..I bilo mi je po mojoj vjeri…
Kada razmišljam o zajednici Plamičak u meni se bude mnoge uspomene, još više osjećam da u meni još uvijek gori isti plamen zapaljen u mome djetinjstvu. U molitvenoj sam zajednici prisutna od njenog začetka, a u posljednjih nekoliko godina kao pridruženi član koji, na daljinu, molitvom podupire napore mlađih naraštaja. Da nije plamička Plamička ja sigurno ne bih bila sve ovo što danas jesam, jer sam temelje za svoj profesionalni, privatni i obiteljski život stekla u toj zajednici. I što mogu nego se hvaliti u Gospodinu tolikim milostima i darovima kojima me obdario po molitvi koju sam ondje naučila izgovarati svim srcem i djetinjom jednostavnošću i pouzdanjem vjerujući da će mi biti po vjeri. Sada tek vidim koliko je važno djecu naučiti rano moliti kako bi svoje pouzdanje stavljali u Božje ruke. Najdragocjeniji dar toga zajedništva za mene je samopouzdanje koje sam ondje stekla. To je bilo mjesto na kojemu sam ja mogla biti ja, unatoč sredini iz koje sam dolazila, unatoč svojim manama i nesavršenostima, unatoč predrasudama i poteškoćama. Ja sam mogla biti ja, mogla sam upoznati sebe ogledajući se u Kristovom licu i primajući silno žuđenu utjehu: Ti si moja. Ja sam te stvorio. Ja te želim. S tobom imam plan. Prepusti mi se. Ne boj se. Sa mnom možeš sve. Povjerovala sam u nadi protiv svake nade već mnogo puta u životu. Povjerovala sam da je moguće da se krstim iako su mi to roditelji godinama branili – i bilo mi je po mojoj vjeri. Povjerovala sam da je moguće obraćenje moje majke – i ono se dogodilo. Povjerovala sam da je moguće da upišem studij iako nisam bila dobar učenik – i ostvarila sam izuzetno dobre rezultate na prijemnom ispitu. Povjerovala sam da je moguće završiti studij iako nisam znala ni učiti kako treba – završila sam ga u zadanom roku s visokim ocjenama i postala vjeroučiteljica. Povjerovala sam da ću pronaći najboljeg muža za sebe – i sada svakodnevno uživam njegovu blizinu u našem domu. Povjerovala sam da je moguće da postanem majka više djece – i sada iščekujem rođenje četvrtog djeteta. Povjerovala sam i uvjerila se – bit će mi po mojoj vjeri. A gdje sam naučila vjerovati i moliti? U Plamičku, naravno. U nadi protiv svake nade vjerujem i dalje da će naš Plamičak još dugo gorjeti u Cresu, da će svojim svjetlom i toplinom preobraziti lice jednog malog otoka i pružiti svijetu svjedočanstvo Božje ljubavi. I tko još kaže da mala mjesta nemaju što ponuditi djeci, mladima, odraslima? Kada im nude Boga živoga i prisutnoga, nude im čitav svijet na dlanu. Na taj ih način skole i potiču da ostvare svoje potencijale gdje god se nalazili, da budu ljudi molitve i vjere za život u punini. Neka nam još mnogo ljeta živi i gori naš Plamičak svet!
Iva Maričić
Razveseli ću tvoju dušu i udijelit ti sve što ti srce želi (Ps 66,4).
Ovim riječima želim započeti svjedočanstvo o molitvi i druženju u molitvenoj zajednici „Plamičak“. Živimo na otoku kojeg možemo promatrati kao djelo Božjih ruku. Svaki djelić otoka koji nas okružuje daje nam znakove da je Bog prisutan oko nas i da je upravo On želio da živimo ovdje. No s takvim dubokim razmišljanjima ne možemo istinski susresti Boga ako u našem životu nema molitve. Molitva nas potiče na neko novo gledanje na svijet i daje nam snagu da zajedno s Isusom kročimo kroz život usprkos svim teškim trenutcima. Molitvena zajednica „Plamičak“ i „Mali Plamičak“ odgojila je mnoge generacije djece i mladih da žive na otoku i u drugim krajevima svijeta s molitvom u srcu. Svake subote sastajali smo se na molitvu, a poslije na druženje. Naravno, uvijek bi bilo prepreka u određivanju termina sastanka jer je subota za nas mlade bio dan za večernje izlaske. No nismo dopustili zlu da pobjedi i da izostane neka subota a da nismo molili. Puno mladih znalo bi svjedočit da je subota dan koji čekaju cijeli tjedan i da im takva molitva daje ohrabrenje i snagu za cijeli tjedan koji ih očekuje. Danas znam da su molitveni sastanci u župnoj crkvi ostavili dubok trag u nama. Ne bi bili ovakvi ljudi kao što smo sada da nije bilo „Plamička“! Svi ostali naši prijatelji koji nisu dolazili na susrete s vremenom su sve više postali svjesniji koliko je molitva nama važna i uvažavali su naše opredjeljenje. Bog je uistinu velik jer ne traži ništa od nas samo da odvojimo par trenutaka u danu da s njim malo popričamo. S takvim razgovorom u tišini stekli smo pravog Prijatelja koji nam je darovao Velike darove a da ni sami nismo bili toga svjesni. Imati Boga u svom životu donosi mnogo malih stvari koje naš život čine ljepšim i potpunim. Jedini uvijet je otvoreno srce za molitvu i onda krećeš u pustolovinu života s Bogom.
Sanja Kučić Bogdanić (33 godine, udana, majka dvojice dječaka, dipl. ing. prometa)
Biti tinejdžer u bilo kojem vremenu nosi sa sobom brojna unutarnja previranja bez obzira na specifičnosti koje to vrijeme nosi. U tim godinama moji interesi bili su jednaki kao kod svake druge osobe te dobi. No, gledajući unatrag, ja sam oko sebe imala loptu napuhanu zrakom koja me štitila od većih udaraca – imala sam Plamičak, moju molitvenu zajednicu. U toj zajednici ja sam odrasla i iz te zajednice nosim važne alate za duhovni rast, za borbu s nedaćama života. Sve bitne stvari za duhovni rast naučila sam u njoj. Za mene su sakramenti jako važni i na njih ne gledam olako. Moja nedjelja ne prođe bez svete mise, a moj dan ne započinje bez križa i blagoslova. Vjerujem da bez Plamička to ne bi izgledalo tako. I ove godine života, u kojim sam sada, kao i buduće, nose sa sobom brojna iskušenja, ali znam kome mogu predati moje strahove, moj nemir i tugu. Znam na koji način pročitati novinski članak, a vjerujte mi u današnje doba to nije lako. A kad zalutam, u suštini mog duha, ipak nađem smisao života koji smo na molitvama unutar zajednice stalno naglašavali. Nisam najbolja, trudim se, a to mogu samo zato jer imam dobre temelje. Za to smo i molili: „Moj život neka bude Bogu na hvalu i slavu“.
Morena Damijanjević (30 godina, udana, majka jedne djevojčice, psihologinja)
