
Piše: Anton Valković, urednik
Danas, a ne sutra
Stara je životna mudrost da ono što možeš učiniti danas, ne ostavljaš ili ne odgađaš za sutra. Na nekakav ovakav način lomim se u sebi s ovim uvodnikom sve razmišljajući da pisanje odgodim za sutra. Dan koji je za mnom, umor i san koji me već polako svladava, pretežu na onu stranu vage na kojoj piše „sutra“. A onda, kada razmislim da su sutra nove obaveze, da i neće biti mira kao večeras, da rokovi stežu te da bi svakako bilo pametnije ono „danas“, jezičac na vagi kao da preteže na ono što je već davno rekla pučka mudrost… „danas“. Ali, ako malo bolje razmislim… tijelo ima svoje zahtjeve, lijenost je jak borac, odgoditi posao – pokazuje se kao oslobađajućim rješenjem, bar za sad… te opet prevladava ono… „sutra“. A onda mi kao grom iz vedra neba dilemu prelomi riječ koja je ove nedjelje, treće kroz godinu, tako očito iskočila iz evanđelja, te „moju vagu“ definitivno prevagnula ne samo na riječ „danas“, nego na riječ „sada“. A evanđeoska riječ koja me ohrabrila da slijedim mudrost starih te da ne podlegnem napastima, jest ona kojom Isus zaključuje svoj prvi javni nastup u sinagogi u svom zavičaju: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“
Odgađanje „za sutra“ tihi je ubojica mnogih uspjeha. Primjera u našem životu i u životima onih oko nas ima na pretek. Kolike smo obaveze, pustivši ih za sutra, izvršili – nikad? Kolika smo obećanja, odgađanjem pretvorili u lažna? Koliko smo se puta osvjedočili da se „željezo kali dok je toplo“ a kada ostane, treba bar dvostruki napor da se ponovno krene… U riječi „sutra ću“ kriju se toliki naši propusti… (Ovih je dana jedna vjeroučiteljica govoreći roditeljima prvopričesnika o grijehu te pripremi djece na sakramenat ispovijedi spomenula kako joj se čini kako smo upravo u ovoj Godini milosrđa pozvani ispitati svoju savjest s obzirom na grijeh propusta te upravo tu moliti od Boga milosrđe.) Ali, i ovdje mi se čini da je i za to potrebno ono – „danas“! Zimske smo praznike u župi iskoristili za jednotjedno hodočašće s mladima u Rim. Tom prigodom posjetili smo i Franjin Asiz i Benediktov Subiaco i Monte Cassino. Zamišljam ovu dvojicu mladih ljudi u njihovim previranjima: potonjem se u Rimu smiješila sjajna pravnička karijera a prvome materijalna sigurnost i život ispunjen užicima. Koji je to bio Benediktov „danas“ kada je rekao „dosta“ i koji Franjin kada je rekao „danas više neće biti kao jučer“? Kolike li hrabrosti i kolike odvažnosti da se dosegne Božje „danas“ odlaskom u samoću, u Subiaco, u Benediktovu slučaju ili raskidanjem sa svojim prošlim životom i svom materijalnom sigurnošću u Franjinom životu? A ako se malo bolje pogleda upravo je od toga „danas“ započelo ono što Isus povezuje sa svojom nastupnom propovijedi u Nazaretu: blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene… Danas što odzvanja u ušima drugačije je od onoga što je kao komentar ovom evanđelju rekla jedna srednjoškolka: „U evanđelju Riječ odzvanja u ušima a nama Riječ na jedno uho uđe a na drugo izađe.“ Danas, drugačije nego jučer, danas bez odgađanja za sutra u životu tolikih svetaca pa tako i dvojice spomenutih, značilo je ostaviti prenemaganja, neodlučnosti, strahove, kukavičluk, uhodanosti, komotnosti, laži (sebi i drugima), i dovinuti se onamo gdje „odjekuje danas“.
Možda je dobro ovaj „Božji danas“ imati na pameti i u srcu i u ovoj Godini milosrđa kada smo pozvani stati pred Božje milosrđe ali i biti milosrdni kao Otac. U poslanici Hebrejima možemo pročitati: „Pače hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom.“ Jednako tako, a budući da će sljedeći broj Veza izaći nakon što započnemo korizmu, dobro je riječi „danas“ dodati i one koje odjekuju u nadolazećem svetom vremenu: „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!“ „Sad“ ili „danas“ gotovo su istoznačnice. A da sam se ja u to uvjerio, bar za ovu prigodu, dokaz je i uvodnik što ste ga upravo pročitali a ja sam ga napisao, iako pet do dvanaest, još „danas“.