Biskup Petanjak predvodio misno slavlje svetkovine Božića

Na svetkovinu Božića, mons. Ivica Petanjak u krčkoj je katedrali predvodio svečano koncelebrirano misno slavlje.

Njegovu propovijed donosimo u cijelosti:

U ovoj smo euharistiji čuli početke dviju knjiga iz Novog zavjeta. Znakovito je da je početak i jedne i druge istog sadržaja.
Poslanica Hebrejima počinje: »Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima: konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu« (Hebr 1,1). A Ivanovo evanđelje: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog«  (Iv 1,1). Kad k tome dodamo da na početku cijele Biblije, na njezinoj prvoj stranici u knjizi Postanka stoji: »I reče Boga neka bude i bi« (Post 1,1-2).

Pitanje se nameće samo od sebe: jesu li biblijski pisci, za koje vjerujemo da su bili nadahnuti Duhom Božjim, a djelovali su u tako različitim vremenima i okolnostima davno već riješili ono oko čega se nikako ne mogu dogovoriti znanstvenici našeg vremena – da na početku svega stoji Riječ.
Ne bi bilo ni svemira, ni svijeta, ni nas, kad ne bi postojala Riječ. Ona je počelo i početak za bilo koji oblik nastanka, stvaranja, rađanja i života.

Mi vjerujemo da sve počinje s Božjom riječju. Svaka Božja riječ, svaki njegov govor, time što je izgovoren, što je izrečen, automatski se pretvara u djelo, zadobiva svoj oblik, dobiva svoje prepoznatljive obrise i postaje vidljivo djelo. Na početku stvaranja stoji Božja riječ po kojoj je sve stvoreno, ali nakon što je stvoreno, Bog ne prestaje govoriti, jer kad bi prestao govoriti svijet bi se tog trena urušio, svijet bi na isti način nestao, kao što je i nastao, ako bi Bog zašutio.

Bog neprestano govori, ali kaže pisac poslanice Hebrejima, u svakom vremenu svoj govor prilagođava tom vremenu i tim ljudima, ali na način da je njegov govor svaki puta sve jasniji, sve sadržajniji, sve savršeniji, sve dok taj govor nije doživio svoj vrhunac u onom povijesnom trenutku za kojeg je Bog smatrao da je upravo sad i tog trenutka šalje na svijet svoga Sina kao svoju konačnu i posljednju riječ.

Utjelovljenje i rođenje Boga kao čovjeka što se dogodilo po Drugoj božanskoj osobi, Sinu koji se rodio u ljudskoj obitelji, posljednji je Božji govor ovom svijetu, jer se u njemu Bog sav izgovorio, sav se objavio, u potpunosti se očitovao.
Sin je isto što i Otac i budući da nam se u svome Sinu Otac u potpunosti darovao on nam više od toga ne može dati. Ne može nam dati više od samoga sebe, a to nam je dao u Isusu Kristu.
Za Boga vrijedi isto ono što vrijedi i za nas ljude. Možeš davati malo, možeš davati puno, možeš dati sve što imaš, ali kad si dao sebe, više od toga ne možeš dati.

Zato su među svi svecima na vrhu piramide mučenici. U jednoj zemlji i narodu su to poginuli branitelji i domoljubi. Nitko nije iznad njih, jer svi drugi daju nešto od sebe, a oni su dali sebe, svoj život.
U tom istom nizu se mogu promatrati svećenici, redovnici i redovnice, Bogu posvećene osobe, jer ako su sebe dali Bogu više od toga ne mogu.
To isto načelo vrijedi i za muža i ženu. U trenutku ženidbe zaručnica svu sebe daje svom zaručniku i zaručnik svega sebe daje svojoj zaručnici. Postaju nerazrješivo jedno. Ne daje nešto od sebe nego svega sebe i time daje ono najviše.

Kad uzmemo u obzir sve što smo do sad rekli, a odnosi se i na Boga i na čovjeka, i na sve odnose koji vladaju unutar božanskih osoba i na odnose između nas ljudi i na odnose između Boga i nas, za sve vrijedi isto pravilo: sve počinje riječju. Riječ je i izgovorena riječ i govor i logos i počelo i princip. Po riječi čovjek izlazi iz sebe, otkriva sebe, objavljuje sebe, izriče se, okreće se drugome, stupa u kontakt s drugim, otkriva svoje naume i namjere, izriče svoje želje i planove. U riječi je blagoslov i prokletstvo, ljubav i mržnja, dobro i zlo, mir i rat, život i smrt.
Ništa na svome svijete ne može nastati i ne može postati, bez riječi, bez pristanka, bez dogovora.

I sad se prisjetite kakve riječi nama mediji serviraju svaki dan. Jesu li to riječi koje izgrađuju naš svijet ili ga truju, uništavaju i razaraju?
A mi danas slavimo jedno od najvećih otajstava svijeta: »Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama« (Iv 1,14).

Božja Riječ i Božji govor ovom svijetu je utjelovljenje njegovog Sina. Riječ je dobila oblik, dobila je tijelo, postala je vidljiva i opipljiva. Božji govor nikad nije apstraktan, nikad nije mlaćenje prazne slame, nikad ni jedna njegova riječ nije uzalud izgovorena.

Utjelovljenjem i rođenjem Sina Božjeg kao čovjeka Bog poručuje da toliko voli čovjeka da je postao čovjekom. Postao je jedan od nas i više od toga ne može. Bog dolazi kao dijete, ne dolazi odozgo nego odozdo. Ne nameće se, nego se nudi. Ne dolazi kao savršeni čovjek, kao svetac, kao heroj, kao onaj koji je sve svoje planove ostvario u životu, kao onaj koji je postigao sve što se može postići… Ne, dolazi kao dijete.

Bog dolazi kao mogućnost, kao nada, kao očekivanje, kao onaj koji treba rasti, razvijat se, usavršavat se, ostvarivat se, biti prihvaćen ili odbačen,… a to znači da će biti uspjeha i padova, dobroga i lošega, radosti i žalosti, strepnje i straha. To je Božja Riječ i Božji govor ovom svijetu.

Kao što je Bog ulazeći u našu povijest preuzeo na sebe sav rizik ljudskog rađanja, rasta i odrastanja, prihvaćanja i odbacivanja, uspjeha i promašaja, taj isti put mora proći svatko od nas tko je došao na ovaj svijet.

Naš život će biti naš govor i naša riječ ovom svijetu i budući da je Bog došao k nama kao dijete koje se rodilo u obitelji oca i majke, samo oni koji prihvate ovaj govor imat će život i živjet će, imat će sadašnjost i budućnost, imat će radost i smisao života, jer je ovo posljednja riječ Božja ovom svijetu. Ovo je poruka i oporuka nakon koje stoji naše prihvatiti i biti ili odbaciti i ne biti.

Print Friendly, PDF & Email