Priče iz života uzornih hrvatskih vjernika
Sparina tropske paragvajske klime ispraznila je ulice Asunciòna. Život se povukao u hladovita zakloništa koja će se isprazniti tek nakon popodnevnih monsunskih oborina i tada će ulice opet provrvjeti živopisnom latinsko američkom šarolikošću. U svojoj samostanskoj sobici s. Slava je obavljala svoje redovito razmatranje odoljevajući potrebi da se osvježi čašom hladne vode. Željela je, uz molitvu, i tu malu žrtvicu prikazati Bogu kao znak svoje ljubavi prema Njemu. Činilo se da je cijeli svijet utihnuo omamljen tropskom vrućinom sve dok iznenadni povjetarac nije prolepršao njenim sobičkom i kad ju je zaplahnula njegova svježina učinilo joj se kao da je u tom lahoru osjetila miris zelenih pašnjaka sa zagorskih brega. Ponesena tom čarolijom s. Slava je na trenutak pomislila kako se nalazi u svom Podgorju i kako se braća Jožica i Jurica raduju njenom povratku nakon toliko vremena. Trebalo je nekoliko trenutaka da shvati kako se ipak nalazi više od 10.000 km zračne udaljenosti od svoje domovine Hrvatske i od svog rodnog kraja. Opet je osjetila težinu paragvajske sparine koju je osvježila skromna suza na njenom licu.
1965. Slava Vedrina je u skrovitosti svoga srca čuvala neobičnu tajnu. Časne sestre milosrdnice u dalekoj Latinskoj Americi po određenom redoslijedu su odlazile na odmor u Domovinu Hrvatsku i kada je 1965. godine došao napokon i na s. Slavu red da posjeti Domovinu, ona je to odbila pridodavši svojim redovničkim zavjetima: čistoći, siromaštvu i poslušnosti, još jedan zavjet Bogu – da se vise nikada neće vratiti doma, u domovinu, u rodni kraj. “Ljubljeni Oče Nebeski, po rukama Nebeske Majčice darujem ti žrtvu posjeta Domovini na nakanu da svi ljudi na svijetu i oni koji će se naroditi do sudnjega dana, upoznaju, ljube,časte, slave i hvale Ljubljeno i Sveto Trojstvo.” Bio je to čin kojim je željela uzvratiti Isusu Kristu za sve ono što je on učinio za spasenje ljudskoga roda. Bogu se daruje ono što je najdraže, zato mu je ona, uz svoj život, darovala svoju obitelj i svoju Domovinu. Toliko su joj puta sestre pružile mogućnost i nagovarale je da posjeti svoje, toliko ju je puta njena rodbina pozivala i pitala zašto ne želi doći doma, kao druge časne sestre? Napokon se s. Slava odlučila pisati svome bratu i protumačiti mu svoj neobičan zavjet. “ Mili bratec Jožica, na ovom papiriću ti je rastumačeno razlog zašto ne idem u Domovinu. Nemoj se srditi na me. Ti se oženio a ja sam se predala Bogu…”. Jedino ljudsko srce one duše koja se predala Bogu može odvagnuti težinu takve odluke jer na drugoj strani vage, kao mjera te žrtve, stoji uteg cjelovite ljubavi. Snagom te ljubavi otrgnula se od najdražih iskustava i doživljaja u svom rodnom Podgorju, nedaleko od Marije Bistrice, gdje se rodila 24. rujna 1910. Koliko je lijepih uspomena iz djetinjstva nosila u svom srcu. Tu je sazrijevalo njeno zvanje tako jako da je na očevo protivljenje odgovorila: “Ako me ne pustite u samostan, nećete imati mira u grobu”. Nakon odlaska u samostan godine 1927., toliko je zavoljela svoju redovničku obitelj da se nakon privremenih zavjeta (1929.) svim srcem predala radu u dječjem vrtiću u Osijeku i kasnije u Novoj Gradiški.
Godine 1934. prijavila se za misije te zajedno s još devet sestara otplovila za Argentinu gdje je radila na odgoju i obrazovanju djece naših iseljenika. No njen apostolat je osobito sazrio u Paragvaju gdje je po odluci poglavara premještena 1948. godine. Tu je mala sestra hrvatica pokazala da ima srce za cijeli svijet. Njena nova domovina postali su beskućnici i siromasi koji su živjeli na odlagalištu, u favelama, bolesnici po bolnicama i psihijatrijama, zatvorenici po zatvorima. Pronalazila je siromahe u prljavim kartonskim straćarama i donosila im utjehu, Božju Riječ, blagoslov i hranu. Njena je ljubav bila toliko jaka da je dospijevala tamo gdje se nitko nije usudio poći i gdje ni policija nije jamčila sigurnost. Upravo na tim mjestima s. Slava je uspijevala ne samo donositi humanitarnu pomoć već prije svega majčinsku ljubav pred kojom su otvrdnula ljudska srca sklapala ruke i s njom zajedno molila. U tome je ona nalazila sreću koja se ne može kupiti novcem ni postići blagostanjem jer dolazi od Boga. Uvjerena u to nije marila za ovozemaljske ugodnosti i nije se obazirala na svoje osobne potrebe, bila je uvijek svime zadovoljna. Kada je jednom rodbina pitala što bi željela da joj pošalju iz Domovine ona im je pisala: “Pitate me što si želim da mi pošaljete po sestrama. Ja vam se od svega srca zahvaljujem na vašoj velikoj ljubavi. Samo vam mogu reći da ne želim ništa zemaljsko, sve su moje želje da svi ljudi svijeta uzvjeruju, ljube, hvale i slave ljubljeno Sveto Trojstvo i Nebesku Majčicu Mariju.”
U siromašnoj sobici s. Slave, nakon obavljene molitve i razmatranja, nestalo je čarolije iznenadnog vjetrića, sasušila se na licu suza koju su potakla sjećanja na rodni kraj, na Mariju Bistricu, na Domovinu, na obitelj i ona se hitro vratila u stvarnost znajući da je čekaju siromasi. No nije bilo lako doći do njih. Odjednom je ljetnu sparinu zamijenio jak prolom oblaka. Crni su oblaci, nošeni ljetnim monsunima izlijevali na grad prašumske kiše. Ulice su začas bile prekrite bujicama blata i vode. Videći kako vodena stihija nosi sve pred sobom, sestre su bile sigurne da će ovog puta s. Slava morati ostati u samostanu, ali nakon nekog vremena ona je noseći svoju torbu s hranom za siromahe, bila spremna za put. “Kuda ćete sestro”, začuđeno je zapitala poglavarica. “Moram ići, čekaju me siromasi” odgovorila je mirno s. Slava. “Zar ne vidite kakvo je vani nevrijeme?” nastavila je poglavarica. I gle čuda! Kad je s. Slava otvorila samostanska vrata oluje više nije bilo. Doduše još se čuo topot teških kišnih kapi i klokotanje vode koja se slijevala niz ulični rub, ali zapreke više nije bilo. Sestre su začuđene bile uvjerene da je to čudo ljubavi s. Slava isprosila svojim molitvama kako bi stigla onima koji su je željno iščekivali jer im je ona bila sve.
Ipak jednog dana nije više mogla odlaziti svojim siromasima. Bila je prešla prag devedesete i njeno tijelo bilo je onemoćalo i istrošeno. Ispunila je i svoj četvrti zavjet jer za vrijeme svog boravka u Južnoj Americi, kroz 68 godina, s. Slava nikada nije posjetila svoju ljubljenu domovinu Hrvatsku i na kraju bila je spremna za putovanje u vječnu Domovinu na Nebu. Njen život bio je preobražen Božjom ljubavlju jer se ona odrekla baš svega radi Krista: posjeta Domovini, majčinog cjelova i zagrljaja dok je majka još bila živa, radosti koju je doživljavala u crkvi Marije Bistrice, veselja u roditeljskom domu, hrvatskih pučkih pjesama po crkvama u Domovini, uspomena podgorskih puteljaka do crkve, zvuka milih zvona sa župne crkve, topline kuće matice u Zagrebu i ljepote njene crkve u Frankopanskoj ulici, ljubavi poglavarica i sestara u Domovini. Ovdje na zemlji više ničega nije imala, bila je poput siromaha kojima je služila. Već iznemogla i bolesna ležala je na svom krevetu i sestre su je jednog dana iznenadile donijevši joj jabuku iz Marije Bistrice. Tada je sestrama bilo očito koliko je s. Slavu koštao njen poseban zavjet Bogu. U svoje onemoćale ruke uzela je nježno tu jabuku i sa suzama je milovala i cjelivala. Bio je to posljednji mali dar jednoj sestri koja se u mladosti posvetila Bogu i na svoj osobiti način, kroz potpuno sebedarje, ostvarila svoje posvećenje.
o. Dorotej Toic OSB