Franjevci trećoredci glagoljaši u Hrvatskoj i na otoku Krku (2)

Kao što sam spomenuo, hrvatska trećoredska zajednica je jedna od nositeljica kontinuiteta Reda od njegovih samih početaka. U nastanku hrvatske zajednice ključna su bila dva faktora: 1) postojanje predfranjevačkoga pokorničkoga pokreta u našim krajevima, 2) prisutnost i intezivan rad Reda manje braće na našim prostorima od samih početaka. S obzirom na to, možemo pretpostaviti da je i u našim krajevima proces nastanka zajednica Trećega reda bio istovjetan s onim u ostatku Europe: pokornici pronalaze u franjevačkoj duhovnosti inspiraciju, prihvaćaju ju i podlažu se duhovnome vodstvu franjevaca.

Prvi podatci o postojanju tih franjevačkih pokornika datiraju u 13. st. Kroz sljedeća dva stoljeća dalmatinske, kvarnerske i istarske zajednice strukturirat će se po uzoru na talijanske zajednice i tako će biti stvoreni preduvjeti za osnivanje samostalne dalmatinsko-istarske zajednice franjevaca trećoredaca. Naime, trećoredci u našim krajevima bili su ovisni o franjevcima Prvoga reda, tj. o konventualcima.

Kada su 1439. g. franjevci trećoredci ušli u crkvenopravni posjed samostana sv. Ivana u Zadru, došlo je do okupljanja i povezivanja i ostalih trećoredskih zajednica na širokom prostoru jadranskoga priobalja. Bulom Soliciti de vestra unione od 8. travnja 1473. g. papa Siksto IV. osamostalio je naše franjevce trećoredce i dao im pravo na izbor vlastitoga poglavara, neovisnoga o drugim trećoredskim poglavarima. Međutim, pod za sada nejasnim okolnostima trećoredci su već 1480. g. izgubili samostalnost i bili podvrgnuti upravi franjevaca Prvoga reda. Takvo stanje trajalo je 19 godina; 1499. g. Provincija je ponovno osamostaljena.

Razdoblje koje je uslijedilo nakon uspostave samostalnosti Provincije bilo je razdoblje velikoga uspona zajednice. U ovome razdoblju Provincija (koja se tada obično naziva provincijom Dalmacije i Istre) protezala se duž cijele obale od Kopra do Šibenika i brojila sljedeće samostane: Sv. Marija u Prvić Luci, Sv. Stjepan na Sustipancu kod Šibenika, Sv. Ivan kod Zadra, Sv. Pavao Pustinjak na Školjiću pokraj Preka, Sv. Mihovil na Zaglavu na Dugom otoku, Sv. Marija na Glavotoku, Sv. Marija Magdalena u Portu, Sv. Jeronim u Martinšćici, Sv. Marija u Bijaru kod Osora, Sv. Franjo u Rabu, Sv. Nikola u Porozini, Sv. Marija kod Vižinade i Sv. Grgur u Kopru. Prema dosadašnjim istraživanjima, možemo sa sigurnošću govoriti o postojanju trećo- redskih samostana i u drugim mjestima (kao npr. u Jajcu u Bosni). Područje rada franjevaca trećoredaca bilo je dosta široko: od eremita, preko pastoralnih radnika do kulturnih djelatnika. Od poznatijih fratara tog doba treba spomenuti fra Mateja Bošnjaka Mastilića, glagoljaša i zaslužnoga provincijala; fra Stjepana Belića, prvoga predavača staroslavenskoga jezika; fra Šimuna Klimantovića, autora nekoliko glagoljskih kodeksa; fra Marin Rabljanin, umro na glasu svetosti i dr.

Godine 1601. poglavar talijanskih trećoredaca fra Giovanni Provenzano obavio je kanonski pohod naše provincije i sazvao kapitul u samostanu na Rabu. Poslije pohoda podastro je papi Klementu VIII. izvješće o stanju trećoredaca u Dalmaciji, Istri i Kvarneru i predložio da ih sjedini s trećoredcima u Italiji u jedinstvenu zajednicu. Bulom Pro nostri pastoralis muneris od 2. rujna 1602. g. naši trećoredci službeno su sjedinjeni s braćom u Italiji pod jednim generalnim ministrom. Treba, naime, spomenuti kako je Sveta Stolica i prije ove bule našu zajednicu smatrala de iure jedinstvenom s talijanskom, čije je konstitucije prihvatila, ali de facto je dalmatinski provincijal bio neovisan o talijanskim poglavarima.

Od tada mnogi će naši fratri biti u Upravi Reda, a dvojica će biti izabrana generalnim ministrima. Nakon sjedinjenja Provincija je nastavila rasti i razvijati se, djelujući bez posebnih poteškoća. Svjetovne povijesno-političke okolnosti u kojima su živjeli i radili franjevci trećoredci bile su teške: s jedne strane franjevci trećoredci bili su oni koji su uvijek bili odani svome hrvatskome narodu, kojemu su vjerno služili kroz cijelu svoju povijest; s druge strane, djelovali su na području koje je bilo pod mletačkom upravom. Živeći tako stoljećima između Scile i Haribde, uvijek su uspijevali nekako pronaći srednji put, put koji im je i omogućio opstanak na ovim prostorima. U drugoj polovici 18. st. Mletačka Republika donijela je niz zakona koji su išli nauštrb redovnicima do te mjere da je 1767. g. zabranila tzv. prosjačkim redovima (među koje pripadaju i franjevci trećoredci) novačenje i premještanje braće, bez dozvole državnih vlasti. Zalaganjem fra Antuna Juranića (rodom iz Baške) zajednica je uspjela izbjeći mletačke restrikcije, a zahvaljujući njemu, određene olakšice dobili su i franjevci iz drugih zajednica. Godine 1783. dužd Pavao Renier predao mu je napušteni konventualski samostan u Krku. Jedan od najvažnijih argumenata kojima su se trećoredci branili, bio je glagoljaško bogoslužje.

Naime, od svojih početaka trećoredci rabe glagoljaško pismo, a liturgijske čine slave crkvenoslavenskim jezikom. Tu će baštinu stoljećima čuvati i njegovati, tako da im je postala jedna od najvažnijih oznaka identiteta u povijesti; tako trećoredce crkveni dokumenti gotovo redovito nazivaju religiosi de littera sclava, a do danas je u službenome nazivu provincije ostao naziv glagoljaši.

Godine 1805. g. poražena Austrija morala je skopiti tzv. Požunski mir s Francuskom i prepustiti joj naše primorske krajeve, koje je bila zadobila nekoliko godina prije raspadom Mletačke Republike. Dolaskom Francuza nastupilo je još jedno krizno razdoblje za sve redovničke zajednice, pa tako i zajednicu samostanskih franjevaca trećoredaca. Godine 1806. bili su prisiljeni napustiti istarske samostane, a u Zadru su istjerani iz drevnoga samostana sv. Ivana Krstitelja; s pravom su fratri strepili da će ista sudbina snaći i ostale samostane u Dalmaciji i Kvarneru; svaki kontakt s Upravom Reda bio je zabranjen, kapitul se nije mogao godinama sastati; mnogi redovnici napustili su zajednicu. Zajednica je s vremenom spala na tridesetak redovnika i sedam samostana.

Godinama nakon ovih nemilih događaja Provincija je životarila i bila pred nestankom. Stanje se počelo mijenjati u drugoj polovici 19. st. Godine 1863. za provincijskoga ministra izabran je fra Josip Dujmović iz Dubašnice koji je proveo reformu redovničkoga života u zajednici i obnovio ju. Kao plod te obnove proizašla su dva novotvorena samostana: u Hercegnovom (1889.) i u Velome Lošinju (1894.). U 20. st Provincija je ušla obnovljena i osvježena.

Fra Mirko Mišković, novak TOR-a