Zaključujemo da većina roditelja koja je i prije bila nezadovoljna ne može ni dalje prihvatiti ovakav zdravstveni odgoj. Što nam je sada činiti?
Nikako se ne smijemo pomiriti s nametanjem ovakvog zdravstvenog odgoja. Taktika na koju ministar ide je zamaranje. On je svjestan toga da opet ista rasprava o tome što je sporno u ovom programu zamara ljude, roditeljima je već muka od svih tih rasprava. Zato se sada ne smijemo baviti detaljima već trebamo gledati srž. Jasno je da ovaj program u svojoj srži ne uključuje ljudske vrijednosti. Zapravo, rekao bih da ih ignorira i radi protiv njih. I to je dovoljno jer mi znamo da takav program za svoje dijete nećemo i zato se trebamo i dalje boriti protiv takvog programa. Kako to činiti? Prvo su Vijeća roditelja kroz koja imamo pravo reći svoje mišljenje i inzistirati na pravu na izbor. Drugo, sigurno ćemo ponovno podnijeti prijedlog za ocjenu ustavnosti Ustavnom sudu jer je ministarstvo ponovilo ključne prošlogodišnje pogreške, a i javnu raspravu koju je tražio Ustavni sud ministarstvo je provelo pro forma – preko ljeta kad djeca nisu u školi, a roditelji su na godišnjim odmorima. Ali i takva javna rasprava pokazala je da se većina roditelja ne slaže s ovakvim zdravstvenim odgojem.
Ja sam optimist. Nedavno provedeni referendum o braku pokazuje da se tzv. obični obiteljski ljudi sve više organiziraju i da su sve aktivniji. Sigurno će biti još akcija koje će artikulirati mišljenje roditelja i koje neće dati da netko ugrožava demokraciju, naša osnovna roditeljska prava i našu ulogu u društvu.
Ukoliko se ni kroz vijeća roditelja ni kroz Ustavni sud ne postigne ništa, što svaki roditelj može učiniti da zaštiti svoje dijete od utjecaja kojima ga ne želi podvrgnuti?
Izvlačenje s nastave je potez kojeg nismo preporučivali jer je to zadnji alat kojim bi se roditelj trebao poslužiti. Ako svi idu na nastavu, a vaše dijete ne ide, naravno da mu je neugodno. I za vrijeme Jugoslavije su nam govorili da budemo tiho i ne bunimo se, pa je ipak taj politički sustav propao i to upravo zbog onih koji nisu šutjeli. Dakle, svaki totalitarizam u konačnici propadne jednostavno zato što je protiv ljudske naravi. Danas kada imamo demokratsko društvo i razne mogućnosti da se borimo za svoja načela ja vjerujem da ćemo na legalne načine izboriti onakav odgoj i obrazovanje na koji imamo ustavno pravo.
Spomenuli ste aktivizam. U zadnje vrijeme smo svjesni kako se vjernici sve više organiziraju u udruge i kako se više ne boje reći ono što misle. No kakav je stvaran utjecaj tih udruga na vlast?
Ja se bavim udrugama, odnosno nekom vrstom društvenog aktivizma od 1995. godine, prvo kroz Teen STAR, pa onda kroz Grozd i neke druge udruge. Naš najveći problem je bila pasivnost, kako pokrenuti ljude, reći im: ako ćete samo prigovarati pred televizorom kako je ovaj svijet pokvaren nećete ništa promijeniti. Danas su se ljudi počeli buditi, organizirati i vjerovati da mogu mijenjati stvari. Rezultat ovog skupljanja potpisa za referendum jasno to pokazuje. Ljudi se okupljaju oko nekih temeljnih vrednota i jasno kažu: to želimo! Činjenica je da alate kojima se mi služimo političari mogu ignorirati. Nama se dogodilo da smo 2008. godine u akciji „Potpisujem deklaraciju“ sakupili 200.000 potpisa za neka temeljna ljudska prava i kad smo te potpise donijeli u Vladu Jadranke Kosor oni su nas potpuno ignorirali. I neke druge internet akcije su tako završile. Mi smo napravili određeni posao u smislu aktivizma i organiziranosti „šutljive većine“, ali s druge strane moramo odraditi još jedan posao, a to je da političari, koji u konačnici vode državu, imaju osjećaj odgovornosti prema građanima. Zbog toga smo zaključili da je politički angažman neophodan. Ukoliko se ta šutljiva većina neće baviti politikom onda će u politici ostati samo oni ljudi koji su potpuno neosjetljivi na demokraciju. Oni se moraju osjećati ugroženo od te šutljive većine da bi polako i oni počeli mijenjati svoje ponašanje, da shvate da su predstavnici naroda, a ne samoprozvani upravitelji države.
To mjesto na političkoj sceni polako zauzima Hrast koji želi biti drugačiji od drugih stranaka.
Hrast je opcija koja je nastala na temelju razmišljanja koja sam upravo rekao. Ta šutljiva većina nije imala svoje predstavnike u politici, tj. nismo imali u Saboru osobe koje bi predstavljale one vrijednosti koje temeljno određuju mene i moju obitelj. Nastanak nove političke opcije iz ničega je izrazito težak, međutim rast jedne takve opcije je nazaustavljiv jer je ona toliko potrebna.
U nekoliko ste navrata spomenuli potpisivanje potpisa za referendum pa nas zanima imate li saznanja u kojoj je to fazi, što se može očekivati?
Vladajuća garnitura na svaki mogući način pokušava odgoditi referendum. Oni su ga, pravno je to očito, dužni provesti, no njihova je taktika otezanje jer kažu da nisu određeni rokovi. Koriste sve mogućnosti, kroz saborske odbore, provjeru potpisa, kako bi otezali proces, no jasno je da to samo rade kako bi dobili na vremenu jer zapravo taj referendum ne žele. Zato i ovdje pozivam sve, bilo vjernike bilo ateiste, pripadnike katoličke i drugih vjerosispovijesti, da se priključe ovoj našoj borbi za demokraciju. Kada netko radi protiv referenduma kao najautentičnijeg načina izražavanja volje građana, onda taj izravno radi protiv demokracije. Jednako kao što smo se 1991. borili za Hrvatsku, danas se ponovno moramo boriti za demokraciju. Kad ljudi to dovoljno dramatično shvate onda će se angažirati da zaštitimo demokraciju u Hrvatskoj. Ovo je jedan dramatičan poziv svima koji će čitati ovaj tekst: jednako kao što su se ‘91 dizali u tenisicama i s puškom u rukama braniti Hrvatsku, s jednakim žarom i danas se trebaju boriti, naravno ne s puškom već s drugim alatima, za demokraciju u Hrvatskoj.
Razgovarao: Walter Salković
