U katedrali proslavljena Misa posvete ulja

Misu posvete ulja predvodio je u krčkoj katedrali na Veliki četvrtak, 28. ožujka 2024., krčki biskup mons. Ivica Petanjak. Koncelebrirao je biskup u miru mons. Valter Župan te četrdesetak svećenika i redovnika Krčke biskupije.

Psalam je otpjevao vlč. mo. Josip Vidas, evanđelje naviiestio đakon Zoran Maričević, a pjesmu Spase svijeta, primi pjesmu otpjevao vlč. Milivoj Guszak. Pjevanje na misi animirao je katedralni zbor.

U propovijedi biskup Petanjak je rekao:

“Draga braćo svećenici!
Ako se dobro sjećam, prošle godine jedan je naš poznati karikaturist nacrtao jednu karikaturu i napisao: »Svećenik mora biti savršen!« –  »A mi vjernici možemo biti kakvi hoćemo.« Čini mi se da ova karikatura, i ove dvije rečenice, dosta dobro ocrtavaju našu crkvenu stvarnost u kojoj se od svećenika očekuje savršenstvo u svakom pogledu i to prvenstveno u „uslužnoj djelatnosti“, tj. da je uvijek i u svako vrijeme svima dostupan i svima na raspolaganju i da udovolji svim željama i potrebama vjernika, uz široki osmijeh na licu i duboki naklon cijelim tijelom, a za uzvrat da ništa ne pita, ne postavlja nikakve uvjete, ne traži nikakva pojašnjenja, i još ako bi sve to bilo gratis, uistinu svećenik iz snova. Ista su očekivanja od učitelja u školi, od liječnika u bolnici, od prodavača u trgovini,… svi bi nam trebali biti na usluzi i udovoljiti našim prohtjevima.
Očekujemo neko nerealno društvo i stvaramo ozračje koje je neodrživo, a ono nas čini frustriranima i nezadovoljnima, što u konačnici dovodi do opet potpuno pogrešnih zaključaka kako je sve crno, beznadno, porazno, katastrofalno. Problem je u tome što zamišljamo neko savršeno društvo koje bi trebali izgraditi neki drugi, a mi ćemo u njega samo ušetati i ubirati njegove plodove. Previše očekivanja od drugih, a premalo volje i želje da sami zasučemo rukave, uhvatimo se posla i pokušamo stvoriti taj novi i ljepši svijet, novo i savršenije društvo, novu i svetiju Crkvu.
U jednoj kolumni o svećenicima, autor kaže: »Hrvatska riječ svećenik etimološki proizlazi iz riječi svet. Biti svećenik je sinonim za sveca, za onog koji je posvećen i koji posvećuje druge. Je li onda moguće biti svećenik grešnik? S druge strane, možemo isto tako pitati: Je li moguće biti bezgrešan svećenik?«
I dobro i zlo, i grijeh i svetost su čin slobodne volje svakoga od nas. Sve je pitanje našeg slobodnog izbora. Što sam dulje svećenik i što sam po svome zvanju i pozivu pozvan i primoran da drugima poslužujem riječ Božju i da je propovijedam, to sve više uviđam da Božje zapovijedi i nisu toliko zapovijedi s njegove strane, nego su puno više upute, usmjerenja, opomene, ukazivanje na pravi i krivi put, a ja ako želim ispravno živjeti i ako se želim koliko toliko držati na pravom putu sam sebi moram naređivati i sam sebi moram zapovijedati.
Tek sam sad shvatio kako je život bez zapovijedi nemoguć. I svaki oblik i način odgajanja u kojemu se odgajaniku, koji još nema dovoljnu uporabu razuma da može vršiti nad sobom samokontrolu dopušta da on bira što je dobro, a što je zlo, čisti je promašaj, koji će se kad-tad vratiti kao bumerang.
Budimo iskreni: mi nikada nismo i nećemo odrasti, niti biti tako savršeni da ćemo uvijek i u svakom trenutku moći sebe u svemu kontrolirati ili nadzirati i držati se uspravno.
Bog vidi puno dalje od nas, ali njegove zapovijedi ostat će bez ikakvog učinka ako mi ne dođemo do spoznaje i ne shvatimo da te Božje zapovijedi mi moramo usvojiti i mi moramo prihvatiti kao svoje i moramo ih u svojoj slobodi na sebe primijeniti i sebi zapovijedati, sebi naređivati, sebe ispravljati i popravljati.
Jer sve drugo što bi došlo sa strane i izvana, bilo od Boga, bilo od ljudi, mi ćemo se protiv toga pobuniti i sebe uvjeriti kako nam netko drugi oduzima našu slobodu i nameće neke svoje kriterije kojima nas želi ograničiti i podjarmiti.
Ovo sam na osobiti način shvatio prije par dana, prošle nedjelje, na Cvjetnicu, promatrajući držanje samoga Isusa u dva potpuno različita i oprečna stanja: »Hosana Sinu Davidovu!« i od istih: »Raspni ga!« Isus u svakom od tih stanja i situacija sebe drži pod kontrolom. Upravlja sobom. Zapovijeda sam sebi i ne dozvoljava da ga iz te njegove samokontrole izbace ni povici trijumfa ni povici mržnje.
Isus prolazi kroz oba od tih krajnje oprečnih stanja, a kao da se njega ne tiču. Niti ga vidimo uzdignute ruke i pobjednički stisnute šake i oholo uzdignute glave, niti čujemo riječi prokletstva, osude i mržnje prema istima koji su se okrenuli protiv njega i razapeli ga. Evanđelje ne skriva da je sve to Isus duboko i dramatično u srcu i duši proživljavao, ali ni u jednom trenutku nije izgubio kontrolu nad sobom i nije dopustio da ga emocije svladaju i pobijede, jer je znao da je došao spasiti ovaj svijet i jer je dolazeći u ovaj i ovakav svijet odlučio da će ga ljubiti i da će za njega živjeti i život svoj položiti.
Ovi Isusovi stavovi proizašli su iz njegove duboke povezanosti s Ocem nebeskim i iz njegove svakodnevne molitve, šutnje, trpljenja, patnje i sigurnosti da je Otac uz njega i onda kad je izgledalo da ni njega nema.
Izvan ovog puta ne postoji drugi i drugačiji put posvećenja svakog svećenika i svakog Kristovog učenika.”

Uslijedila je obnova svećeničkih obećanja. Tijekom svete mise biskup Ivica blagoslovio je ulje bolesničkog pomazanja te posvetio ulje krizme. Na kraju misnog slavlja čestitao je svim svećenicima njihov dan, a posebne čestitke uputio je ovogodišnjim dijamantnim jubilarcima: vlč. Ivanu Buiću i vlč. Mateju Poloniju.

Irena Žužić

Print Friendly, PDF & Email