Biskup Petanjak predvodio u katedrali misno slavlje Velike Gospe

Središnje misno slavlje svetkovine Velike Gospe u krčkoj katedrali Uznesenja B.D. Marije predvodio je krčki biskup mons. Ivica Petanjak u koncelebraciji vlč. Antona Depikolozvane, biskupijskog ekonoma i vlč. Josipa Karabajića, biskupovog tajnika.

Biskup Ivica okupljenima je, na temelju pročitanog evanđelja, uputio prigodnu homiliju:

U današnjem Evanđelju koje opisuje susret Marije i njezine rođakinje Elizabete vidimo Mariju kao hrabru i odlučnu ženu koja žurno ide na put jer ljubav je uvijek žurna i ne može čekati, nego ju treba što prije drugome očitovati. Marija u evanđelju nikad nije sama. Ona neprestano ide prema drugome, jer je svjesna da je svaki poziv pravi samo onda ako postane koristan drugome.
I mi smo u svome životu pozvani izaći iz sebe i okrenuti se drugome, makar svjesni da tada sebe uvlačimo u kolo iz kojeg više nećemo moći izaći. Put je najjača oznaka našeg života i moramo ga ići i proći, jer je on jednostavno naša životna egzistencija: biti ili ne postojati.
Došavši do cilja svoga putovanja i ulazeći u Zahariju kuću Marija je najprije trebala pozdraviti njega, ali nije, jer on, makar svećenik, za razliku od ovih dviju žena, nije prihvatio Božji glas, te je postao gluhonijem.
Evanđelist očito hoće naglasiti da samo onaj koji ljubi može razumjeti ljubav, samo se sretan može radovati, samo onaj čija su srca slična mogu se razumjeti.
Cijelo je današnje evanđelje prožeto ushićenošću. Ushićeni se dive veličanstvenim Božjim događajima. Ako uklonimo tu ushićenost iz današnjeg evanđelja onda ne samo ovo, nego cijelo evanđelje gubi svoj pravi smisao.
Iz našeg je života nestala ona prava i iskrena ushićenost i uzbuđenost. Zato što mi mislimo da znamo sve i da imamo odgovor na sve, jer danas sve treba isplanirati pa čak i to kad ćemo se čuditi. To je jedan od razloga i velike krize vjere, jer Božji se pohodi ne mogu predvidjeti niti isplanirati. Bog je uvijek novost. Bog se nikad ne ponavlja. On je uvijek iznenađenje, i to radosno.
Evanđelist dva puta ponavlja da još nerođeni Ivan Krstitelj, već u majčinoj utrobi igra od radosti, pri susretu sa začetim Isusom.
Obje majke to osjete, makar još jedna drugoj nisu ispričale što im se dogodilo. Duh Sveti koji je nositelj svih ovih događanja daje ovim ženama spoznaju koja nadilazi sve ljudske okvire. Samo oči vjere mogu vidjeti Božje tragove u povijesti svijeta.
Elizabeta osjeća da je najveći Božji dar čovjeku Bog sam. Više od toga ni Bog ne može dati. Kad je dao sebe, sve je dao. I zato je njezina prva reakcija blagoslov koji izriče nad Marijom: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!« (Lk 1,42).
Svaki naš susret i dijalog trebao bi započeti blagoslovom. »Blagoslivljam te!«, znači stajati pred drugim s udivljenjem, gledati ono što je u njemu dobro i sveto.
Ono što se događa s Marijom i Elizabetom i njihovim začetim sinovima, jedini je plan koji Bog ima s cijelim čovječanstvom i htio bi da se ostvari sa svakim čovjekom na ovom svijetu, a taj plan je ovaj: da ga ljudi prepoznaju kad ih on pohodi, jer o tome ovisi vječna sreća i spasenje svakog od nas. Prepoznati trenutak Božjeg pohoda i prihvatiti ga radosno. To je spasenje.
Zato je ono popraćeno prvim blaženstvom u evanđelju: »Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Ovim blaženstvom je srušen zid između vjere i života, jer prečesto mislimo i živimo tako kao da su vjera i život dva puta koja idu jedan pored drugog, a ne da nema jednog bez drugog. Bog je uvijek na našem putu i u našem životu, samo ga je potrebno spazit i prihvatiti. Kad se to dogodi život se pretvara u zahvalnu molitvu, koja je po svojoj naravi istog intenziteta kao i kad se dogodi susret Boga i čovjeka.
Zato je Marijin Veliča duša moja Gospodina, njezino evanđelje, koje je u potpunosti prožeto ushićenjem i zahvalom Gospodinu Bogu, u kojem Marija deset puta ponavlja riječ On, Bog, koji gleda, podiže, ispunja, čini velika djela, uzvisuje, prihvaća…
Ovaj Marijin Veliča uvrstila je Crkva u službenu večernju molitvu Crkve, u Časoslov naroda Božjeg, s nakanom da Marijino evanđelje bude i naše evanđelje i da svatko od nas u njemu slavi Boga za ona djela koja je Bog njemu učinio.
Marija je bila svjesna da sve što se događa u njezinom životu Bog za nju izvodi. On sve čini, a ona to vjerom prihvaća i daje svoj pristanak i suradnju.
Zato i njezin slavni završetak i uznesenje na nebo nisu njezino nego Božje djelo. I opet je Bog učinio „velika djela“ proslavljajući jedan ljudski život koji je u potpunosti bio prožet njegovim božanstvom.
Marijinim uznesenjem na nebo Bog stavlja točku na „i“ i pokazuje da je Marijin život bio potpuno ostvarenje Božjih planova s ljudima i ljudskih želja i očekivanja od Boga. Sve nam je to omogućio spoznati sam Sin Božji Isus Krist koji nam je u potpunosti objavio istinu o Bogu i čovjeku i komu jedinome ide svaka hvala i proslava.

 

Print Friendly, PDF & Email