ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA
Gospodine, po anđelovu smo navještenju
upoznali utjelovljenje Krista, tvoga Sina.
Molimo te, ispuni nas svojom milošću
i mukom i križem njegovim
privedi nas k slavi uskrsnuća. Po Gospodinu.
Ali drugog puta nema! – odavno je uzviknuo teolog.
Možemo reći zajedno s njim da nas na jedini pravi i mogući put,
vraća i ova zborna molitva.
Kroz sav nametnuti kič suvremenog društva, mimo pohlepe trgovaca,
usuprot komercijalizaciji Božića koji ga nameće bez Krista,
Božja Istina jedna je, neumoljiva i neupitna.
A istine su neumitne, spoznajemo svaki dan u svom životu.
(Štogod željeli sakriti – pa i od sebe samih – često u najnezgodnijem trenutku izlazi na vidjelo.)
Istine su jače od svega.
Istina je Božja stvarnost, dapače, poistovjetio se s njom.
Muka i križ – otkud oni ovdje upitat će površni promatrač.
Kolikogod blještavilo neona htjelo uništiti duh došašća a Božić svesti na razlog mahnite kupoprodaje, liturgija svraća u pravo korito izlivenu rijeku naše pažnje. Siromaštvo štalice, oštrina slamice, oskudica oko Porođaja (slušajmo naše božićne pjesme!), nisu ništa drugo nego jasna i očita najava muke i križa, dapače njihov početak!
Još jasnije, Crkva nam želi otvoriti oči, smještanjem blagdana prvog mučenika Stjepana, dan nakon Božića.
To maleno djetešce izaziva krvnike blagošću i nježnošću.
Svo bjesnilo kako reče Duh preko Izaije usmjereno na Boga, ostvaruje se u bijesnoj mržnji prema onima koji slijede Dijete.
Pozvani smo na (is)to.
Nasljedovati dobrotu i blagost Betlehemskog Pridošlice,
nasuprot Herodima ovog svijeta koji uvijek iznova nasrću
na one koji su Kristovi.
Ova nas Zborna molitva želi otrijezniti i privesti našem istinskom pozivu. Kršćani žive u svijetu ali ga preobražavaju logikom koja je njemu suprotna, logikom Boga koji je postao malena, draga, nezaštićena beba kojoj svatko može prići bez straha i oklijevanja.
Naša je sudbina ići Njegovim putem.
Imam(o) li hrabrosti za to?
-Z-