O, Bože, zar si pozvao mene?
Da, pozvao je upravo tebe, izgovorio je tvoje ime Adriana, našu Rabljanku koja je dugo u svom srcu osluškivala poziv, koja je razmišljajući o svom životu, o sebi, svom zanimanju i osjećala da nešto nedostaje. Otkrivši da Gospodin baš nju zove, kao što je nekoć davno pozvao apostole, Adriana ostavlja sve uz riječi: “Od sad idem kamo šalješ me ti!” Razgovarala sam s njom u želji da u ovom posebno blagoslovljenom vremenu došašća i mi dopustimo da Gospodin progovori u našim srcima, da Mu dopustimo da preko naših ruku čini velika djela, našim nogama obilazi potrebne i nemoćne, našim usnama tješi, hrabri i zapali plamen vjere u svakom čovjeku. Jednostavno: da ja i ti poput naše otočanke Adriane kažemo Gospodinu: Evo me!
Svi se pitamo zašto, kako? Odakle ideja, želja i konačno odluka da kreneš u misije? Možeš li nam reći nešto općenito o svom životu, školovanju?
Bezbrižno djetinjstvo provedeno na ovom predivnom pitomom otoku, zamjenila sam, tada za mene velikim gradom, Rijekom. Srednja Ekonomska škola, pa Fakultet za turistički i hotelski menadžment u Opatiji; vrijeme odrastanja, lutanja, traženja sebe i odgovaranja na mnoga pitanja. Desetak godina provedenih u Rijeci u doba kada čovjek upoznaje sebe i ide k zrelosti, uzrok su što sam i taj grad na Rječini počela zvati svojim domom. I kako to obično biva u životu, kada sam bila sigurna da će Rijeka biti moje stalno prebivalište, odjednom sam se našla u zelenoj Istri, Rovinju. Posao u turizmu, rad s ljudima iz cijelog svijeta, razne kulture, jezici, običaji…uvijek sam se divila toj raznolikosti, a opet spoznaji da smo svi u dubini duše isti i čeznemo za istim stvarima. Predivni ljudi, znanci, prijatelji, i taj istarski biser Rovinj, koji me neodoljivo podsjeća na Rab, uvukli su mi se u srce i postali moj treći dom. Sveta Eufemija ispratila me iz mog Kampora i dočekala u Rovinju… I sve je bilo lijepo. Posao u struci, mnoštvo prijatelja, razne slobodne aktivnosti… jedan sasvim lijep život. Unatoč tom ispunjenom životu, po nekim osnovnim ljudskim standardima, dio mog srca kao da je bio neispunjen. Oduvijek sam bila osjetljiva na ljudsku patnju, na stare i nemoćne, na djecu. Ali osim tople riječi, osmijeha, neke male usputne pomoći, nisam nikada konkretno djelovala po tom pitanju. No u mislima sam još u školskim klupama sanjarila o dalekim zemljama i volontiranju. Zadnje dvije godine ta želja postajala je sve veća i napokon sam odlučila napraviti taj korak i prijaviti se za volontiranje. Mnogi su postavljali pitanje; zašto volontirati u tuđoj zemlji, kada ima potrebitih u domovini? I sama sam si postavljala to pitanje, iako je želja u srcu bila jača od bilo kakvog odgovora. Neke stvari ne možeš riječima objasniti.
Za velike ciljeve potrebno je hrabrosti i suočavanje s okolinom, određene žrtve; razdvojenost od obitelji, prijatelja, rodne grude… Nakon intervjua u Udruzi Zdenac, trebala sam donijeti odluku u tjedan dana. Glavom su mi prostrujale misli – ostaviti trenutni način života, biti tako daleko od obitelji, posvetiti sve svoje vrijeme drugima… Ali unatoč toj maloj žrtvi, napokon mi se počeo ostvarivati san i srce je bez puno daljnjeg razmišljanja reklo DA!
Donijevši veliku životnu odluku sigurno si morala proći adekvatnu pripremu, priključiti se nekoj zajednici. Kako je to izgledalo?
Istražujući načine na koje je moguće ostvariti moju želju za volontiranjem, „slučajno“ sam se našla na jednom predavanju udruge Zdenac, te sam im odlučila poslati zamolbu. Udruga Zdenac neprofitna je organizacija civilnog društva koja svoj rad temelji na kršćanskim vrednotama. Osnovana je 2003. godine u Splitu, na inicijativu časne sestre i misionarke Ljilje Lončar, Službenice Milosrđa, koja je i sama provela 12 godina u Ekvadoru. Udruga je osnovana s ciljem da pomogne najpotrebnijima u Hrvatskoj i zemljama Trećeg svijeta. Djeluje kroz razne projekte, volontiranjem, financijskom i praktičnom pomoći starijima i nemoćnima, te djeci u Hrvatskoj, Sjevernoj Americi i Africi. Osim toga, udruga priprema laike za misije u Africi i Južnoj Americi. Pripreme se održavaju u Splitu i sastoje se od volontiranja sa starijima i nemoćnima, radionicama u školama sve je popraćeno duhovnim djelom, kroz šest mjeseci. Tijekom pripreme ne obavljaju se nikakvi drugi poslovi, a za to vrijeme Udruga pokriva troškove hrane i smještaja. Moje volontiranje počelo je u “Samaritancu”, centru za osobe sa teškim fizičkim i mentalnim oštećenjima. Uz veliku pomoć i podršku njegovatelja, svaki je dolazak postao sve radosniji, te su mi hranjenje, kupanje, presvlačenje štićenika, postali normalni dio dana. Nezaboravno iskustvo koje će ostati urezano u mom srcu. Uz Samaritanac sudjelovala sam i na radionicama, prezentacijama i svjedočanstvima u školama. Jedan od projekata Udruge je „Odgoj u solidarnosti“, koji provodimo u nekoliko osnovnih škola. Kroz kreativne radionice, djecu se potiče na solidarnost, počevši od najbliže okoline, obitelji, kolega u razredu, pa do ostalih potrebitih u društvu. Istovremeno sam posjećivala starije i nemoćne osobe koji žive sami, i kojima osim konkretne pomoći, kao kupovanja namirnica, pratnje pri odlasku doktoru, najviše znači društvo i razgovor. Jednom tjedno održavane su i razne duhovne radionice. Pripreme se sastoje i od upoznavanja kulture, načina života i jezika zemlje u koju se sprema volontirati. Budući da je prvotni plan udruge bio da provedem godinu dana u Africi, neko vrijeme učila sam swahili, službeni jezik Tanzanije. No kako je došlo do promjene plana, i do odluke da umjesto u Afriku idem u Ekvador, zadnji mjesec upoznavala sam detaljnije Ekvador i učila španjolski.
l Možeš li nam opisati svakodnevni život u Ekvadoru, kakvo je bilo privikavanje, jezik, hrana, klima?
Na početku je bilo teško, budući da nisam znala dobro jezik. Prvih mjesec dana promatrala sam radoznalo okolinu, upijajući svaki detalj i slušajući jezik, kako bi ga što prije i što bolje svladala.
No zahvaljujući osobama iz Ekvadora uključenim u ovaj projekt Udruge Zdenac, osjećala sam se ugodno i prihvaćamo. Slijedeća dva mjeseca, srpanj i kolovoz, provela sam u toplijim krajevima, u mjestu Palo Quemado. Živjela sam s tri časne sestre, Ekvadorijanke, također Službenice Milosrđa, koje se između ostalog brinu i za kumčad Zdenca. Tu sam se ispraksirala pomažući djeci s engleskim u osnovnoj školi, te sam posjećivala obitelji. Razne životne situacije, najčešće siromašne obitelji sa brojnim potomstvom koje nemaju sredstava za osnovne potrebe, a još manje za školovanje djece… Zahvalnost majki, očeva ili baka koje se najčešće brinu za djecu napuštenu od roditelja, daje smisao i poticaj ovoj misiji Zdenca i mom osobnom boravku i djelovanju ovdje. U rujnu sam stigla opet u hladne krajeve, gdje ću ostati do kraja misije, kako je planirano, do početka lipnja 2014. Smještena u Cuicunu, selu na nadmorskoj visini od 3000 m, i nakon 3 mjeseca provedena ovdje, još uvijek imam malih problema s disanjem. Naročito igrajući nogomet s djecom.
Ekvador se dijeli na Costu, Sierru i Orient, i svako područje ima svoju klimu, sa samo dva godišnja doba. Ovdje na kontinentalnom dijelu klima se mijenja od jeseni do zime. Često zapuše i hladan vjetar, pa kažem da je to ekvadorska bura. No za samo 3 sata vožnje autom, stiže se na obalni dio, u vječno proljeće i ljeto. Živim u župnoj kući, s dvije misionarke i svećenikom, koji su iz Ekvadora.
Pomažem djeci s engleskim u tri osnovne škole, te sam započela projekt “Odgoj u solidarnosti” s grupom od 20-ak djece. Jednom tjedno spremamo ručak za starije i nemoćne, koji žive sami, u čemu nam pomažu dobri ljudi iz sela. Također posjećujem obitelji kumčadi, koji me s radošću ugošćuju u svoje domove. Dolaze i meni u posjetu poklanjajući plodove zemlje, iako su u oskudici. Ispočetka mi je bilo teško to prihvatiti, ali objasnili su mi da ljudi daju od srca koliko tko može, i da ću ih odbijanjem uvrijediti. Veliki problem ovdje su alkoholizam i nasilje u obitelji, zbog čega ima puno rastava i samohranih majki koje jedva preživljavaju brinući se same za veliki broj djece. Kako bi prehranili obitelj, roditelji i po 5 dana u tjednu provode prodajući voće, povrće, domaće životinje u većim gradovima, većina spavajući na tržnici ispod tende. Djeca su prepuštena sama sebi, što naravno ima posljedice na psihološkom i emotivnom području.
Ekvadorijanci su jako otvoren i prijateljski narod i svi su me vrlo brzo prihvatili, te mi pomažu u svemu. Hrana je izvrsna, raznolika i vrlo ukusna. Razne vrste voća i povrća, za mnoge nikad nisam čula, kao i neki neobični mesni zalogaji, kao npr. cuy, odnosno zamorci, koji su ovdje tradicionalno jelo. Riža je obavezni dio svakog obroka.
Već su 6 mjeseci misionarstva iza tebe, bogatija si za veliko iskustvo. Što bi nam poručila, posebno istaknula?
Slušati priče o teškim životnim situacijama dotakne svaku osobu, ali upoznati brojne obitelji, djecu koja sve to proživljavaju, ostavlja dubok trag na srcu i duši. Možemo se pitati zašto i ljutiti na Boga i na one koji čine zlo, smatrajući kako svugdje u svijetu ima patnje i nepravde, i kako ne možemo ništa promijeniti. Ali možemo prihvatiti činjenicu da smo stvoreni za druge, da svatko od nas posjeduje nešto što može dati drugome. Možda nemamo novaca, ali imamo vrijeme, ljubav i razne talente koje možemo pokloniti, a koji su istinsko bogatstvo. Nekad je dovoljno samo saslušati, osmjehnuti se, zagrliti osobu. Velika djela skrivaju se u malim djelima ljubavi. Ne moramo odseliti u Ekvador ili Afriku kako bi pružili ljubav. Kako je rekla bl. Majka Tereza: “Lako je voljeti ljude koji su daleko, no nije uvijek tako lako voljeti one koji žive s nama ili blizu nas. Ne slažem se da sve što činimo trebamo činiti u velikom stilu. Ljubav treba početi s jednom osobom. Da biste voljeli neku osobu, morate s njom postati bliski. Svatko treba ljubav, svatko treba znati da je željan i Bogu vrijedan.” Svim čitateljima Kvarnerskog Veza želim sretan i blagoslovljen Božić i sve najbolje u Novoj 2014., uz veliki pozdrav iz Ekvadora!
Razgovarala: Nathalie Lukačević
