Biskup Petanjak predvodio misno slavlje polnoćke u Krčkoj katedrali

Svečanu svetu misu polnoćke u krčkoj je katedrali predvodio krčki biskup mons. Ivica Petanjak u koncelebraciji petorice krčkih svećenika i redovnika.

Pjevanje na misnom slavlju animirao je katedralni zbor, a dodatno su ga glazbenom pratnjom oplemenili: Antonio Jurešić na orguljama, Adrian Polonijo na trubi, Lovro Komljenović na violini te Damjan i Blaž Komljenović na violončelu.

U svojoj je propovijedi biskup Petanjak okupljenima poručio:

»U Lukinom evanđelju koje nam omogućava da promatramo dolazak na svijet Boga kao čovjeka do izražaja dolaze dvije činjenice: povijesni okvir i društveni soj ljudi. Bog se utjelovljuje i rađa kao čovjek u točno određenom povijesnom periodu u vrijeme popisa svega svijeta. Nije teško zaključiti da je Luki stalo da u taj popis svega svijeta bude upisan i sam Sin Božji koji se rađa kao čovjek. Kad se budu listale knjige popisa svijeta, vidi, i Isusovo je ime upisano. A ono što je upisano na neki način ostaje vječno. Ako postoji zapis o nekome ili nečemu, to se onda ne može ignorirati. To je najveći i najjači argument kojeg nitko na svijetu ne može oboriti ili poreći. Što je zapisano, zauvijek je zapisano. Bogu je stalo da je njegovo ime zapisano na zemlji i da je on stanovnik ove zemlje.
Tko bi rekao, s odmakom od dvije tisuće godine, da će nama danas ovaj Lukin podatak biti toliko interesantan i značajan. Ili je Luka bio strašno pronicav i dalekovidan ili posebno prosvijetljen Duhom Svetim kad je ovo pisao, imajući u vidu da će doći vrijeme kad će netko u 21. stoljeću, u uvaženom Europskom parlamentu, nastojati izbrisati Božić kao Božić, događaj utjelovljenja i rođenja Boga kao čovjeka, najveći događaj povijesti i prekretnicu svijeta, svesti na obične praznike. Najveći događaj svijeta smjestiti u prazno, u praznik. Koji je smisao riječi praznik? Prazno.
Ovo čak nije pitanje vjere i nevjere, teizma i ateizma, nego ignoriranje vlastite civilizacije i njezine stečevine, od koje se živi, kao i čupanja vlastitih korijena od kojih si potekao ili piljenja grane na kojoj sjediš.«

Marijin i Josipov mukotrpni put i porod ukazuje kakav je put trebao poći da bi došao do čovjeka.
»I na koncu, do koga je Bog došao? Došao je do pastira: ljudi koje su držali nečistima, marginaliziranima, lopovima i kriminalcima. Za njih se govorilo: budući da žive sa životinjama, postali su poput njih. Budući da nisu mogli ići u hram ni u sinagogu, bili su uzorom nečistog grešnika kojem nema spasenja. Luka kao evanđelist milosrđa naglašava baš suprotno. Ne da neće biti eliminirani, nego će se Mesija najprije njima objaviti, makar oni toga nisu svjesni. I kad ih je nebeska svjetlost obasjala, spopao ih je panični strah odmazde. Zato ih anđeo smiruje i govori im da se ne boje, jer je baš njima došao Spasitelj. Došao je posljednjima, beznadnima i očajnima.
Bog se mogao objaviti na stotine drugih načina, a izabrao je ljudsko tijelo, kako bi ga svaki čovjek mogao dotaknuti. Koliki su ljudi našeg vremena i svih vremena nedodirljivi, a Bog želi biti dotaknut. Ne samo ljudskom rukom, nego čovjekom kao takvim. Čovjekom sa svim njegovim uspjesima i promašajima, zdravljem i bolešću, potrebama i zahvalama.

Rađa se na rubu svijeta, u zabiti, nepoznatom mjestu, prezrenom stanovništvu i ono što je najgore Bog se rađa u indiferentnom svijetu.
Kad obilazite naše Betleheme po crkvama, onda su oni dobrim dijelom napravljeni tako da privuku pozornost djece i odraslih gledatelja i da budu kao zabavno kazalište. Osim Marije i Josipa koji su redovito usredotočeni na Isusa, većina drugih likova je zaokupljena samim sobom i nekim svojim zanimanjem. Svi su oni tu oko Betlehema, tako blizu i tako daleko.
Oni su poput naših vrlih kršćana koji su gotovo svi u crkvi kršteni, pričešćeni, krizmani i žive oko crkve, ali ih u crkvi nema. Svi su oni tu, tako blizu i tako daleko.
Svijet teče i prolazi, njih ne dodiruje. Ono što ih dodiruje je možda poklon pod borom, broj turista i ostvarenih noćenja, zarada od onoga koliko se potrošilo u trgovinama. Od Božića i svega onoga što taj Božić jest, ništa.
Isus se rodio i nastavit će se rađati u nezainteresiranom svijetu, a nastavit će se rađati samo zato što je on Bog čovjekoljubac. Što voli više nas nego sebe. Što je nepopravljivi optimist. I to je naša sreća.

Ovo što nam piše i govori sv. Luka u stvari i nije neki spomen događaja koji se davno zbio, nego je proroštvo za sadašnjost i budućnost. Isusovo rođenje naša je stvarnost. One noći kad je Bog sišao na zemlju u liku djeteta, On je promijenio pravac povijesti. Više ne treba čovjek tražiti Boga, Bog je došao ususret čovjeku. Izabrao je najnižu moguću točku susreta, među kriminalcima – pastirima, i umrijet će među kriminalcima, kako bi pokazao da na ovom svijetu Bogu nitko nije daleko i da se Bog ni od koga nije sakrio. Tolika je vjera i povjerenje Boga u čovjeka.
Samo oni koji to razumiju i vjeruju, koji to prihvaćaju i žele živjeti, razumjet će smisao i značenje Božića i njima će ovo uistinu biti najveći događaj svijeta svih vremena.«

Print Friendly, PDF & Email