Temeljna istina o Bogu je da je On milosrdna ljubav
Crkva se nalazi u Godini milosrđa. Što mislite zašto je papa Franjo uopće proglasio ovaj izvanredni jubilej? Zbog čega Crkva danas naglašava značaj milosrđa?
Za razliku od redovitih jubileja kojeg pape proglašavaju svakih dvadeset i pet godina (posljednji takav bio je 2000. godine), u nekim prigodama proglašavaju se i izvanredne jubilejske godine koje su povezane s nekom posebnom obljetnicom. Papa Franjo je ovaj izvanredni jubilej proglasio u prigodi pedesete obljetnice završetka Drugog vatikanskog sabora.
Sama tematika ove jubilejske godine – milosrđe (geslo je: „Milosrdni kao Otac“), dijelom je vezana uz misao sv. pape Ivana XXIII. koju je izrazio u svome govoru prigodom otvaranja Sabora rekavši: „Sada Kristova Zaručnica više voli koristiti lijek milosrđa nego li posegnuti za oružjem strogoće“.
Očito da je danas vrlo važno ljudima približiti Boga preko temeljne istine o njemu, a ta je da je on milosrdna ljubav, nego li početi navještaj od toga da Bog od nas nešto zahtijeva i traži. Ako čovjek istinski susretne Boga, neće mu biti teško prihvatiti ni njegove zapovijedi.
U isto vrijeme ne može se govoriti o autentičnom kršćanstvu ukoliko u životu kršćana nisu prisutna djela milosrđa. Iako u Crkvi nikada nije nedostajao ovaj element, izgleda da ga Crkva danas treba još snažnije pokazati suvremenom čovjeku.
Recite nam nešto o samom pojmu milosrđa.
Obično se milosrđe u svakodnevnom govoru poistovjećuje samo sa sućuti i opraštanjem, ali ono je još puno šire. Ne samo da nam Bog očituje svoje milosrđe praštanjem nego i time da nam daje nebrojene milosti bez ikakvih naših zasluga. Netko lijepo reče da se Božje milosrđe očituje u tome da nam ne daje ono što smo (grijehom) zaslužili, a daje nam ono što nismo zaslužili (milosti).
Pođimo najprije od biblijskog pojma milosrđa. U Starome zavjetu se koriste razni izrazi kada se govori o milosrđu, od kojih su najvažnije dvije riječi: rahamim i hesed.
Rahamim se može prevesti kao “utroba”. Na poseban način doziva u pamet majčino krilo i pomaže nam shvatiti Božju ljubav prema njegovu narodu koja je poput ljubavi majke prema svome djetetu. Ovako nam je predstavlja prorok Izaija: “Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću”. Veza između majke i ploda njezine utrobe ne prekida se ni tada kad dijete iziđe iz njezine utrobe. Ta veza ostaje trajna i čvrsta bez obzira na sve što život donosi. Takva ljubav uključuje nježnost, suosjećanje (sućut) i trajnu spremnost za opraštanje.
Druga riječ – hesed izriče čvrstu privrženost koja se očituje u vjernosti. Bog je uvijek neumorno vjeran svome narodu i onda kad taj isti narod krši vez saveza kojeg je sklopio s Bogom. Vjernost je drugo ime za ljubav. Ukoliko nema vjernosti, ne može se govoriti o ljubavi. Važno je ovdje usput napomenuti da je vjernost čin volje a ne samo osjećaja.
Dakle, u biblijskom pojmu milosrđa uključena je konkretnost ljubavi koja je nezaslužena, besplatna, nježna, sućutna, vjerna i ona koja je uvijek spremna oprostiti.
Papa Franjo u svojoj buli „Lice milosrđa“ piše da je Isus Krist lice Očeva milosrđa te da je milosrđe središte Evanđelja. Možete li nam to malo pojasniti?
Isusovo poslanje na zemlji bilo je objaviti tko je i kakav je Bog. Bog se uvijek objavljivao ljudima, ali u Isusu, on je došao među nas, pokazao nam svoje lice i otkrio nam svoje srce. U Isusu čovjek može upoznati ljubav koju Bog ima prema nama. Sve ono što je Isus bio i jest, sve što je govorio i činio, pokazuje je i objavljuje Božju milosrdnu ljubav za čovjeka.
Milosrđe je središte Evanđelja upravo po tome što je Evanđelje radosna vijest da je Bog ljubav, da svakog čovjeka osobno ljubi ljubavlju koja je spremna ići sve do smrti i da je to istina na kojoj kao osoba mogu sagraditi svoj život.
Papa govori i o tome kako nismo samo pozvani stati pred Očevo milosrđe nego i biti milosrdni kao Otac. Kako je to moguće?
Ako mi pripadamo Bogu, ako smo njegovi sinovi i kćeri, onda mu moramo biti slični. Naš je kršćanski poziv – biti kao Bog! Isus nam kaže: „Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac!“ Ta mjera, iako nedostižno visoka, postavljena je pred svakoga tko želi biti kršćanin.
A budući da nitko ne može dati ono čega nema, potrebno je da mi sami postanemo svjesni, da iskustveno doživimo da živimo od Božjeg milosrđa. Tek kad prepoznajem Božje milosrđe u svom životu, postajem sposoban biti milosrdan prema drugima.
Kako danas, u svakodnevnom životu, možemo uživati plodove Božjeg milosrđa, a kako sami djelatno biti milosrdni?
Sama činjenica da postojimo, da jesmo, da živimo, pokazuje stvarnost Božje milosrdne ljubavi prema nama. Sve milosti koje nam Bog svakodnevno daje, nezasluženi su dar njegove dobrote. Njegova riječ u Svetom Pismu, Euharistija,
dar oproštenja u ispovijedi, sakramenti, pripadnost njegovoj Crkvi, znakovi su njegove trajne i neprekidne brige i ljubavi za nas. Vječni život u njegovu Kraljevstvu, kojem smo svakim danom bliži, posljednji je dar za kojeg se nadamo da će nam udijeliti njegovo milosrđe.
A kako mi možemo prakticirati milosrđe, naučio nas je Isus u Evanđelju, a Crkva pretočila u sedam tjelesnih i sedam duhovnih djela milosrđa. Ne bi ih bilo loše naučiti i napamet: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, stranca primiti, bolesna dvoriti, utamničena pohoditi, mrtva pokopati, dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti.
Za milosrđe kaže Papa da je izvor radosti, vedrine i mira. Svatko od nas za tim čezne. Ali mi obično mislimo da ćemo do toga doći tek kad iščeznu svi naši problemi, bolesti, poteškoće… Međutim, do radosti, vedrine i mira možemo doći – živeći milosrđe, čineći djela milosrđa. Tada ćemo odjednom shvatiti da, iako svi naši životni problemi još uvijek nisu riješeni, i križevi života još uvijek pritišću naša ramena, ipak u srcu imamo mir, vedrinu i radost!
U nedavno objavljenoj knjizi-intervjuu „Božje je ime Milosrđe“ papa Franjo kaže da se „iskvareni čovjek umara tražiti oprost“. Kako čovjeka koji se na neki način „ohladio“ od Boga a onda i od pružanja ljubavi prema bližnjemu uopće potaknuti da traži Božje milosrđe ako ne prepoznaje njegovu vrijednost?
Duhovna sljepoća, oholost i samodostatnost, najveće su zapreke za susret sa stvarnošću Božje nazočnosti u našem životu. Ako je čovjekovo srce toliko otvrdnulo da ono više ne uspijeva prepoznati put ljubavi koja vodi prema vječnoj sreći za koju je stvoren, nego je izložen najvećoj opasnosti koja ga ikad može zadesiti, a to je vječna propast, Božje milosrđe tada čovjeka dovodi do bolnog ali spasonosnog iskustva njegove vlastite bijede, krhkosti i nutarnjeg siromaštva ne bi li ga spasio.
Da, Božje nas milosrđe može susresti i u iskustvu patnje! I ona može biti znak njegovog milosrđa! Bolno je to, ali ako je to jedini način da se okrenemo od puta propasti, onda je ta patnja blagoslovljena!
Po vašem mišljenju, koji je put da čovjek upozna milosrdnu Božju ljubav?
Jedini put do Boga je Isus Krist, Bog i Čovjek! Tko susretne Isusa u svom životu, susreo je Boga, njegovu ljubav i milosrđe.
Ali, da bi smo se susreli s Bogom trebamo mi biti „pri sebi“; ne bježati od svoje istine, biti hrabri doći k sebi, vratiti se k sebi, ne biti stalno u bijegu, trci, u traženju sreće i zadovoljstva u osobama i stvarima koje uostalom i ne mogu utažiti do kraja onu našu najdublju nutarnju žeđ, žeđ za Bogom samim. Međutim, malo je onih koji su hrabri stati, zaustaviti se i zagledati se u svoju istinu i zbog toga je i teško doći do autentičnog iskustva Boga. Međutim, nitko ne može biti istinski sretan živeći u iluzijama. Površnost vodi samo prema sve većoj frustraciji.
Ipak, ne ovisi sve ni o nama. Teško bi smo mi Boga tražili i našli, da on prvi nije potražio i našao nas. Njegova nam ljubav stalno postavlja nove i nove prilike da ga prepoznamo, upoznamo i da ga zavolimo. Često put do susreta s Isusom vodi i preko ljudi, preko onih koji su mu povjerovali. Današnji ljudi s pravom kritiziraju kršćane kad primjećuju da su oni u svojim riječima a posebno djelima neautentični. Ljudi koji nemaju iskustvo Boga, gledajući nas koji smo mu povjerovali, mogu doći do njega, ako mi svojim životom odražavamo njegovu ljubav.
Na primjer, gledajući Majku Tereziju, uopće nije bilo potrebno govoriti o Božjoj ljubavi. Ona je u njoj bila vidljiva. Kad bi barem na sličan način mogla biti vidljiva i opipljiva i u nama! Truditi nam se u tome.
Jesu li tjelesna i duhovna djela milosrđa, u ovom svijetu u kojem je čovjek tako neosjetljiv i hladan za potrebe drugoga, put približavanja čovjeka čovjeku i kako čovjeku pomoći ako on to ne želi ili ne vidi da je u potrebi? Posebno ovdje mislimo na duhovna djela milosrđa poput onog da je čovjeka u dvojbama i sumnjama potrebno savjetovati, a grešnika ukoriti?
Ima toliko dobrote u ljudima danas! Mislim da najprije to trebamo vidjeti. I među onima koji nisu članovi Crkve. Nije uvijek sve crno. Bog i danas živi i djeluje među nama! Samo, obično je zlo glasno i nametljivo, pa nam se ponekad može činiti da dobra nema ili da je neznatno.
Jedno od najvećih djela milosrđa je reći, ukazati na istinu, iako je ona neugodna. Ne volimo istinski ako nemamo snage ukazati na to da dotična osoba svojim načinom života ide protiv svoga dobra i dobra drugih. Isus i kod najtežih grešnika s kojima se susretao i kojima je opraštao, nikad nije prešutio njihovo istinsko grešno stanje.
Čini mi se da smo mi današnji ljudi postali toliko samodopadno osjetljivi, da nismo sposobni primiti ni savjet ni opomenu. A to je vrlo opasno jer smanjuje mogućnost da se popravimo.
Kod opominjanja onoga koji je pogriješio treba to izvesti tako da istinu izrečemo u ljubavi. Ako ne volim, bolje da i ne opominjem, jer to neće imati uspjeha. Zato je ljubav najvažnija u svemu. Sveta Mala Terezija bi rekla: „Ljubav mi je dala ključ“!
Možete li nam pojasniti temu oprosta?
Oprost je otpuštanje pred Bogom vremenite kazne za grijehe koji su već oprošteni u sakramentalnoj ispovijedi. Da bi shvatili nauk Crkve o oprostima, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo raj; to se zove „vječna kazna“ za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilište. To čišćenje oslobađa od takozvane „vremenite kazne” za grijeh. Vremenita kazna se ne smije shvaćati kao vrsta Božje osvete, već kao posljedica same naravi grijeha. Sakramentalna ispovijed daje oproštenje od vječne kazne za grijeh. Vremenite kazne brišu se strpljivim podnošenjem životnih poteškoća, pokorom i oprostima koje nam Crkva u tu svrhu daje.
Kršćanin koji nastoji oko svoga posvećenja nije sam. U vjerovanju Crkva ispovijeda zajedništvo svetih: slavne Crkve u nebu, trpeće Crkve u čistilištu, te putujuće Crkve ovdje na zemlji. Zajedništvo svetih je trajna veza ljubavi i obilata razmjena duhovnih dobara. Ta duhovna dobra nazivamo i riznicom Crkve. Tu spada neizmjerna i neiscrpna vrijednost koju imaju Kristove zasluge i vrijednost koju kod Boga imaju molitve i dobra djela blažene Djevice Marije i svih svetaca.
Crkva koja je od Krista Gospodina dobila vlast vezivanja i odrješivanja (vlast ključeva), snagom te vlasti vjerniku otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe.
Tko dobije potpuni oprost, Crkva mu je iz te duhovne riznice namijenila toliko duhovnih zasluga, koliko je potrebno da potpuno zadovolji za svoje grijehe, bilo ovdje, bilo u čistilištu.
Osim onog propisanog djela koje treba učiniti, za potpuni oprost su potrebna još tri uvjeta: ispovijed, pričest i molitva na Papinu nakanu (npr. Oče naš i Zdravo Marijo). Osim uvjeta da nismo u teškom grijehu potrebno je isključiti i svaku svojevoljnu navezanost uz bilo koji, pa i laki grijeh.
U kakvoj su vezi milosrđe i prolazak kroz Sveta vrata?
Vrata su simbol ulaska i izlaska, prolaska. Proći kroz vrata znači iskoristiti prigodu, pokušati, odvažiti se, imati hrabrosti napustiti ono što nam je poznato i sigurno, te zakoraknuti u nešto novo.
Isus za sebe kaže: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se.“ On je vrata u puninu života, vrata u sigurnost i radost vječnu. Kroz ta se vrata prolazi i dolazi u sigurnost Božjeg Kraljevstva.
Ali, postoje i jedna druga vrata koja samo mi možemo otključati i otvoriti. To su vrata našeg srca. Pred njima stoji Isus i kaže: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu…“ Mi, ljudi, svojom slobodnom voljom, odlučujemo hoćemo li sebe same otvoriti Kristu, kako bismo zatim u Kristu bili spašeni.
Simbolika Svetih vratiju koja u ovoj jubilejskoj godini nisu otvorena na samo četiri najvažnije rimske bazilike kako je uobičajeno, nego ih u ovom jubileju ima bezbroj, u svim biskupijama, žele nam reći da su vrata Božjeg srca, vrata milosrđa, uvijek i za sve dostupna i širom otvorena. No jesu li jednako tako za njega otvorena i vrata našega srca i života?
Papa u spomenutoj Buli govori i o misionarima milosrđa koje će u svijet poslati na Čistu srijedu. O čemu se zapravo radi i kako je to zamišljeno?
Misionari milosrđa su svećenici iz svih krajeva svijeta koji se, po preporuci svoga biskupa ili višeg redovničkog poglavara (ukoliko su i redovnici) stavljaju na raspolaganje da u godini jubileja budu posebno aktivni u takozvanim „pučkim misijama“ ili duhovnim obnovama u (župnim) zajednicama kamo ih budu pozvali. Papa želi da misionari milosrđa budu „živi znakovi Očeve spremnosti da prihvati one koji traže njegovo oproštenje“. Njihovo djelovanje treba biti takvo da potaknu i olakšaju obnovu kršćanskog života onima kojima će biti poslani. U isto vrijeme u svome će djelovanju na posebni način staviti naglasak na ponovno otkrivanje ljepote sakramenta ispovijedi u kojem nam Bog posebno pokazuje svoju spremnost trajnog opraštanja.
Misionarima milosrđa će Papa dati mogućnost odrješivanja od onih grijeha koji su pridržani Apostolskoj Stolici. Radi se o grijesima koje Crkva drži osobito teškima i za koje je predviđena i kanonska kazna izopćenja.
Trenutno je prema kanonskom pravu pet takvih grijeha: svetogrđe Presvetog Sakramenta, fizički napad na papu, biskupsko ređenje bez papinskog odobrenja, pokušaj odrješenja grijeha protiv šeste zapovijedi u kojem je sam ispovjednik sudjelovao, te kršenje ispovjedne tajne. Papa Benedikt XVI. dodao je tome i šesti: kršenje tajnosti konklava.
Postoje i drugi teški grijesi koji također povlače ekskomunikaciju, ali njihov oprost nije pridržan Apostolskoj Stolici, već mjesnom biskupu, kao na primjer grijeh pobačaja.
Misionarima milosrđa bit će dane ovlasti da odriješe bilo koju kaznu i one koje su pridržane Apostolskoj Stolici, ali i sve ostale.
Ali, osim ovoga, mislim da institucija misionara milosrđa želi podsjetiti sve svećenike da su oni po svom pozivu i poslanju doista uvijek misionari milosrđa. Svaki bi svećenik trebao biti svjestan da u svome životu i radu, svome odnosu prema ljudima kojima je poslan treba biti slika Božje brige za ljude i Isusove ljubavi za sve koje mu je Otac povjerio. Čini mi se da bi smo si mi svećenici ove godine trebali postaviti nekoliko važnih pitanja: Odražava li moj život i rad Božju ljubav za čovjeka? Volim li ljude kojima me Bog šalje? Jesam li prema njima grub, autoritaran, hladan, nezainteresiran? Imam li vremena za njih? Na koji način komuniciram? Žrtvujem li svoj komoditet kako bih bio što više na raspolaganju onima koji su mi povjereni i koji me trebaju?
Kamo bi Crkvu, po vašem mišljenju, trebala dovesti ova Godina milosrđa?
U jednoj svojoj propovijedi Papa je rekao: „Ova je Sveta godina milosrđa, na osobit način, vrijeme za Crkvu da ponovno pronađe smisao poslanja koje joj je Gospodin povjerio na dan uskrsnuća: biti znak i oruđe Božjeg milosrđa”.
Mi, članovi Crkve, imamo poslanje od našeg uskrslog Gospodina: pozvani smo najprije biti znak. Znak ima ulogu da nešto pokazuje. Naš život, naše riječi i djela trebali bi biti takvi da pokazuju, ukazuju i odrazuju stvarnost Božje milosrdne ljubavi.
Potom smo pozvani biti i oruđe. Oruđe je sredstvo kojim se nešto radi. Trebali bi dopustiti Bogu da nas on smije slobodno upotrijebiti, i po nama činiti djela svoga milosrđa svima onima do kojih želi doći. A to su svi ljudi, – bez razlike!
Pa, dopustimo mu to!
Razgovarali:
Anton Valković i Walter Salković