Iz urednikove bilježnice (6-2016)

Piše: Anton Valković, urednik

Piše: Anton Valković, urednik

Turizam

Glas Koncila je 2013. godine izdao zanimljivu knjižicu pod naslovom. Duhovite zgode biskupovog štapa”. Autor je biskup Reinhold Stecher (1921. – 2013.) koji je niz godina djelovao u pastoralnoj službi te između ostalog bio odgojitelj, duhovnik i profesor religiozne pedagogije na Pedagoškoj akademiji u Innsbrucku. Bio je strastveni planinar, pisac i slikar, te je sam ilustrirao svoja brojna djela. Iz crtica iz svoje dugogodišnje prakse sakupljenih u spomenutoj knjizi, želim ovaj uvodnik ispuniti jednom u kojoj on na zoran i pomalo duhovit način promišlja o jednom vidu turizma koji je aktualan za mnoge naše ljude koji su na (in)direktan način u njega uključeni.
Snijeg i zimski turizam iz njegove priče zamijenite morem i turizmom u koji smo .umočeni”.

Plan umorstva u vječnome ledu
(sa skupa o problemima turizma i ljudima zaposlenim u njemu)

Čovjek je sklon promatrati turizam kroz naočale raskošnih prospekata, velike prodaje, množenja dizala i žičara te povećanog deviznog priljeva. Ima međutim i druga strana, koja se lako zaboravi: to su ljudi, radnici u toj grani. Što je za jedne odmor, za druge je često stres. Onaj koji je u turizmu zaposlen, ne zarađuje lako svoj kruh, ni onda kada dobro zarađuje. Posluživanje ljudi zahtijeva od čovjeka velik napor. Ne može se neprestano pokazivati gostoljubivost i ljubaznost te kao sobarica, vratar, pomoćnik u kuhinji ili konobar u baru stalno pjevušiti: Zagrlite se, milijuni … ” Bilo bi to slično, na primjer, kao kad bi se od mene tražilo da oko sebe neprestance širim miris pobožnosti. S takvim se zahtjevima premašuje razina traženoga.

Zbog toga postoje “granična iskustva uslužnosti prema gostu”. Htio bili na osobnom primjeru pokazati jednu takvu zgodu. Planinski je vodič poput zaštićena znaka u skrbi za stranca: zvanje ovijeno romantikom. Njegovo suncem opaljeno lice miluje dah visina. Njegove iskusne oči bezbrižno procjenjuju moguće opasnosti. Oni koje vodi vjeruju da njegovoj kondiciji nema granica. A stvarnost je ponekad, ipak, malko drukčija. Poznajem mnoge predstavnike tog zvanja i znam kako u nekih na kraju sezone donekle splasne elastičnost i polet. I mogu ih razumjeti.

Bilo je to točno na 3500 metara visine. Veliki je vrh pozdravljao sad sasvim blizu, a ja sam mu se sa svojim planinarima povezanim užetima čilo privlačio. Vrijeme je prekrasno i vruće. Sunce je žarilo u glečerskim uvalama kao u kakvom žarištu. Pretekosmo neke planinare koje je napor uspinjanja malo premorio. Bijahu to gosti iz ravnice. Možda je prijelaz iz dubine u ovu visinu bio ponešto prebrz. Na naš pozdrav tek je tu i tamo odmahnu1a neka umorna ruka. Odmah iza vodiča stupala je posljednjim snagama neka dama, takve težine i konstitucije koje na visinama između tri i četiri tisuće metara stvaraju teškoće. Približavajući se polagano postao sam bogatiji za još jedno alpinističko iskustvo. Dosad sam vjerovao da su mi bar donekle poznati oblici vezanja za uže i osiguranja, uporaba pribora, uzlova i spona. Sad Sam ovdje vidio nešto sasvim novo.

Alpinistica teške kategorije ščepala je objema rukama remenje na vodičevoj naprtnjači tako da ju siroti čovjek nosi preko strme snježne padine, kao daje unajmila traktor, a ne planinskog vodiča. Sućut s nevoljnikom dade mi krila. Bijaše to Hermann! Kad sam ga sustigao, zaustavismo se. Dama odmah klonu na vječni snijeg. Rekoh vodiču suosjećajno i uzbuđeno: .Hermanne, kakav ti tovar danas vučešl” Obliven znojem, on posljednjom snagom, ali s divljom odlučnošću procijedi: “Biskupe, kažem ti, na sljedećoj provaliji, ode ona dole!” Bio je to za me pravi primjer graničnog iskustva u turističkoj uslužnoj djelatnosti. I takoreći simbol za pretjeranu zahtjevnost da se uvijek bude spreman poslužiti gosta, kako to turizam stalno traži. Ako pak turizam gledamo s ljudske i kršćanske strane, onda ćemo ubuduće morati više paziti na sama čovjeka koji poslužuje goste: na vratara, onoga na recepciji, za šankom, za kuhinjskom peći, za sudoperom i u kafiću. Ako želimo ostati zemlja gostoprimstva s duhom i srcem, onda ćemo se morati pažljivije upitati kakav je njihov život, njihova sudbina, što je s njihovim brakom, njihovom obitelji, a možda i s njihovim smještajem, uvjetima rada i s njihovim ljudskim ograničenjima.

Ali da ne bi bilo krivih zaključaka, poručujem svim budućim gostima: ako se želite penjati u visinske predjele, a imate premalo iskustva, onda se mirne duše prepustite tirolskomu planinskom vodiču. S njim će vam biti kao u krilu Abrahamovu. Jedino – ako na glečeru ide ispred vas, ne vješajte se za remenje njegove naprtnjače ni za živu glavu! To bi za njega u moralnom pogledu bilo previše. Pa bio on i dobar katolik, kao moj prijatelj Hermann, ne znam bi li mi pošlo za rukom omesti njegove mračne misli o ubojstvu.

Print Friendly, PDF & Email