„Bog i po našim krivim životnim crtama ravno piše!“
Prije 50 godina postali ste svećenik. Recite nam najprije nešto o onom vremenu kad ste se odlučivali za taj poziv i motivima koji su Vas vodili prema svećeništvu.
Osnovnu školu započeo sam u rodnom Vrbniku 1944. godine, a nastavio kod svojih u Zagrebu. U crkvi sv. Josipa na Trešnjevci slušao sam župnika vlč. Gašperta koji je govorio o Šalati i sjemeništu. Upamtio sam te riječi, pa sam pitao kod kuće da mi protumače što je to sjemenište i Šalata. Rekli su mi da se Šalata zove mjesto gdje je škola za svećenike, a kuća gdje đaci stanuju da se zove sjemenište. Tada još nisam tome posvećivao pažnju. Kad sam se vratio u Vrbnik zbio se jedan malo neobičan susret. Dok sam vodio kozu na ispašu uz cestu, susrela me je učiteljica Ilarija Kaliterna i rekla mi je: „Imamo još jedno prazno mjesto u sjemeništu u Pazinu. Bi li ti tamo pošao?“ Rekao sam da ne znam. Dodala je: „Promisli, pa mi javi.“ Nisam joj nikad dao odgovor, ali je upit cijenjene vrbničke učiteljice tinjao u meni. Te godine u Vrbniku su bile dvije mlade mise, danas već pokojnih svećenika franjevca o. Dinka Šuline i vlč. Petra Brusića. Moja je teta bila trećoredica, pa je prije mladih misa okupila svoje nećake i potaknula nas da molimo, činimo žrtvice, a u korizmi svaki dan obavljamo križni put, da sve to pišemo i predamo mladomisniku kao duhovni dar na dan mlade mise. Sjećam se da smo mi djeca išli od slike do slike križnog puta i molili kod svake postaje po jedan Oče naš. Tako su nas učili s jasnom nakanom.
Zatim sam jednu godinu pauzirao u Vrbniku, a potom nastavio peti razred u Krku. Ispočetka sam putovao, a poslije se nastanio u krčkom internatu. Mogu reći da je tu nekako sazrijevao moj duhovni poziv. Trojica iz internata, ne znajući jedan za drugoga, pošli smo u sjemenište: jedan u Pazin, a dvojica u Zadar. Ono jedino što mi je bilo jasno u to vrijeme jest moja želja da budem fratar. Činilo mi se kao da se nalazim u nekom tunelu, a preda mnom je bilo malo svjetlo za kojim sam išao. Pravo i ne znam kako sam se odlučio. Kao da mi je sam Bog pripremio put, a ja sam samo trebao u jednom trenutku reći svoj: „Da“.
Kako je izgledala Vaša Mlada misa?
Bilo je Petrovo 1963. godine, subota kao i ove godine. Kardinal Franjo Šeper zaredio je u zagrebačkoj katedrali nas 17 novih svećenika. Budući da je one godine moja mlada misa u Vrbniku trebala biti bila treća po redu (nakon Pera Zahije i Iva Volarića), mislio sam da nije potrebno još jedno slavlje u rodnom mjestu i da se može proslaviti u Zagrebu, u našem samostanu na Ksaveru. Ondašnji vrbnički župnik vlč. Ivan Kirinčić inzistirao je da to ipak bude u Vrbniku, pa sam u nedjelju nakon mlade mise kolege Iva Volarića slavio u Vrbniku. Bilo je to – kako možete zaključiti – vrijeme učestalih mladih misa u Vrbniku.
Pošli ste na prvu službu. Kako je onda bilo?
Na prvu službu poglavari su me poslali na Cres, u samostan u Martinšćicu. Redovito sam tada posluživao susjednu župu Stivan. Išlo se pješke. Nakon prve kanonske vizitacije krčki biskup Karmelo Zazinović priskrbio mi je, uz pomoć njemačkog Caritasa, za potrebe pastorala jedan mali motor, nekadašnji kolibrić. Služba na Cresu je kratko potrajala. Na jesen 1966. godine premješten sam u Ogulin, odakle sam posluživao susjedne župe Tounj i Tržić. Tu sam proveo deset godina. Tržić je ostao u Drugom svjetskom ratu gotovo bez katolika i bez crkve. Ljudi su išli na misu po desetak kilometara pješice iz Kamenice i Orijaka u Tounj. Kroz to smo vrijeme sagradili jednu manju crkvu u Kamenici. Nije bilo lako. Trebalo se priviknuti na tamošnji ličko-kordunaški mentalitet. Bio je to početak mojih vatrenih krštenja. Kad smo raspravljali o gradnji kapelice u Kamenici ja sam im predlagao da se na jedan demokratski način dogovorimo, onako kako sam navikao u Stivanu. Tada se digao stariji čovjek i pitao me: „Jesi li ti pop ili nisi?“ Nasmijao sam se. A on će meni: „Onda ti zapovidaj!“ Nešto sam novoga shvatio i naučio. Iz Ogulina sam premješten u Kotare kraj Samobora, a odatle sam otišao u Perú.
Proveli ste dugi period života u južnoameričkim misijama u Perú. Možete li ukratko navesti najvažnije ili najupečatljivije događaje iz toga razdoblja vašega života?
Da, više od polovice svećeničkoga života, od 1978. pa do 2004. godine, boravio sam u Peru, u prelaturi tj. privremenoj crkvenoj pokrajini u Amachuco. Odlazak u Južnu Ameriku za mene je značio korak u nepoznato. Ali, na sreću, nakon početnog privikavanja, osjećao sam se kao kod kuće. Naviknut na razne aktivnosti u Ogulinu, bilo mi je ispočetka gotovo jednolično, dosadno. Nakon nekoliko mjeseci dodjelio mi je biskup jednu, za tamošnje prilike manju župu, a prostorno veću od cijeloga otoka Cresa. Nabavio mi je konja. Od samostana do župe išlo se 5-7 sati autom, a onda dalje na konju i do 12 sati. Nakon dvije godine premještan sam u još udaljenije mjesto. Do tog odredišta se išlo dva dana autom, a zatim još 4-5 sati pješice ili na konju. Organizacija posla nije bila baš najbolja. Prelatura je imala onda oko 180.000 stanovnika, uglavnom katolika, a nešto malo i protestanata. Na raspolaganju su joj bila samo dva svećenika, a ja sam bio treći. Još su bile četiri zajednice časnih sestara. Neke su radile u bolnici, druge u pastoralu ili Caritasu. Naš je posao bio ići od fešte do fešte, koje su trajale 3-5 dana. Tu bi se skupili ljudi svih obližnjih sela. Bio je to zbor folklora, trgovine, sporta, ali i bogoslužja. Mi smo organizirali i slavili mise, propovijedali i krstili. A bilo je i vjenčanja, jer je crkveno vjenčanje bilo uvjet za krštenje. Tako se događalo da bi se roditelji vjenčali, a petero-šestero njihove djece bi se pokrstilo. Nakon nekoliko godina takvoga početnoga rada moglo se nešto bolje organizirati pastoral. Počeo sam formirati školske katehete. Naime, na biskupijskoj razini stvarala su se ekipe sastavljene od svećenika, časnih sestara i pokojeg učitelja ili iskusnijeg vjeroučitelja.
Da li biste mogli izdvojiti najteže i najljepše momente iz Vašeg 50-godišnjeg svećeničkog djelovanja?
Kada danas neke događaje prepričavam, mnogi se čude i teško to shvaćaju. Bilo je raznih poteškoća. Nakon savladavanja prepreka, te su iste stvari postale ugodne. Npr. gaziti više od dva sata snijeg do koljena od Kukače do Kamenice, nije bilo lako. U to doba bio sam tjelesno jak, a psihički motiviran, pa mi se napor pretvarao u radost. Unutarnju motivaciju, koju mnogi nisu shvaćali, a ne shvaćaju ni danas, činila je mogućim i ono nemoguće.
U Perú smo se vodili uglavnom poticajima iz glasovite enciklike pape Pavla VI. o naviještanju Evanđelja „Evangelii nuntiandi“. Jedna rečenica glasi: „Govori umjesto onih koji ne umiju govoriti.“ Ni ja nisam ponekad znao što reći, ali u datom času morao sam nastupiti. Bilo je ponekad teških, pa ponekad i gotovo nezgodnih trenutaka. Osamdesetih godina u Perú je postojala uzrečica: „Očuvao te Bog čileanske žene, bolivijske politike i peruanske pravde…“ Pada mi na pamet slučaj kad su mi jednog katehetu krivo optužili, ali mi je Bog u presudnom trenutku dao pravu riječ obrane, a vršitelji pravde su shvatili da je čovjek stvarno nevin i nije osjetio zatvorske rešetke.
Pokušajte usporediti svećenički život prije 50 godina i danas, u čemu je razlika?
U ono vrijeme nije bilo prijevoznih sredstava, ni telefona, ni računala. Vodu smo crpili iz cisterni. Za jedan sastanak u Lošinju trebalo je iz Cresa krenuti brodom dan prije, prenoćili dvije noći i treći dan ujutro vratiti se. U Krk bi se išlo brodom do Rijeke, pa poslijepodne drugim brodom za Krk, a tako i za povratak. Uza sve poteškoće povezanosti bilo je idealizma i prijateljstva. Čini mi se da su danas ideali oslabili, pa tako i prijateljstva. Razgovaram često s obiteljima, koje putem Caritasa dolaze u Martinšćicu. Gotovo se svi slažu da im je pristupačnija generacija svećenika naših godina, nego današnji. Naime, kažu da mi nalazimo više vremena za njih nego današnji svećenici.
Je li brzo prošlo 50 godina?
Jedan hercegovački pjesnik pripremio je nadgrobni natpis: „Mnogo htio, mnogo započeo, a čas smrti me zatekao!“ Tako se i meni nekako čini. Tek sam počeo. A što sam ostvario? A bliži se kraj.
Što biste preporučili ovom prigodom vjernicima svoje rodne župe i župama gdje ste službovali?
Shvatimo, da nam Bog i po našim krivim životnim crtama ravno piše. I to bi bilo sve.
Razgovarao: A. Bozanić
