Euharistijsko slavlje Dušnog dana održano na krčkom groblju

Uz koncelebraciju sedmorice krčkih svećenika i redovnika, krčki biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je misno slavlje Dušnog dana na krčkom gradskom groblju.

Izrekao je i prigodnu propovijed:

Koliko nam je poznato nije postojala na svijetu civilizacija koja nije imala neku svoju vlastitu kulturu smrti i neki svoj stav o smrti i o pokojnima. Smrt je sastavnica ljudskog života, ali na način da ga ta zbilja u potpunosti nadilazi. Pred smrću se stoji kao pred nečim otajstvenim i nedokučivim, a to znači svetim, što zaslužuje naše najdublje poštovanje.

Iz života svakoga od nas već se sada može iščitati naše osobno viđenje smrti. Moj sadašnji život odražava moj stav prema smrti, makar nitko od nas ne zna kako će se stvarno ponijeti u trenutku svoje vlastite smrti.

Složit ćemo se oko toga da svakim danom očekujemo da ćemo sutra živjeti bolje nego jučer. Svaki novi dan iščekujemo i dočekujemo kao dan sve većeg napretka i boljitka svijeta, ali u isto vrijeme nismo u stanju istom takvom brzinom spoznati i prihvaćati da bi naša smrt, kao jedina stopostotna stvarnost koja će se sigurno dogoditi, bila ispunjenje tog našeg ljudskog napretka.

Je li za nas smrt punina i ispunjenje svih naših napora, truda, znoja, rada, nadanja, očekivanja,… ili je ona naš najveći promašaj?

Svjesni smo da će nas tjelesna smrt dovesti do toga da se vratimo i postanemo prah i zemlja od koje smo sazdani; propadaju li s tom zemaljskom smrću svi naši napori za savršenstvom i uspjehom?

Svaka smrt bolesnika u bolnici, nosi toj bolnici negativne bodove. Za medicinu je smrt definitivni poraz. Učinili smo sve i nismo uspjeli. Isti stav imaju naši javni mediji, koji svi jednako kao papagaji ponavljaju otrcanu frazu: »Izgubio je posljednju bitku sa smrću!« A tko je ikada dobio posljednju bitku sa smrću? Tko je to od ljudi u posljednjoj bitci sa smrću uspio pobijediti smrt? Zar nije Smrt uvijek pobjednica?

Što se naša civilizacija više udaljava od zemlje, od konkretnog dodira i rada sa zemljom, to joj smrt postaje sve strašnija. Dok su ljudi živjeli u savršenoj povezanosti sa zemljom doživljavali su smrt kao sastavnicu životu. Svaki dan su gledali kako u toj istoj zemlji u isto vrijeme se rađa život i nastaje smrt. Razumjeli su da bez umiranja i smrti nema novog života, i ne samo novog nego i boljeg nego što je bio. Razumjeli su da smrt nije promašaj, nego dobitak. Znali su da se nešto mora konzumirati i na neki način nestati, kako bi se moglo utkati u novi život koji treba nastati.

Život i smrt su stvarnosti koje su toliko međusobno isprepletene i idu ruku pod ruku, da jedno bez drugog ne može.

Je li nas ovaj sveopći materijalni napredak svijeta učinio savršenijima ili nas je rastrojio u svim mogućim vidovima? Je li nas taj napredak svakim danom čini sve ranjivijima, slabijima i bolesnijima, i to u svakom pogledu, a osobito u psihičkom? Što više imamo to nesretnije živimo.

Možemo li govoriti o jednom velikom raskoraku unutar čovječanstva i čovjeka kao takvoga, i o jednom sveopćem razočaranju koje stoje pred vratima i svaki dan sve jače kuca na njih?

Da li se i mi kao kršćani svaki dan sve više udaljavamo od Isusovog shvaćanja života? S kakvom je slobodom i otvorenošću Isus javno govorio svojim učenicima o svojoj muci i smrti kojoj on ide ususret, ali ne kao promašaju svoga života, nego punini i dovršenju mesijanskog poslanja. Živio je u svemu za drugoga, a u smrti i za neprijatelja. Smrt je bila kao kruna života.

Zato Ivan apostol o Isusovoj muci i smrti govori kao o slavnoj muci. Ona za njega nije poraz, gubitak i promašaj, nego punina života koji dosiže svoj najviši mogući vrhunac u opraštanju neprijateljima s križa.

Drugi su odlučili kada i kako će Isus umrijeti, ali nisu mogli odlučiti o načinu sadržaja njegovog umiranja. I u trenutku same smrti, Isus upravlja svojim mislima, željama, molitvama i porukama. Tu ga nitko i ničim ne može uvjetovati. I to vrijedi za svakoga od nas.

Draga braćo i sestre!

Dok ovih dana posjećujete zemaljska počivališta svojih dragih i dok stojite i molite na njihovim grobovima, kakve vas misli obuzimaju? Jesu li njihova zemaljska počivališta, mjesta njihovih poraza ili pobjeda? Jesu li se njihovi životi ugradili i pretočili u naše živote, u ostvarenje naših planova i želja? Je li njihovo svakodnevno umiranje bilo naše življenje?

Kao kršćani i učenici Isusa Krista, vjerujemo u uskrsnuće mrtvih. Vjerujemo u život vječni i zajedništvo svih svetih i spašenih. Vjerujemo u pobjedu dobra i civilizaciju ljubavi kao najsigurnijeg puta koji vodi u vječnost.

Print Friendly, PDF & Email