Strelica gore do raja
Moj drugi dan je pri kraju. Noć u Zubiriju je bila predivna… Nije bilo glasnih hrkača, a kreveti se ljuljaju na svaki pokret, kao da sam u barci. Savršeno. Jutro je trebalo biti jako zatrpano ipak nas je 50 u 2 sobe na samo 5 wca. Ali nisam imala pojma, pola sobe su koreanci koji se zapravo dižu u 4 i krenu sa svojim spremanjem. Srećom totalno su nečujni… Moji najdraži cimeri, ni ne znaš da ih imaš. Izlaz iz sela je bio preko mosta ljutnje i pokret na staze sa žutim strelicama koje su posvuda. Iza sebe ostavljam paragvajku kojoj nikako ne mogu zapamtiti ime, ali je jako simpatična. Nakon nekoliko kilomena bilo je vrijeme za doručak. Eto sela sa barom. Kao naručen, ali naravno tek je 9 ujutro i ništa ne radi. Srećemo ženu koja govori, no problema eto idući dućan- kafić je 5 km u suprotnom smjeru. Ne znam kako su oni računali te kilometre, ali ih zapravo napravimo mnogo više. Put je pravo veličanstvo.
Korak po korak
Ravnica kroz šumu uz rijeku… Može li tko zamisliti ljepši kraj… Kako hodam tako upoznajem hrpu ljudi. Valjda sam do 12 sati upoznala 50 ljudi iz cijelog svijeta. Paragvaj, Peru, Izrael, Australija, Kanada, Argentina, Brazil, USA… Zanimljivi su razlozi zašto ljudi dolaze raditi tako dug i težak put. Neki dolaze zbog posljednje želje svojih preminulih, netko traži mir, netko se zavjetovao, netko se tako svađa sa Bogom, nekome je to priprema za brak, nekome je to rješenje problema u braku, nekome zahvala, a netko samo hoće ispitati svoje tjelesne granice izdržljivosti. Camino je pravi dokaz da u vremenu kada je sve dostupno i sve ima svoju cijenu, ljudi su voljni žrtvovati vrijeme, ići u sukob sa svojom zdravom pameću, opirati se svakodnevnoj boli da bi dobili nešto što zapravo ne mogu kupiti. Dvjesto tisuća ljudi godišnje je dokaz da svi težimo za nečim većim, višim i nečim što nema cijenu, kako god se to zvalo… A ja to zovem vjera. Na caminu postoje pravila koja se jednostavno ne krše; a to je da sam određuješ svoj tempo i ne moraš biti s nikim. Ako si brži od nekoga, pozdraviš ga sa buen camino i produžiš. I tako od peregrina do peregrina. Stanka je svima najdraža tako da kad prvi stane velika je vjerojatnost da neće ostati dugo sam pogotovo na uzbrdici. Prošla sam dalje, i eto male uzbrdice, pa ravnica, pa opet uzbrdica… I nekako se nadam da će na idućem raskršću strelica pokazati prema dolje ili barem ravno, ali gotovo uvijek pokazuje prema gore. Cilj je raj. I eto nove raskrsnice gdje je jedan put širok i ide kroz hlad, kraj rijeke, a eto i drugoga koji ide uzbrdo i tako je uzak da jedva jedan prođe i to sa stepenicama koje svaki put stvore neku bol. Strelica naravno ide prema gore kroz jako blatnjavi put pod kojim se sve skliže. Zašto? Što je meni ovo trebalo? Tim uzbrdicama nema kraja, a sunce prži kao da smo sredina ljeta, ruksak teži svakim korakom pola tone više i sve češće su mi potrebne pauze.
Step by step, step by step, step by step. Stuba je sve više, a moje koljeno jednako tako povećava bol. I konačno na vrhu. Pogled je predivan, zelena polja i planine… Na vrhu mog uspjeha stoji španjolac koji prodaje voće i sokove svim peregrinosima. Sve je donativo. On već četiri godine dolazi gore svaki dan i daje okrjepu svima koji onuda prolaze. Nakon onakvog puta zapravo je došao kao sam blagoslov sa voćem iz rajskog vrta. Potegli mi priču, jer se meni naravno nikamo ne žuri i pita on mene od kud sam, a ja krenula sa pričom o predivnoj zemlji sa predivnim ljudima, a on meni; vi ste siromašniji nego mi i da mi gratis naranču. Sjetila sam se odmah babine priče o voću u vrijeme rata kada je to bila najslađa stvar koju si mogao dobiti.
Jednostavna a točna računica
Tako je bilo i sa mnom. Najslađa naranča koja mi je povratila snagu za dalje, ali Pamplona ne bi trebala biti daleko…. I spustimo se mi s brda i naravno opet uzbrdica… Jesam li rekla koliko mrzim uzbrdice? I eto nam grad pod nogama. Pamplona konačno… To mora biti Pamplona. Ima vrh zvonika, to je od katedrale, dovoljno je velika…. Paaaamplooonaaaa…. Krenemo se spuštati dolje, ali žuta strelica ponovo pokazuje kamo ne želimo ići… To nije Pamplona… Pamplona je u drugom smjeru. I eto konačno Pamplona, ali znak kaže da nam je albergue u samom centru grada što je idućih 4km. Sa bolnim koljenom i tabanima koji naprosto peku taj put će trajati više od sata. Vrijeme je za pauzu i to sa pivom, koje je ovdje jako često piće jer je jeftino, a daje ti snagu. 😉 količine su bitne! Srećemo sve više ljudi koji sanjaju taj albergue i kreće zafrkancija da na idućoj uzbrdici idemo liftom i tko prvi dođe do njega neka ga pusti otvorenog tako da i drugi mogu ući… Pamplona, albergue konačnooooo. Kreće ljekovito tuširanje prvo sa toplom vodom da ispere sav umor i mirise za koje nisam ni znala da postoje, a poslije sa hladnom da se jednostavno obnovim. 😉 kreće najbitnije pitanje dana, što ćemo jesti. Kako smo upoznali svi hrpu ljudi tako svako nekoga poziva i od večere za 5 došli smo na večeru za 17 ljudi. Bilo je savršeno. Svatko je donio ono što je imao, a Talijani su kuhali naravno paštu. Računica je jednostavna, gdje su Talijani tu je hrana, gdje je hrana tu su ljudi, gdje su ljudi tu je društvo, a gdje je društvo tu je hrpa smijeha i zabave. Od tih sedamnaest ljudi nitko se nije znao. Irkinje, Izraelac, Paragvajac, Peruac, Talijani, Austalci, Englez, Brazilci… To je bilo presmiješno… Jedino ovdje možeš u jednoj rečenici upotrijebiti, engleski, talijanski i španjolski, a da te svi razumiju… 😉 Buen camino
Bez maski
Moji se dani kotrljaju jedan za drugim. Već tri dan hodam. Jučer smo imali burnu večer sa puno smijeha. Svatko priča svoj jezik, ali svi svih razumiju, a što na kraju shvatimo je samo smijeh. Počinjem se navikavati na glasne noći koje mi sve manje smetaju. Bitno mi je samo dok ne zaspim, a onda neka svatko razguli svoju pjesmu.
Jutro počinje i standardno spremanje kreće. Prvo vreća, skoro da sam postala maher za uguravanje vreće u torbu, skupljanje suhog i čistog veša, mazanje nogu, oblačenje cipela, stavljanje ruksaka, točenje vode i idemo. Ujutro smo mjerili Izraelac i ja čiji je ruksak teži. Ispalo je da je moj manji, ali da je teži, a jedan i drugi imamo 10 kg bez vode. Pitao me da li nosim šminku. Hahahhaa. Ne, svoj luksuz nosim u dodatnoj majici i hlačama, a ne u make upu. Onda mi je rekao da koju god je curu pitao niti jedna ne nosi ništa. Svaki gram je bitan. Ovdje možeš vidjeti samo prirodnu ljepotu… bez maski….
