Prigodom Misijske nedjelje koju slavimo 18. listopada 2020., donosimo razgovor s našim svećenikom vlč. Ivicom Kordićem koji je u kolovozu ove godine po drugi puta otišao u Zambiju djelovati kao misionar. Zahvaljujemo vlč. Kordiću koji je rado pristao na ovaj razgovor i tako nam živopisno dočarao kraj i ljude koji sada čine njegov život i planove i projekte koje želi ostvariti.
- Velečasni, možete li nam za početak malo približiti zemlju i mjesto u kojem se trenutno nalazite? Koliko je veliko područje i zajednica koja Vam je povjerena?
Dakle riječ je o Zambiji, zemlji u južnom dijelu Afrike. Radi se o prostranoj zemlji u kojoj živi nekih 18 milijuna ljudi. Zanimljivo je da je prije dvadesetak godina, koliko je meni poznato, u ovoj zemlji živjelo oko 10 milijuna ljudi. Broj stanovnika se jako brzo povećava. Ima zaista puno djece i mladih.
Područje u kojem sam ja je također veliko. Poznato je pod nazivom TBZ (Tobacco Board of Zambia), jer se ovdje u prošlosti uglavnom uzgajao duhan. Danas se ovdje ne uzgaja puno duhana, ali je ovo područje postalo poznato poljoprivredno područje zbog dobre zemlje. Tako da mnogi ljudi kupuju, koja je jako jeftina, i ovdje osnivaju velike farme na kojima uzgajaju uglavnom kukuruz. Uz kukuruz uzgajaju i kikiriki i slatki krumpir (batat). Ima i ljudi koji drže krave. U ovom području nema nekih naselja u kojima živi puno ljudi, nego su stanovnici raštrkani i žive na svojim farmama. Područje se proteže uz glavnu prometnicu koja ide od Lusake (glavnog grada Zambije) prema Mongu (središtu Zapadne provincije) koji je udaljen oko 600 kilometara od Lusake. Ovo područje je negdje na pola puta, odmah nakon izlaska iz Nacionalnog parka Kafue i strateški je važno za biskupiju Mongu jer se nalazi na njezinom rubu a u isto vrijeme i zato jer je nedaleko od glavne ceste i oko 4 sata vožnje od Lusake, pa je prikladno svratište za one koji putuju bilo prema Lusaki ili se vraćaju iz Lusake.
Područje u kojem ja živim je dio župe koja se zove Kaoma,udaljeno od nje oko 70 kilometara. Plan je da od te sadašnje župe Kaoma, nastanu četiri nove župe. Ovo područje koje bi trebalo uskoro postati župa svetoga Petra pokriva prostor od oko 40 kilometara u promjeru. Na tom prostoru se za sada nalazi oko 25 postaja ili malih centara koje se više ili manje redovito posjećuje. Ja sam prošle nedjelje bio u jednom takvom centru kojega je svećenik zadnji put posjetio u veljači ove godine.
Ovdje gdje sam ja sada i gdje bi trebalo biti sjedište nove župe također nema puno ljudi na okupu. Oko mene su škole i crkve. Tako da nedaleko od crkve je srednja škola sa nekih 600 učenika. Do nje je osnovna škola sa oko 1300 učenika i dječji vrtić sa oko 100 djece. Dakle ovamo doalzi svaki dan oko 2000 djece s raznih strana ovoga područja. To su ona djeca koja pohađaju školu. Ima i djece koja ne pohađaju školu iz raznih razloga, ali o tome nekom drugom prigodom.
- Već ste ranije kao svećenik misionar djelovali u Zambiji. Koje značenje ima za Vas ta afrička zemlja kada ste joj se ponovno poželjeli vratiti?
Ja sam prvi put završio u Zambiji igrom slučaja. Moja prvotna želja je bila Indija. U mladosti sam se dopisivao s Antom Gabrićem, ali kad sam planirao ići u misije Indija nije primala strane misionare, pa sam tako preko Irskih kapucina dospio u Zambiju. Zavolio sam ovu zemlju i ovo područje kao što bih vjerojatno zavolio i neko drugo misijsko područje. Proveo sam u svojem prvom mandatu, recimo to tako, u Zambiji 15 godina. Došao sam u biskupiju Livingstone, a završio u biskupiji Mongu, ne zato što sam se selio iz biskupije u biskupiju, nego zato jer je u vrijeme mojeg boravka u Zambiji biskupija Livingstone podijeljena na dvije biskupije, a ja sam se tada nalazio u Mongu, u župi Gospe Lourdske, koja je nastankom nove biskupije postala katedralna župa. Bilo je to godine 1997. Od tada postoji biskupija Mongu, kao najmlađa biskupija u Zambiji. Godine 2001 otišao sam na odmor s namjerom da se vratim, ali zbog osobnih, obiteljskih i nekih drugih okolnosti to se nije dogodilo, nego sam ostao u Hrvatskoj. Kroz sve ovo vrijeme sam osjećao da je misionarsko razdoblje moga života ostalo nedovršeno i nedorečeno, i želio sam se vratiti natrag da na neki način zaokružim moje misionarsko razdoblje života. Hvala Bogu to mi se ostvarilo.
Nisam znao što me ovdje čeka i nisam znao gdje ću završiti. Ali dolaskom u Mongu osjetio sam da to mjesto nije za mene. To je danas grad, središte provincije, centar, tu je središte biskupije, tu su uredi, administracija i tako redom. Od biskupa sam dobio razne prijedloge i ponude i odmah mi je postalo jasno da je TBZ područje za mene, i da je osnivanje nove župe u ovom rubnom području biskupije ono što bih htio i želio, tako sam se odlučio doći ovamo. Vjerujem da će ovo, ako mi Bog da snage i zdravlja, biti ono što mi je još nedostajalo u mojem misionarskom životu.
U svojem sam životu uvijek nastojao slušati i slijediti Božje poticaje, i moram priznati da su oni ponekad zvučali jako izazovno, ponekad čudno i iznenađujuće, ali ja sam ih nastojao uvijek slijediti. Možda je u tome razlog što je u mojem životu bilo toliko promjena i različitih službi, ali sam u svima osjećao da je to ono što Bog od mene u tom vremenu i prostoru želi. I nastojao sam u svakoj od njih dati koliko god sam znao i mogao. Ako mi Bog dadne dovoljno snage i zdravlja da kroz sljedećih nekoliko godina izgradim i otvorim ovdje novu župu, imam osjećaj da ću se osjećati ispunjeno. Ako se to ostvari, bit će to prva župa osnovana u ovoj biskupiji od biskupovanja sadašnjeg biskupa Evansa Chinyama Chinyembe, a on je zaređen za biskupa godine 2011.
- Općepoznata je činjenica da su afrikanci jedni od najradosnijih ljudi na svijetu. Kako Vi objašnjavate tu njihovu radost, pa i sa duhovne strane, s obzirom na život u tolikom siromaštvu?
Ako su i u drugim krajevima Afrike ljudi ovoliko veseli kao ovdje onda su stvarno Afrikanci jedni od najradosnijih ljudi na svijetu. Da djeca idu putem i plešu nije ništa neobično, da mi kuharica kuha ručak i pjeva – to je normalno, da žene čiste crkvu i pjevaju je uobičajeno, da se toliko pažnje posvećuje pjevanju, iako se radi o ljudima koji su glazbeno prirodno jako talentirani – i to je normalno. Pjevanje je jako važno i značajno u životu ovoga naroda pa je tako i značajno i u crkvenom životu.
Ako govorimo o siromaštvu ovih ljudi onda je to život u siromaštvu s našeg stajališta. Život koji oni žive za njih je normalan život, a standard njihovog života je jako nizak, s našeg gledišta, i sigurno da je svako poboljšanje, pa i najneznatnije, za njih velika stvar i donosi im radost. Međutim, radost življenja ovoga naroda ne ovisi o njihovom standardu. To je jednostavno dio njihove naravi, nešto što oni imaju u sebi s čime se rađaju i žive, a da toga možda i nisu svjesni. Bezbrižnost, a ja to zovom vjera u Božju providnost, kod njih je jaka i u promatranju ovih ljudi vidi se da se Bog brine za svoju djecu.
Ta njegova djeca su toliko velikodušna da su memodmah pitali što jedem kako bi oni meni mogli kupiti i donijeti hranu koju ja jedem. Vjernici redovito, svake nedjelje, skupljaju priloge za potrebe svećenika, za troškove njegovog prijevoza i, vjerovali ili ne, za njegov džeparac. Tako mi prilazi žena, koja je inače blagajnica u ovoj crkvi, daje mi skupljene priloge i govori: „ovo vam je da možete kupiti bon za mobilni telefon i da možete razgovarati sa svojima“. Oni stvarno osjećaju radost kada mogu nešto dati i iz svojega siromaštva, i ta darežljivost ih čini velikima i bogatima.
- Koje su poteškoće i problemi koji su ukorijenjeni u tamošnjem društvu i obiteljima?
Obitelj je nešto na što su ovi ljudi ponosni. Ovdje se ne radi o obitelji u našem uskom shvaćanju obitelji. Obitelj je ovdje jako proširen pojam. U obitelj spadaju tete, ujne, ujaci, stričevi; svi su oni roditelji i takva obitelj ima jako puno članova. Ako je netko od njih bolje stojeći onda pomaže u uzdržavanju djece, ne samo svoje vlastite nego i djece svoje braće i sestara. Dakle, svojih nećaka i nećakinja koji se tretiraju kao njegova vlastita djeca. Teškoće i problemi su u tome što se jako često događa da se djeca rađaju izvan brakova i da ima puno mladih neudatih djevojaka koje imaju djecu i za koju se moraju uglavnom same brinuti, što njima nije moguće, jer nemaju vlastitih prihoda pa to znači da su i one i njihova djeca na teret starijih roditelja.
Poteškoće i problemi su i u tome što je jako teško naći neki izvor zarade pogotovo za one koji nisu završili neku školu. Zato je školovanje djece važno i značajno i ako ne rješava, onda barem umanjuje mnoge probleme.
Problemi su i u tome što većina mladih želi otići u neko veće mjesto ili grad, trbuhom za kruhom, gdje obično ne nađu kruha nego upadaju u nevolje. Tako su gradovi sve više napučeni i život u njima sve teži i sve opasniji. Oni koji ostaju na selima ili se nađu u ovakvom području kao što je ovo gdje sam ja, imaju mogućnosti života, pa i zarade ako je kišna sezona dobra i ako je urod dobar.
- Kako je biti svećenik u zambijskoj župi? Na što je usmjereno vaše svakodnevno djelovanje?
Jako lijepo. Nikad dosadno. Uvijek se nešto događa i uvijek je netko oko vas ili u blizini vas. Kada je riječ o pastoralnom djelovanju svećenika, ono je nezamislivo bez laika. Bez njih ne bi bilo moguće voditi župu, pogotovo ne bi bilo moguće pripremati djecu i odrasle za sakramente, niti organizirati liturgiju. Oni organiziraju i sudjeluju u svemu tome. Župno pastoralno vijeće, razni odbori, organizacije, udruge, grupe, kako odraslih tako i mladih i djece i ministranata, pa zbor…, svatko od njih ima određenu zadaću i ulogu. Kroz tjedan manje, ali subotom se stalno netko vrti oko kuće i crkve: uređuje, dogovara, planira, čisti, vježba, pere, mete, priprema… Važno im je biti u svemu tome podrška.
Osim toga, svećenik je ovdje i sve drugo. On je i socijalni radnik, i karitativni djelatnik i „sručnjak” u mnogim vještinama, osobito gradnje, obnavljanja, nabavljanja potrebnih stvari… U životu i djelovanju s ovim ljudima važno je biti čovjek. To ljudi osjete, prepoznaju i cijene. Važno je imati u njih povjerenja, pa i onda kada vas netko izigra. Previše se ovim ljudima pristupalo s nepovjerenjem. A nepovjerenje s jedne strane stvara nepovjerenje i s druge strane. Kada oni osjete da čovjek s njima ozbiljno računa, oni to cijene. To izgrađuje i njih i mene.
Želim naglasiti i to da je u životu ovdje jako važno biti čovjek molitve. U misijama se nažalost zna događati da su svećenici, redovnici i redovnice često bez mise i sakramenata. Razni projekti znaju postati važniji od mogućnosti redovite dnevne svete mise i molitve. Međutim, bez toga se u misijama ne može i ne smije. Zahvalan sam Bogu da sam toga svjestan i da mogu redovito imati dovoljno vremena i za svetu misu i za molitvu.
- Koje su poteškoće i izazovi s kojima se susrećete u svojem pastoralnom radu?
Jedna od poteškoća su velike udaljenosti od mjesta do mjesta i jako loše ceste i putovi. Putovanja su zahtjevna i za čovjeka i za vozilo. Ovdje je puno teže i zahtjevnije putovati u vrijeme kišne sezone (ona traje otprilike od studenoga pa do travnja) jer su putovi blatnjavi i teren je težak, a ima i dosta vode za koju se nikada ne zna koliko je duboka. Zbog toga se neka područja ne mogu redovito posjećivati.
Druga poteškoća je raštrkanost ljudi koji moraju i satima pješačiti da bi došli na neko okupljanje.
Treća poteškoća su bolesti i smrti. Zbog bolesti dolazi do čestih izbivanja i do neredovitog dolaženja na razne pripreme, osobito onih koji se pripremaju za primanje sakramenata. Kada netko umre i kada je sprovod onda to zna uzeti čitav dan. A sprovod je uvijek prioritetan pred svime drugime. A kada netko od rodbine umre u nekom drugom mjestu onda ljudi znaju biti odsutni i po tjedan ili dva.
Najveći izazov je svakako osnivanje ovog centra i župe koja će postati središte okupljanju vjernika iz bliže i dalje okolice i koja će, uvjeren sam, s vremenom postati mjesto u koje će mnogi svećenici češće svraćati i na kojem će se često okupljati vjernici, na raznim sastancima i radionicama, osobito oni koji imaju vodeće uloge u svojim zajednicama.
- Na koji način se odvija evangelizacija te kako dolazite do novih vjernika?
Evangelizacija se odvija kroz naviještanje Božje riječi za vrijeme mise i kroz redovita okupljanja pojedih grupa, uglavnom prije i poslije mise ili u neko drugo vrijeme. To se redovito događa subotom i nedjeljom. Za svaku grupu je netko zadužen i vodi brigu o toj grupi, te priprema članove te grupe za određene sakramente.
A do novih članova se dolazi također najviše preko laika. Oni se druže, susreću, zajedno borave, putuju i razgovaraju o crkvi odnosno crkvama, i na taj način djeluju jedni na druge. Često se događa da jedna zajednica koja jako dobro i skladno funkcionira, privlači vjernike i iz drugih crkava. Zato je jako važna kvaliteta zajednice i zajedničkoga života. Do takve kvalitete se dolazi redovitim okupljanjem članova zajednice, raspodjelom dužnosti u zajednicama i dobrim vodstvom. To ljude privlači.
- Što jedan Europljanin može donijeti zambijskoj zajednici, a što zambijci mogu naučiti Europljanina?
Europljanin može zambijskoj zajednici definitivno donijeti bolji standard. Isto tako jedan europljanin bi trebao donijeti zambijskoj zajednici kvalitetan ljudski i kršćanski način života i jednu produhovljenost duha kao i svjedočenje za istinu, pravdu i poštenje.
A zambijci mogu europljane naučiti jako puno toga o prihvaćanju života onakav kakav jest, o bezbrižnosti u svakakvim okolnostima života, o poštivanju i prihvaćanju novoga života bez obzira na okolnosti u kojima je on nastao, o prihvaćanju drugih osoba bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, o suradnji s ljudima, o međusobnom pomaganju, o gostoprimstvu…
- Poznato je da vjernici u afričkim župama aktivno kroz ples, pjesmu, pripremu slavlja… sudjeluju u svetim misama. Koliko je važno da svaki vjernik ima zadatak i ulogu u svojoj župnoj zajednici? Postoji li osjećaj povezanosti i pripadnosti župnoj zajednici?
Kada, na temelju ovoga pitanja, razmišljam i pokušavam predočiti sebi neke od meni poznatih zajednica onda vidim da u tim zajednicama nema puno ljudi koji nisu u nešto uključeni i koji nemaju neku ulogu u toj zajednici. Svi, ili velika većina njih, je na neki način za nešto odgovorna. To stvara među njima osjećaj pripadnosti. Osjećaj pripadnosti je ovdje od velikoga značenja i to ljude drži skupa i potiče ih na veću zauzetost u njihovim zajednicama. Oni su ponosni na pripadnost zajednici koja dobro funkcionira i rado o tome govore. Na taj način pozitivno djeluju na druge ljude i nerijetko ih dovode u svoju zajednicu.
- Koji su prioriteti trenutno na području gdje se nalazite? Koje bi bile Vaše prve zadaće i prvi projekti koje je potrebno ostvariti?
Uz što redovitije posjećivanje postojećih zajednica i navješćivanje Radosne vijesti svakako mi je prioritet uspostaviti sistem da dobijem tekuću vodu. To znači bušenje rupe (borehole) da se dođe do čiste vode na nekih 50 do 60 metara dubine, postavljanje pumpe za vodu, izgradnja postolja od nekih 6 metara visoko za spremnik za vodu, nabava i postavljanje na to postolja spremnika za vodu, od nekih 5000 litara i povezivanje izvora vode preko pumpe sa spremnikom, te postavljanje cijevi za vodu od spremnika dalje.
Drugi prioritet je prijevoz. Naime vozilo kojim se koristim je 26 godina staro i u prilično je lošem stanju, tako da se na njega čovjek previše ne može osloniti. Već sam proveo jedan dan na cesti zbog kvara na njemu. Uputio sam zamolbu za novo vozilo na MIVA Hrvatska, preko Misijske centrale. Dobio sam odgovor da bi u najpovoljnijim uvjetima mogao dobiti novo vozilo negdje u 2022 godini. A rekli su mi i to da kada bih uspio skupiti nekih 30 000 Eura onda bih mogao preko njih nabaviti novo vozilo daleko brže. Eto to bi bio drugi prioritet.
A treći je svakako izgradnja ovoga novoga centra i nove župe.
- Kako Vam u tome mogu pomoći vjernici Krčke biskupije?
Ja sam vjernicima krčke biskupije neizmjerno zahvalan. Zahvalan sam svima, a osobito onima koji me bolje znaju, i u biskupiji i izvan nje, na svesrdnoj podršci i redovitim molitvama za mene i moje djelovanje. Osjetio sam to ovoga ljeta, prije moga odlaska tako jasno, i to me jako veseli i Bogu sam na tome zahvalan. Zahvalan sam i tolikima koji su me podržali svojim materijalnim prilozima kao i svima onima koji su iskazali spremost da mi pomognu u ostvarenju planova i programa koje imam ovdje u ovom području.
Prije moga odlaska nisam znao gdje ću biti postavljen u ovoj biskupiji, pa nisam znao niti što me čeka i što mi treba, zato sam uglavnom govorio ljudima da sam im zahvalan na podršci i spremnosti da mi pomognu i da ću im znati reći kakva mi je pomoć i za što potrebna kada dođem u Zambiju. Molitvena pomoć je uvijek dobro došla i zahvaljujem se svima koji me prate svojim molitvama, jer sam uvjeren da bez toga moj život i djelovanje ovdje ne bi bili mogući. Sada znam i koje su materijane potrebe preda mnom pa se nadam da će i novčana pomoć dobročinitelja i ljudi voljnih pomoći također doći i omogućiti mi ostvarenje onoga što planiram i što će biti velika stvar za biskupiju Mongu. Možda je suvišno govoriti, ali znajte da će svaki novčani prilog biti usmjeren prema ostvarenju ovoga cilja koji imam pred očima.
Iz tog razloga sam slobodan ovdje iznijeti na koji način i gdje se može uplatiti novčana pomoć za spomenute projekte i ostvarenje ovih planova.
To je tekući račun u kunama u Privrednoj banci Zagreb:
HR 51 2340 0093 2087 0052 9
I devizni račun otvoren u biskupiji Krk kod PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d.
na ime BISKUPIJA KRK – MONGU MISSION,
Broj računa: HR 03 2340 0091 5110 8431 4
SWIFT CODE (ukoliko je uplata iz inozemstva) PBZGHR2X
Svim dobročiniteljima i darivateljima unaprijed iskreno i od srca zahvaljujem.
- I za kraj…
Uspoređujući ovaj moj drugi odlazak u misije sa prvim odlaskom, ugodno me je iznenadila opća podrška pa i divljenje pojedinih ljudi što u ovo vrijeme i u ovoj životnoj dobi odlazim u misije, gdje je život prilično drugačiji i zahtjevniji od života kod kuće. I ta me činjenica veseli i drago mi je da ljudi kod nas imaju i dalje osjećaja za ono što je dobro, plemenito i Bogu drago. Ja sam jednostavno morao otići jer sam osjetio da to Bog od mene traži, i kao što sam ranije spomenuo, ovime na neki način upotpunjujem moje misijsko razdoblje života. Molim za Božje vodstvo i za vašu svesrdnu duhovnu i materijalnu pomoć u ostvarenju ovog poslanja.
Intervju vodile i priredile:
Sara Kosić
i Irena Žužić
