Slavljena sveta misa za pokojne biskupe i svećenike

Na dan trećeg studenog, kada se u krčkoj biskupiji tradicionalno spominjemo pokojnih biskupa i svećenika naše biskupije i kada se slavi sveta misa za njih, o. Biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je koncelebrirano misno slavlje u krčkoj katedrali.

Oslanjajući se na pročitano Evanđelje, okupljenima je uputio propovijed:

Koliko nam svjedoči naša povijest od Isusa Krista na ovamo, nije bilo vremena kad ljudi nisu tražili nekoga koga bi mogli slijediti. Svako vrijeme traži nekog svog Mesiju, Spasitelja, vođu, koji bi im bio neki orijentir u životu, osobito u bezizlaznim i beznadnim situacijama.
Dobra strana tog traženja je u samom pokretu: hodati, tražiti izlaze i rješenja, jer onaj koji traži nalazi, tko se u sebe zatvori i zablokira: propada.
Isus prihvaća to silno mnoštvo u pokretu, koje ide za njim očito iz nekog svog razloga i svojih očekivanja, ali i Isus ide njima ususret tako što im otvoreno govori o načinu na koji ga se može nasljedovati i ići za njim.
Isus ide pravo u glavu i govori im o radikalnoj ljubavi, koja zapravo i ne može biti drugačija nego radikalna.
Ljubav po svojoj naravi, po svojoj definiciji, traži sve, traži puninu. Ljubav je radikalna, jer ne podnosi polovičnost: sve ili ništa.
Pođimo od onoga s čime se susrećemo svaki dan. Koji bi se zaljubljeni par mogao oženiti kad bi dečko djevojci ili djevojka dečku rekla: »Volim te, ali ne baš sto posto. Možda 99%, ali još onaj 1% nisam siguran.« Gotovo je, nema ništa od te ljubavi. Onaj 1% prevagnut će i uništiti onih 99%.
Tko od roditelja može i smije reći djeci da jedno voli više nego drugo? Ako brata i sestru voliš više nego mene, mene ne voliš.
Zato je razumljivo da Isus od svojih nasljedovatelja traži maksimum, jer ako vi imate neku veću ljubav nego je ljubav prema meni, vi ćete biti uza me samo dok ja ispunjavam vaše želje, dok vi imate neke koristi od mene, a čim toga ne bude vi ćete otpasti. Što se na koncu i dogodilo. Isus ide prema Jeruzalemu, ide ususret svojoj muci i smrti, i kad bude nosio svoj križ neće biti mnoštva koje će ga oduševljeno slijediti.
Svjestan svega toga Isus sad još jače zaoštrava put nasljedovanja i kaže: »I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!« (Lk 14, 27).

Što je križ? Što je moj križ?
Najslabiji, najjadniji, najbolniji dio mene samoga. Moj križ je ono gdje sam ja najranjiviji, gdje najčešće padam, gdje se najviše bunim, što mi život zagorčava.
Ako mi Isus kaže da ja uzmem svoj križ, da ja počnem ljubiti sebe tamo gdje sam najjadniji, da tu svoju najslabiju stranu života prigrlim i zagrlim i time slijedim njega, onda je to s Isusove strane čin milosrđa i ljubavi. Isus želi da ga ja slijedim s onim što mi najviše stvara problema u životu.
Kad izgovorimo riječ KRIŽ nemojmo odmah misliti na drvene grede, jer je naš križ prije svega od krvi i mesa. Taj križ koji teško nosim i kojeg bi se najradije riješio pod svaku cijenu, puno puta ima svoje ime, ima lice, ima karakter, dušu, srce…
Isus želi da nosim samoga sebe i da idem za njim. Da nosim ne samo onu najljepšu nego i onu najtežu i najružniju stranu mene samoga.
Isus kao čovjek nije sakrio svoje slabosti pod svojim križem. Svi su vidjeli da ga teško nosi, da posrće i pada, ustaje se i pokušava ići naprijed.
»Nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje ne može biti moj učenik« (Lk 14,33).
Prvi dio govora odnosio se na osobe, a sad se odnosi na stvari, ali su poruka i smisao isti: ako se između onih koji se vole, nađe treći (ili nešto treće), sve će krenuti nizbrdo.
Koliko su puta materijalne stvari kad ih je ili previše ili premalo, a navezani smo na njih, uništili brakove, obitelji, prijateljstva, sve što se godinama zajednički stvaralo propalo je, jer je netko drugi koji se umiješao u naš život ili neko materijalno dobro oko kojeg se nismo mogli dogovoriti, uništilo godine i godine zajedništva i zajedničkog života i stvaranja.
Materijalne stvari ili još bolje rečeno materijalna dobra, jer su nam i ona potrebna za život, po sebi nisu ni dobra ni zla, nego sve ovisi o nama kakav ćemo stav prema njima zauzeti. Mogu nam biti na blagoslov ili na prokletstvo.
Budući da Isusa slijedi mnoštvo i da se Isus obraća tom mnoštvu, onda je ovaj radikalan govor upućen svima koji žele slijediti Krista.
Kroz povijest smo mi to Isusovo evanđelje, poput ovog mnoštva, prilagođavali sebi i okretali ga i tumačili onako kako smo mi mislili da bi trebalo biti, pa se ovo evanđelje prvenstveno promatralo kroz redovnike i redovnice, svećenike i biskupe, koji su na neki način zbog oblika svog života bili primorani ostaviti se onih obiteljskih ljubavi, a mnogi su to onda kompenzirali nekom drugom, najčešće, materijalnom ljubavi.
Činjenica je da nitko i ništa ne smije zauzeti mjesto koje pripada Isusu Kristu, a njemu pripada prvo mjesto. Ako je on na prvom mjestu sve drugo će se posložiti samo od sebe.
U ovoj osmini svetkovine Svih Svetih i Dušnog dana, svaki dan molimo za nekog od Božjeg naroda.
Večeras se na poseban način spominjemo pokojnih svećenika i biskupa. Molimo da ih Gospodin oslobodi od svih spona i navezanosti na bilo koga i na bilo što, kako bi oslobođeni od svih zemaljskih veza i zapreka uživali zajedništvo svetih.

Na kraju mise, biskup Petanjak  se sa svećenicima uputio se na grobove biskupa pokopanih u krčkoj katedrali te predvodio molitvu i blagoslov.

Print Friendly, PDF & Email