Sveta misa Nedjelje Dobrog Pastira proslavljena je uz sudjelovanje naroda

U nedjelju 3. svibnja, nakon 6 nedjelja slavljenja svetih misa bez prisustva naroda, biskup Ivica Petanjak, u koncelebraciji generalnog vikara mons. Franje Velčića i vlč. Zlatka Sudca, slavio je u krčkoj katedrali misu s narodom, kojem je poradi popuštanja mjera u borbi protiv pandemije COVID-19, omogućeno sudjelovanje.

Budući da se danas slavi Nedjelja Dobrog Pastira i Svjetski Dan molitve za duhovna zvanja, biskup Ivica uputio je okupljenima, ali i onima koji su prijenos svete mise pratili putem prijenosa uživo preko livestreama Biskupije Krk ili lokalnih radio postaja, prigodnu propovijed koju ovdje donosimo:

Četvrta vazmena nedjelja je poznata kao Nedjelja Dobrog Pastira, i kroz tri godine slušamo pojedine ulomke iz 10. poglavlja Ivanovog evanđelja u kojem Isus govori o odnosu sebe i nas, Pastira i ovaca.
Sve slike u ovom opisu su prekrasne, pune intimnog zajedništva, diraju srce, no životna stvarnost je potpuno drugačija, što pokazuje samo evanđelje: »Isus im kaza tu prispodobu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati.« (Iv 10,6).
Isus sebe još ne zove izričito pastirom nego se naziva vratima: »Ja sam vrata ovcama« (Iv 10,8). I cijelo današnje evanđelje je povezano s vratima.
Pastiri su svoja stada navečer zatvarali u ovčinjak, u ograđeni prostor da ih zaštite od zvijeri. Jedan ovčinjak je bio za više stada. U ranu zoru svaki pastir je došao na vrata i pustio svoj glas, i svaka je ovca išla za svojim pastirom bez obzira što su po noći bile izmiješane zajedno.
Isus sebe definira kao vrata, kao slobodan prolaz, tranzit. Svatko kroz njega može ući i izaći. Ali i on sam kao pastir prolazi kroz ta vrata i ulazi u naše ovčinjake, u naše ograde, u naše zidove i otvara ih. Ostavlja ih otvorenima, slobodnima za ući i izaći.
Svaka ovca po instinktu pozna boju glasa svoga pastira i svaki pastir svoju ovcu zna po imenu, i ona ide za njim. Nije ju potrebno tjerati niti ići iza nje ili je prisiljavati da ide. Ide slobodno, jer ima povjerenja u pastira, jer ju pastir zove po imenu, a ime znači neponovljivost, jedinstvenost, unikat. Isus svakoga pozna u dušu. Poznaje te i zove te. I otkriva ti nove pašnjake, novi svijet, nove horizonte.
Nije onaj koji porobljava nego ti daje slobodu, ali bi u toj slobodi ti trebao znati da je to glas koji ti uistinu želi dobro. Da ćeš se izvan tog glasa izgubiti i propasti.
I zato se samo od sebe nameće pitanje: Za čijim glasom mi idemo? Ima li koji glas u ovom svijetu za kojim bi se mi odvažili krenuti sigurni da mi taj koji ide ispred mene zaista želi samo dobro.
Mi kao kršćani znademo da postoji samo jedan kojem se u potpunosti može vjerovati i koji uistinu želi naše dobro, a to je Isus Krist. Jesmo li raščistili sami sa sobom te možemo reći: »Jedini glas koji slijedim i koji ću bezrezervno slijediti je Kristov glas« ili u meni još uvijek postoji određena mjera nesigurnosti, pa mislim da treba slušati i druge glasove?
To je zamka, kušnja i napast na grijeh. Neki su bolesno umislili kako je kod drugoga bolje nego kod nas. To nije samo zamka, to je propast. To je glas zmije iz raja zemaljskog. To je isto kao kad neka ovca odluta misleći da će ona naći bolje pašnjake i da je pametnija od pastira, a onda upadne u klopku ili se izgubi.
Svojom neposlušnošću i uvjeravajući sami sebe da izvan Isusa Krista postoje bolji glasovi, bolje ponude, mi sami upadamo u klopku onih koje Isus zove kradljivcima i razbojnicima, koji ne ulaze na vrata, nego vrebaju sa strane i preskaču.
Kad je Isus ovo govorio imao je ispred sebe točno određenu grupu farizeja koji će nakon što Isus završi u cijelosti ovaj govor o pastiru i ovcama ponovno pograbiti kamenje da ga kamenuju (usp. Iv 10,31) kao što su učinili kad su doveli preljubnicu (usp. Iv 8,59).
Kradljivci i razbojnici su svi oni koji su kod zdravih očiju ostali slijepi i unatoč činjenica ne žele u Isusu Kristu prepoznati milosrdni zahvat Božji koji je došao srušiti svaku ogradu, zid, ovčinjak, podjele bilo koje vrste koje su ljudi postavili između sebe. I ono što je najgore zid postavljaju oni koji sebe smatraju svetima, da ih grešnici ne okaljaju.
Mi ovo možemo sada vrlo dobro razumjeti s ovim koronavirusom. Uvjerili su nas stručnjaci da moramo postaviti nevidljive i vidljive zidove između nas da se odvojimo bolesni od zdravih, dobri od loših. I svakog bolesnog se gleda ispod oka i mičemo se od njega. Nisu izolaciju postavili bolesni nego zdravi. Zakon postavljaju oni koji su jači i koji sebe štite.
A što ako sam ja bolestan? A što ako sutra mene budu nosili ili vozili i drugi se od mene budu micali i bježali od mene?
Problem zdravih, moćnih, bogatih, pravednih je u tome što ne misle da još danas oni isti mogu biti i bolesni, i slabi, i siromašni.
Isus se čudi kako ne možemo progledati? Kako ne možemo shvatiti da smo svi Božja djeca, da Bog želi srušiti naše zidove, ovčinjake, podjele. Svi smo njegovi, svakog zove po imenu. Svaki je za njega važan, neponovljiv, unikat.
Zamislite kad bismo pristupali jedni drugima s uvjerenjem da svaki od nas živi s unikatnom, neponovljivom osobom. Dragi brate, sestro, ti si jedinstven, neponovljiv, dragulj, biser. U mojim očima imaš neizmjernu vrijednost. Tako Isus Krist pristupa svakome od nas. I jedina hvala koju očekuje od nas je da u mnoštvu glasova prepoznamo njegov glas kao glas našeg pastira.
Nažalost Isus znade da nas on sada, kao farizeje nekoć, neće uvjeriti svojim riječima. Zato se smrt na križu morala dogoditi i nitko se ne može obratiti tko ne zagrli križ i tko ga ne prihvati.
Ako hoćemo biti konkretni u potpunosti, Kristov križ su ta dramatična vrata kroz koja se mora proći, kroz koja je on sam morao proći kako bi ljudi progledali. »Uđite na uska vrata koja vode u život« (Lk 13,24).
A vratar je sam Otac nebeski koji će vrata križa pretvoriti u uskrsnuće novog života i srušiti ogradu i okove groba i smrti i započeti Kraljevstvo Božje na zemlji.
Danas na Nedjelju dobrog pastira mi se kao njegova braća i sestre moramo izgrađivati u duhu Isusova glasa, jer tek iz takve zajednice možemo očekivati svete svećenike, redovnike i redovnice, koji će imati širinu Isusova pogleda i u kojem svake stanje može prerasti i postati istinsko kršćansko zvanje.

Print Friendly, PDF & Email