U četvrtak 16. lipnja u krčkoj katedrali biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je euharistijsko slavlje povodom svetkovine Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Koncelebrirala su devetorica domaćih svećenika i redovnika. Pjevanje je animirao katedralni zbor.
U homiliji, biskup Ivica poručio je:
Euharistija je uvijek zauzimala središnje mjesto u kršćanskoj zajednici, jer je cijelo evanđelje prožeto i usmjereno prema euharistiji, a sama njezina ustanova na Veliki Četvrtak je kulminacija i kruna cjelokupnog Isusovog poslanja na zemlji.
U 9. poglavlju svog evanđelja Luka opisuje kako je Isus poslao učenike u svijet propovijedati evanđelje i liječiti bolesnike (Lk 9,1-6). Pozvao je svoje učenike da ih učini ribarima ljudi. Vratili su se s prvog misijskog poslanja, oduševljeni, pričaju mu o tome, a on im želi pojasniti smisao njihovog poslanja. Uloviti ribu i izvući je iz mora znači prouzročiti smrt, jer si je izvukao iz njezinog životnog staništa. Naprotiv, izvući ljude iz staništa smrti znači dati im život.
Evo smisla euharistije: dati ljudima život, obogatiti ga, učiniti ga kvalitetnijim.
I zato ovo umnažanje kruha nije samo čudesni znak kako s malo kruha i ribe nahraniti par tisuća ljudi već, promatrajući Isusove geste, otkrivamo dublji smisao euharistije.
Ljudi slijede Isusa, trče čak za njim kako ga ne bi izgubili, a on ih prima i prihvaća. Nikoga ne isključuje. Dozvoljava im da mu se približe, da budu s njim.
To je slijedeće značenje euharistije. Euharistija je sakrament koji ljude okuplja oko sebe. Čini od pojedinaca zajednicu. Stavlja nas u suodnose: biti s drugim i biti za drugoga.
Nas toliko različite Isus Krist okuplja oko sebe i čini nas jednim tijelom, jednom zajednicom, i daje nam svoje tijelo i krv, kako bismo bili jedno i s njim. Štoviše, baš zato što svi blagujemo istoga Krista, postajemo jedno. Isus nas svojom prisutnošću i svojim tijelom, koje postaje naša životna hrana, osposobljava da nadiđemo razlike koje nas udaljavaju jedne od drugih i čini nas jednim tijelom sa samim sobom. Liječi naše rane razdora i nesloge.
To je cilj dušobrižništva. To je smisao pastorala. Voditi brigu za zdravlje duša. Liječiti dušu, skrbiti za njezino dobro.
Naš sveti Leopold je govorio: »Bog je liječnik i lijek.« Sve je u njemu. Njegova prisutnost među nama, njegovo tijelo u nama. Postavlja dijagnozu i daje lijek. Isus Krist je dušobrižnik, samom svojom prisutnošću.
A onda i riječju. Naviješta Kraljevstvo Božje. Predlaže izgradnju drugačijeg društva, koje se neće temeljiti na moći nego na služenju. Na Posljednjoj večeri učinit će ono što sada kaže učenicima: »Dajte im vi jesti.« Drugim riječima: »Daj te im sebe za hranu. Vi postanite kruh za jelo.«
Isus nam se daje, kako bi smo se mi dali. Ono što primaš, to postaješ. Primaš tijelo Kristovo, postaješ tijelo Kristovo, daješ tijelo Kristovo.
Kod Isusa ništa nije jednosmjerno već je uvijek u komunikaciji, u relaciji, dijalogu. Sve što činiš, činiš zato da i drugi bude dionik onog dobra koje je tebi udijeljeno.
Zato Isus inzistira na dijeljenju. Učenici govore o kupovanju, jer nema dosta, a Isus kaže ako se mi darujemo jedni drugima bit će dovoljno za sve. Novo bogoslužje koje Isus uspostavlja je bogoslužje sebedarja. Polazi od Boga i daruje se ljudima, tako da je sam Bog uzor toga darivanja. Kao što se on daruje nama, tako mi jedni drugima.
Činimo ono što nam Isus zapovijeda, jer on sam najprije tako čini. Mi nismo gospodari, nego poslužitelji otajstava Božjih.
Ono što će Isus učiniti na Posljednjoj večeri, to čini već sada. Uzima kruh, blagoslivlja, daje učenicima, a učenici narodu.
Mi ove Isusove geste možemo i trebamo primijeniti i na sebe. Uzmi sebe, prihvati se takav kakav jesi. Ako se prihvatiš takav kakav jesi i ako se daruješ u potpunosti, dao si najviše, jer si dao sebe. Nisi dao nešto od sebe, nego svega sebe. Kad sebe daruješ bez zadrške, onda čudo nastaje. Jer čudo ne činimo mi, nego Bog. Na nama je da se dajemo, a ostatak Bog preuzima na sebe.
Interesantno da evanđelist kaže da Isus uzima kruh, gleda na nebo, blagoslivlja, lomi i daje učenicima da dijele. Nigdje ne kaže da Isus umnaža kruh. Nije se povećao broj kruha, nego ono što je bilo razdijeljeno je na puno dijelova. Čudo je u dijeljenju. I bijaše za sve. Isus čini čudo, a učenici samo prosljeđuju njegov dar.
Za vrijeme posljednje večere Isus ne pere noge učenicima prije večere, što je bio običaj. Isus se ustaje od stola za vrijeme večere i pere učenicima noge. Što je time htio poručiti? Nije vanjska čistoća ona koja nas čini čistim, nego nas euharistija čisti. Ne možemo se mi sami od sebe očistiti. To smo probali toliko puta i ne uspijevamo, ali ako se izručimo u ruke Božje, onda nas on čisti.
Sama po sebi euharistija nikoga ne isključuje, osim onoga tko se sam isključio, jer nije dopustio da ga Krist opere. Euharistija je uvijek u službi okupljanja zajednice. Ona stvara i čini zajednicu, a zajedničarima daje poslanje da to isto oni, tj. mi, činimo svijetu i u svijetu.
Nakon Euharistije uslijedila je tijelovska procesija s Presvetim Oltarskim sakramentom sa zaustavljanjima na četiri postaje – vanjska oltara s kojih se naviještalo Riječ Božju, pjevalo i molilo.
Misno slavlje prenosila je Hrvatska radiotelevizija.
Irena Žužić
