Na svetkovinu Bogojavljenja biskup Ivica Petanjak predvodio je svečano misno slavlje u krčkoj katedrali. Koncelebrirala su petorica krčkih svećenika i redovnika.
Evanđelje je navijestio krčki župnik vlč. Anton Valković, a tradicionalni navještaj svetkovine Vazma i tijeka liturgijske godine otpjevao je biskupov tajnik vlč. Josip Karabaić.
Biskup Petanjak okupljenima je u homiliji poručio:
U trojici Mudraca koji su s Istoka došli u Betlehem da se poklone novorođenom Kralju Židovskom, svatko od nas može prepoznati svoje životne postaje vjere u želji da susretne Spasitelja.
Svako tko traži Istinu i kome je stalo do Istine, kad-tad će doći do Isusa Krista, jer je on Istina i izvan njega nema potpune Istine. Zato svaki tražilac Istine, nakon što mu se negdje u srcu upali neka lampica i pojavi tračak svjetla koji mu ne da mira dok se ne odvaži na put traženja, kreće na put kojem ne vidi krajnji cilj već je postupno, malo pomalo, vođen tim blijedim svjetlom koje može trajati, ali se može i gubiti i ponovno ukazivati. Tako će, kao i Mudraci, doći će do svoga cilja i susrest će Isusa Krista.
U ovim Mudracima, Zvjezdoznancima, predstavljeni su svi oni koji nemaju direktnu objavu Boga, koji ne poznaju Sveto pismo, ali po samom činu stvaranja, kao ljudi koji su stvoreni na sliku Božju, nose u sebi urođenu želju i potrebu za traženjem istine, za življenjem u istini, te dolaze do Istine, do Isusa Krista, jer je u njemu punina Istine. Mudraci su paradigma svakog istinskog traženja istine svjetlom razuma. Imati razum, pamet, baviti se znanošću i proučavanjem, znači željeti se upustiti u životnu avanturu koja daje neke obrise, ukazuje na neke svijetle točke, koje u nekom trenutku mogu i potamniti, mogu i nestati, ne zato što te zvijezde više nema, nego zato što smo se u svom traženju negdje na tom putu pogubili, skrenuli i zalutali, dok nas opet nešto i netko nije vratilo natrag na pravi put.
Taj put je sastavljen od puno nepoznanica, nepredvidivih stanja. Prisiljen si pitati druge, tražiti pomoć, saslušati različita mišljenja i prijedloge, a na kraju opet donijeti svoju odluku jer to je tvoj put i bit će tvoj susret i samo tako možeš doživjeti neopisivu radost jer si unatoč svemu došao do svoga cilja. Ovaj put može se nazvati put uma, put srca, put vjere. Kako god ga nazvali on podrazumijeva određenu mjeru hrabrosti i odvažnosti, ali također i puno otvorenosti i poniznosti, jer tko se odvaži na takav put mora se unaprijed odreći nekog svog ustaljenog komoditeta, biti spreman da će možda na tom putu traženja doći do potpuno novih spoznaja koje neće biti u skladu ili će čak biti u potpunoj suprotnosti od onoga dosadašnjega ili očekivanog.
Dugi put traženja može dovesti čak do onoga što ti je svaki dan pred nosom i pred očima, a ti to ne vidiš, jer misliš da ćeš otkriti neki drugi svijet. Možda će morati proći cijeli život u nekim traženjima i očekivanjima, da bi na kraju spoznao vrijednost onoga što jesi i što već imaš.
Uvijek mi je bio interesantan taj put Mudraca s Istoka. Što su oni mislili, što su očekivali, što su željeli vidjeti i otkriti kad su ugledali tu neobičnu zvijezdu i dali se na nepoznati put? Kakvog su to novorođenog kralja zamišljali u svojim glavama ili u svojim srcima, kad im on nije dao mira dok nisu krenuli u potragu.
I kad su došli do Betlehema, što su vidjeli? Novorođeno dijete u rukama njegove majke. Zar je trebalo prevaliti toliki put da bi se vidjelo dijete u naručju majke? Osim toga nigdje ne piše koliko je taj put trajao? Mislim da je taj put trajao ako ne cijeli njihov život, ali onda bar dobar dio njihova života.
Cijeli život tražiti nešto veliko i izvanredno, a onda na koncu spoznaš da je za život potrebno tako malo i tako jednostavno i da si to imao svaki dan pred sobom, ali nisi znao cijeniti i vidjeti njegovu vrijednost. I dobro je ako čovjek bar na koncu svog života spozna i prizna kako je sav život u malenosti i jednostavnosti i da ne ostane tvrdokorno u svojim nekim neostvarenim i frustriranim planovima.
Što su pronašli Mudraci s Istoka? Novorođeno dijete u krilu njegove majke. Sam Bog u naručju čovjeka. Bog u našem naručju. Bog u našim rukama. Bog na našim srcima. Bog u našim mislima. Bog koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa i utjelovio se kao čovjek da pokaže da je sva sreća čovjekova u životu. U novosti života koje se svaki puta rađa i obnavlja s novim djetetom koje dolazi na ovaj svijet.
Mudraci su se poklonili novom Životu. Njemu su prinijeli svoje dragocjene darove. Bog koji se uvijek rađa. Koji se rađa svakog trenutka i svakoj novoj generaciji. Koji se preporađa svakoga Božića i dolazi svakom čovjeku koji ga želi prigrliti kao što dijete moraš uzeti u svoje naručje ako ga želiš odgojiti i othraniti.
I vratiše se drugim putem natrag u svoju domovinu. Drugi put je drugačije razmišljanje, nova spoznaja, novi vidici, novi život. Koji te je možda razoružao od svih tvojih dosadašnjih uvjerenja i otkrio ti nove horizonte.
Da bi se došlo do toga mora se krenuti na put. Mora se izaći iz dosadašnjeg stanja uvjerenja. Mora se biti spreman na traženja, na tumaranja, na tamne noći, na deluzije i razočaranja, ali nikad tako da izgubiš iz vida da ono svijetlo i ona zvjezdica koja se negdje zapalila nikada nije prestala sjati. Ona nikada ne prestaje sjati, samo si joj ti negdje okrenuo leđa ili je zagubio. A to opet znači tražiti, pitati… znači imati poniznosti izaći iz sebe i spoznati da nisi središte svijeta oko koga se sve okreće.
Vrati se, okreni se, pitaj, traži, muči se i doći ćeš i osjetit ćeš neopisivu radost Mudraca s Istoka.
Irena Žužić
