djelujem po njegovom Duhu. Završetak Velikog petka je ovo: Isus mi daje svoga Duha. Živi u meni i ja živim u njemu. Njega se više ne vidi fizičkim očima u svijetu, ali ga se vidi po svakom onom tko živi njegovim Duhom.“
Uslijedilo je otkrivanje križa i klanjanje križu, a zatim su se vjernici, predvođeni biskupom i svećenicima, uputili na procesiju s moćima svetog Križa ulicama starogradske jezgre Krka.
IŽ
