Krčki biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je u krčkoj katedrali svečanu misu polnoćku te središnje misno slavlje svetkovine Božića.
U propovijedi mise polnoćke istaknuo je:
„Kršćanski blagdani, spomendani svetaca i spomeni događaja koje je Bog izveo u povijesti trebali bi nas više privući Bogu. Oni su određeni korektiv našeg života, jer bi nam trebali ukazivali na tolike događaje koje je Bog za nas učinio i u isto vrijeme bi nam postavili pitanje: gdje sam ja u svemu tome? Jesam li se ja tu negdje pronašao? Jesam li svjestan da to Bog čini i radi mene? Da mi određenim događajem i činom pokazuje put kojim bi trebao ići i način života koji bih trebao slijediti? Ako nas danas više ne zanima taj kršćanski sadržaj, ako mi u kršćanskim blagdanima više ne tražimo poruku za svoj život, ako smo sebe uvjerili da sve možemo mi sami i bez Boga, onda su naši blagdani isprazni.“
„Kako vrijeme odmiče postajemo sve više svjesniji kako ovaj svijet od nas kršćana uzima samo izvanjsku formu, ali bez sadržaja. Milijuni su ljudi krenuli na put zato što je Božić. Potrošile su se milijarde kuna i eura na poklone, jest će se i piti, slaviti i nazdravljati, sve u ime Božića, a Božića, tj. malog Boga koji se kao dijete rodio radi nas ljudi i radi našega spasenja, njega nigdje nema ni pod razno. Sav svijet je na nogama radi toga što je Bog došao na zemlju, što se Bog utjelovio i postao čovjekom, što je nevidljivi Bog postao vidljiv čovjek. Što nas je ljubio sve do smrti, smrti na križu. Ali na njega ni ne misli. Mi smo kršćani dopustili ateistima da nam ukradu Božić. Da nam ukradu našu najveću svetinju.“
„Moramo se vratiti evanđeoskom sadržaju. Moramo se vratiti evanđeoskoj poruci, jer Božji zahvati u povijesti nisu ideje, nisu priče, nisu čak ni mudri poučci o ispravnom načinu života, nego su događaji. Bog nešto čini. Bog svoj govor pretvara u čin. Božji govor i poruka dobivaju tijelo, oblik. Božji govor postaje živa osoba koja hoda zemljom i svakim svojim pokretom objavljuje nam Boga i govori nam o našem suodnosu s Bogom i s ljudima.
Ako se Bog kreće prema nama i mi se moramo pokrenuti prema njemu. Ako on dolazi k nama, mi mu ne možemo okrenuti leđa, jer neće doći do susreta, nećemo se upoznati, nećemo saznati što nam želi reći.“
Bog je misterij utjelovljenja svoga Sina, preko anđela objavio pastirima, onima odbačenima, na marginama društva koji nisu bili uvršteni ni u popisu stanovništva. Ali nije se rodio među njima već oni bivaju pozvani sve svoje ostaviti i krenuti mu ususret:
„Kao što su pastiri napustili možda i dugo traženi onaj najbolji, idealni pašnjak i zaklon koji su mogli pronaći za svoje stado i u drugi plan stavili svoj posao i planove, svoj počinak i svoj napor i potaknuti veličinom događaja koji se ostvario pohrlili prema Betlehemu, zastanimo i mi na trenutak, odmaknimo se od svojih pomno isplaniranih slavlja, dekoracija, planova i očekivanje i dopustimo biti zateknuti veličinom milosnog misterija Boga koji poradi nas postaje čovjekom, dolazi nam u svoj ogoljenosti i nezaštićenosti čovještva i daje nam se u potpunosti. Sve u želji da se istinski s njime susretnemo i da taj susret protka naše živote. Učinimo i mi barem minimum napora, krenimo mu ususret u euharistijskom slavlju, u zajedničkoj i osobnoj molitvi, u susretu sa članovima obitelji, u osluškivanju potrebitih koji su oko nas i zahvalimo mu za Njegovu ljubav i blizinu jer je upravo to ono što u svetkovini Božića slavimo.“
U misnom slavlju na sam dan Božića poručio je mnogobrojnim okupljenim vjernicima:
U svom promišljanju o događaju koji se zove Isus Krist, sveti Ivan evanđelist je otišao najdalje. U njegovom evanđelju nemamo ništa od onih izvanjskih formi na kojima se temelji cijela božićna idila Kristovog rođenja kao što je Betlehemska štalica, Marija i Josip, životinje, slama, pastiri, anđeli, Mudraci s Istoka… On je pokušao prodrijeti u misterij života samog Boga. Vinut se put nebesa, u sfere izvan prostora i vremena. Otići u onu stvarnost koja je postojala u Bogu prije nego li je svijeta bilo i doći do spoznaje da sve što je ikada na ovom svijetu postalo i zaživjelo, da sve što je ikada zadobilo svoj oblik, materijaliziralo se i postalo vidljivo, da je sve to na jedan drugačiji način već prije u Bogu živjelo i postojalo, da je sve dobro promišljeno i usklađeno, da se sve odvija po Božjem promislu, i da sve ima svoju svrhu i cilj.
U tom Božjem promislu od vijeka je postojao i plan da će sam Bog zakoračiti u ovu povijest na način na koji nijedan mislilac i filozof nikada ne bi mislio. Ne bi mislio jer znamo da sve što postoji nastoji uzdići se na jednu višu razinu, teži za nečim višim i većim. Nitko ne želi ići ispod dosegnutog standarda, nego iznad.
Samo je Bog onaj koji se kroz cijelu povijest neprestano spušta i to iz jednog jedinog razloga: ljubavi. On želi svoj božanski život komunicirati nama. On nas želi učiniti što sličnijima sebi. On nam pokazuje da čovjek može biti uvijek više i da može postići više, ali pod uvjetom da se dragovoljno spušta sve niže. Što se bude htio spuštati sve niže, to će postajati sve viši. To je Božja logika i to je njegov način ponašanja.
Danas, na Božić, slavimo to Božje silaženje među nas ljude koje nije bilo samo prigodno i nije bio samo jednokratni posjet Boga čovjeku, nego je bio trajni ostanak s ljudima.
Ali, kako to primjećuje evanđelista Ivan, Boga čovjek ne prihvaća. „Božji silazak među nas ljude bio je po ljudskoj slabosti, po tijelu. Tijelo je slabo. Tijelo je nesavršeno, nezasitno, nezadovoljno, uvijek mu nešto fali, vječno mu nešto smeta, hoće osvojiti sav svijet, a jedan pogled ispod oka baci ga u depresiju. Možda je i to razlog zašto je čovjek Božji dolazak na zemlju dočekao „na nož“, postavio se neprijateljski, očekujući Boga koji će doći u sili i snazi, a ne zaogrnut ljudskom slabošću.“
Ali, upravo tu se krije božićna poruka: „Bog dolazi k nama po slabosti, dolazi u tijelu, jer želi da susret Boga i čovjeka bude vidljiv, da bude opipljiv, ali nadasve da uvidimo da smo potrebni jedni drugima, da ne možemo jedni bez drugi, da moramo učiti jedni od drugi, da si moramo međusobno pomagati, da mora svijetom zavladati sloga, uvažavanje, praštanje, sebedarje.
Samo se tako gradi zajednica i zajedništvo, samo se tako na okupu održava obitelj, samo se tako stvaraju prijatelji, samo se tako živi i umire za drugog.
To je Božić. To je Božji silazak među nas ljude. To je Božja poruka svijetu: Krist se rodio kao čovjek, da se čovjek rodi kao Bog.“
