“Svako zrnce krunice iz ljubavi prema tebi, naša Mala Kraljice!”
Možda je ovogodišnje ljetovanje djece u Oazi zapravo počelo s duhovnom obnovom žena u Betaniji od 5. – 7. travnja. Sjećam se kako je jedna grupica mlađih žena iz Krka sjedila u baru u slobodno vrijeme kada je započeo razgovor o predstojećoj ljetnoj Oazi za djecu. I sjećam se svojega iznenađenja kada su započeli njihovi prijedlozi: “Mogla bih dolaziti pomoći čistiti.”, “Ja ću pomagati oko pranja suđa”, “Na mene možeš računati s kojom večerom iz vlastitog restorana”, ali sve su se glave okrenule prema ženi koja je rekla: “Ja ću vam kuhati”.
Mislim da joj tada nitko nije vjerovao, jer smo započeli s dodatnim tumačenjem: .Ali znaš, to ti je svaki dan po 30 do 40 ručkova … “
Sve su ispunile svoja obećanja. Oaza je u tjedan dana bila spremna: trava pokošena, cesta poravnata, popravci u kućicama izvršeni, kuhinja izribana, sve oprana, čisto i pripremljeno. Započeli smo 18. lipnja i radili s pet grupa do 10. srpnja, u gotovo mjesec dana. Voditelji: vlč. Anton Valković, župnik kojemu je ovo bila prva Oaza, vlč. Milivoj Guszak, đakon, vjeroučiteljice Vesna i Mirjana, gđa. Ljiljana Vasilić, desna ruka u svemu, a napose u nabavama, te naša nevjerojatno spretna kuharica – gđa. Jelena Mrakovčić.
Možda ovom podužem uvodu treba nadodati još jedno iskustvo koje objašnjava mnogo toga. Dogodilo se je nakon Oaze, pred svega koji dan. Na večernjoj misi u Katedrali sudjelovala je djevojka – studentica, te nakon mise došla javiti se. Sjećam je se kao male curice još iz nižih razreda, a posebno iz viših. Riječ na riječ i započela ona o svojim iskustvima iz Oaze. Nakon svega me pita onako toplo i iskreno: “Pa, kako ste?” Vidim, nije riječ o kurtoaziji, pa joj iskreno odgovaram: “Dobro sam. Ja uvijek moram biti dobro.” Iznenadilo me njezino pitanje: ,,A trudite li se puno oko toga, ili vam to ide samo po sebi?” Nasmijala sam se i rekla da ništa ne ide samo od sebe. Nisam nadodala, ali jesam mislila da je i ona dokaz da se isplati truditi.
U dugom nizu godina rada s djecom u Oazi, svatko od nas pomalo počinje biti stručnjak u nekom području, jer Oaza je obiteljski život s 25 do 30 djece tri dana po 24 sata, pa sve to pomnožiti sa 5. Kada imate doma dvoje ili troje djece, vrlo se lako nađete u čudu kada započinju međusobne prepirke, a kada ih imate toliko, pa ih k tome pokušavate učiti živjeti evanđelje po cijeli dan … Neki od nas su stručnjaci za brzo pranje suđa, neki za uspavljivanje, pogotovo manje djece, neki za uvjeravanje pubertetlija kako se o svemu možemo dogovoriti na “odrasli” način, neki izmišljanje kateheza na licu mjesta, neki za igru i tjelovježbu … Svakako aktivnosti nijedne vrste u Oazi ne fali. Jer to je Oaza Kraljice M(olitve) I(gre) R(ada)-a.
Neki od nas ustaju rano, još prije šest da bi čuli jutarnji koncert ptica uz obred buđenja kavom. Zatim pripremaju doručak, odlaze u kapelu na zajedničku molitvu časoslova svih voditelja. Par riječi dogovora, pa buđenje djece oko 8 sati uz glazbu. Dok se djeca pripremaju, vjeroučiteljica priprema jutarnju tjelovježbu, nakon koje obično slijedi kratki pohod Presvetom u kapeli uz jutarnju molitvu koju predvode župnik ili đakon. Usput, ove smo godine obnovili krov kapele, pa sada opet imamo lijep i prikladan boravak za Gospodina koji stanuje među nama za vrijeme trajanja Oaze. Slijedi doručak, pranje suđa u kojem pomaže dežurna kućica. Ima ih pet, pa se tijekom tri dana svi izredaju: i dječaci i djevojčice. Često otkriju kako je to vrlo zabavan posao. Poslije uređivanja kućica koje se svakoga dana i boduje, okupljamo se na radni – katehetski – dio za koji posluži sve što nas okružuje. U njemu se zadržimo do ručka koji uvijek ostavlja poseban utisak. Mame kasnije redovito traže recepte iz Oaze. A tek kada se je župnik, u odsutnosti kuharice kojoj je brat tih dana slavio Mladu misu, par puta prihvatio „kuhače”! Iznenađenjima nikad kraja …
Poslijepodnevni odmor obično ne uspijeva. Njega voditelji žarko priželjkuju, a djeci se obično čini poput gubljenja vremena. I tako dođe do kompromisa: nema igre na suncu i nema vike (ovo ide malo teže), a voditelji odmaraju sjedeći i nadzirući situaciju … Ubrzo dođe vrijeme za zajedničke igre koje su omiljeni dio dana. One su natjecateljskog karaktera, te se pribrajaju bodovima iz urednosti kućica. Zadnjega se dana proglasi i simbolično nagradi pobjednička kućica. Kasnije, prema večeri, kada se već lakše diše, imamo misu za koju se djecu posebno
priprema po grupicama: čitači, pjevači, ministranti, uređivači kapele … Đakon Milivoj uveo je i ulaznu procesiju koja je posebno svečana i djeci se vrlo svidjela. Molitve vjernika su spontane, često iznenađuju voditelje svojom dubinom. Nakon još malo igre vjeroučiteljice s gđom. Ljiljanom pripreme večeru, a onda uslijedi dobar nogomet, jer više nema sunca na donjem igralištu, pa igraju i djevojčice, ili barem navijaju.
Osim neizostavne ispovijedi, večernja krunica ima posebno mjesto i svi je vrlo vole. Ove nas je godine župnik. naučio moliti zagovornu krunicu koju su djeca odmah prihvatila, Oaza odjekuje pjesmom: “Svako zrnce krunice iz ljubavi prema tebi naša mala Kraljice!”
Ni sa spavanjem nije bilo osobitih problema (posebno onima koji su “mrtvi” prvi lijegali u krevet dok su drugi dežurali). “Već” oko 1 u noći cijela Oaza je spavala čvrstim i zadovoljnim snom u kojem ni mobiteli više nisu predstavljali smetnju, jer bi ih navečer dostavljali voditeljima, a sljedećeg dana na njih često zaboravljali …
Sve je to u svakoj grupi bilo dokumentirano foto-aparatom, pa se je usput u Oazi pripremala i prezentacija za našu kabelsku TV kako bi i župljani stalno bili u tijeku s događanjima.
Jesmo li umorni? Jesmo. Jesmo li zadovoljni? JESMO, jer je Gospodin sa svojom Majkom, po našem trudu i ovoga ljeta osvajao najmanja srca.
Mirjana Žužić
