Nedavno, u jednom usputnom razgovoru s prijateljima otvorilo se dobro pitanje: Kako se prepoznaje vjernik? Krunice i križeve kao modne dodatke odmah smo eliminirali iz znakova prepoznavanja. Virtualni svijet također, bez obzira koliko je prisutan u našim životima. Ignorirali smo i one „vjernike“ kojima je uvijek teško, koji pate kad ih se naziva nazadnima i zadrtima, pesimiste koji misle da su rođeni u krivom vremenu, hvalisavce koji uvijek nađu priliku reći koliko, koga i što mole. Onih reda-radi vjernika nismo se ni sjetili. Vjera je nešto intimno, nešto čime ne mašemo drugima pred nosom i nije prva stvar koju zamijetimo na nekoj osobi. S druge strane, ako se dar i milost vjere shvati ozbiljno – ona zahtijeva angažman, ne trpi mlakost, ali daje vedrinu, puninu i radost duha. A to se ipak vidi. Vjernici bi, dakle, bili sretni ljudi s nogama čvrsto na zemlji i pouzdanjem na nebu. Kako ih prepoznati? Po djelima.
Vjera bez djela je mrtva!
Iza nas je Godina vjere. Pamtit ćemo ju kao punu aktivnosti kojima bi zajednički nazivnik zapravo bila teorija. U marijanskim smo svetištima razmišljali o idealu Marijine vjere, a na Internet-susretima i biskupijskom susretu u Novalji prolazili smo kroz sadržaj Vjerovanja. Međutim, teorija je tek pola posla jer kako kaže sv. Jakov: „Vjera bez djela je mrtva!“ (Jak 2, 17)
Upravo je to bila misao vodilja biskupijskog susreta mladih u župi Krk gdje smo se okupili 23. studenog. U prostoru OŠ Fran Krsto Frankopan pozdravili su nas krčki župnik vlč. Anton Valković i povjerenik za mlade vlč. Saša Ilijić. Predstavnici domaćina dosadašnjih susreta prisjetili su se s vlč. Antonom Peranićem zadnjeg susreta održanog 2007. u Krku, te Malog Lošinja, Dubašnice, Punta, Raba, Cresa i Novalje. Dodijeljene su i nagrade mladima koji su aktivno sudjelovali u kvizu o otoku i gradu Krku. O vjeri u praksi progovorili su članovi udruge Hrvatsko nadzemlje koji organiziraju vjeronaučne susrete za mlade grada Splita odakle dolaze. Kroz svoje filmiće, skečeve i svjedočanstva podsjetili su nas na važnost molitve, pouzdanje u Božju volju, aktivno sudjelovanje u sakramentima i djelatnu vjeru svaki dan.
Jednostavno, jasni i snažno
Uslijedilo je pokorničko bogoslužje i ispovijed u crkvi sv. Franje Asiškoga nakon koje smo se okupili oko stola Gospodnjeg na svetoj Misi. Razlomivši Riječ Božju tako jednostavno, jasno i snažno, vlč. Ranko Papić nas je potaknuo na razmišljanje o nama samima kao hramovima koje često, baš kao i u čitanju o Makabejcima, drugi žele srušiti i uništiti. Rušenje ćemo im otežati držimo li se skupa, isto kao što ćemo u Misi lakše izmoliti Vjerovanje zajedno nego svatko sam za sebe.
Poslije zajedničke večere pozdravio nas je otac biskup i savjetovao o nadolazećem referendumu. Po mnogima najljepši dio susreta bilo je klanjanje koje je predvodio vlč. Krešmir Dajčman. Susret sa živim Isusom bio je vrhunac ne samo ovog susreta već i cijele ove godine jer pred Isusom mi vjernici ne trebamo ništa ni znati, ni govoriti, niti se praviti pametnima. Trebamo samo – biti s Njim. U nedjelju smo se iz osnovne škole u procesiji s Križem mladih Krčke biskupije uputili u u katedralu gdje smo sudjelovali na Misi zatvaranja Godine vjere. Promatrala sam taj naš Križ s pločicama dosadašnjih susreta na oltaru, okružena prijateljima koje sam na tim susretima stekla i s kojima sam taj isti križ nosila. Simbol je to zajedništva u Kristu, podsjetnik na sve razigrana druženja od početka srednje škole do zrelih promišljanja i formiranih stavova u ovim fakultetskim dana. Jer to su te pločice, podsjetnici na stepenice u našem rastu i zrelosti. Gledala sam neke nove generacije mladih kojima te pločice na križu ne znače puno. Doći će nove pločice, novi ljudi, nove uspomene, ali ostat će Križ. Kao i uvijek, Križ ne govori puno, a kaže sve. Bez riječi, samo djela. Ljubav djelotvorna. Vjera.
Matea Vidulić
