Iz urednikove bilježnice (1-2013)

Piše: Anton Valković, urednik

Piše: Anton Valković, urednik

“Danas”

Na jednoj misi ovih proteklih dana bila su čitanja koja su me navela na razmišljanje o zanimljivoj temi. Čak sam nešto kratko o tome i propovijedao te večeri. Naime, poslanica Hebrejima pozivala nas je da bodrimo ili hrabrimo jedni druge dok još odjekuje ono Danas. A ista poslanica, što smo onda i u psalmu ponavljali govorila je, gotovo čeznutljivo: „O da danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda …“ Što bi moglo značiti „dok još odjekuje ono Danas“? Nama ljudima kao da su usađene neke spore brzine. Uvijek postoji neka tendencija odgađanja. Ni ovaj uvodnik nažalost, ne nastaje drugačije. U nama kao da je češće ono da odjekuje ono sutra. Koliko puta djeca odgađaju školske zadaće za sutra, jednako kao i studenti učenje za ispite… “Morao bih napraviti onaj posao koji mi je već toliko vremena pred očima ali baš danas opet nemam vremena…” “Sada ćemo živjet zajedno, a oženit ćemo se sutra, kad se poslože sve kockice koje su za to potrebne…” ili: “Djecu ćemo imati kada za to dođe vrijeme, svakako nisu ovo vremena za djecu, možda sutra…”, “Morao bih neizostavno obaviti jedan razgovor ali baš danas…” I u ostalim našim navikama i rezoniranjima zna odjekivati ono sutra. Nisu li blagdani iza nas toliko puta izmamili onu poznatu: „Od sutra ću na dijetu…“ Koliko smo različite majstore čekali „danas“ a taj „danas“ nikako doći… Ni s našim duhovnim nastojanjima nije puno bolje. Želje da se promijenimo „od danas“ toliko su prisutne ali… ni naša molitva, ni sakramenti nisu izuzeti iz ove logike. „Od ove nedjelje redovito ću ići na svetu misu…“ a ta nedjelja nikako da pokuca na vrata. Ili „Morao bih poći na ispovijed ali baš danas mi se svašta nešto zakompliciralo tako da ću ipak morati sve pustiti za sutra…“ Morao bih već konačno naći vremena za Boga ali sutra će vjerojatno biti više vremena…Što možeš učiniti danas, ne puštaj ili ne odgađaj za sutra, stara je mudrost. I točna je. I teška istovremeno. Zahtjeva budnost jer kad neke stvari prespavamo teško da će više odjekivati ono “Danas” kako biše poslanica Hebrejima. Vrijeme donese nove stvari i stvarnosti i dogodi se da ono što sam mogao učiniti „danas“, danas više ne mogu. Odgađanje nekada može biti jako bolno i pogubno. Ako nešto ne učinim danas, sutra može biti jako nemilosrdno.

Koliko puta znamo žaliti za propuštenim prilikama koje smo nekada bez problema mogli izvršiti a danas… “Da sam barem više puta popričao s tom dragom osobom prije nego li je umrla…”, “Da sam onda rekao „oprosti“ danas bi sve bilo drugačije jer sada…”, “Da nismo sve svoje nastojanje poklonili samo materijalnom danas bi naše dijete bilo… a ovako…”, “Da sam pazio na svoje zdravlje dok sam bio mlad danas ne bi…”, “Da sam onda naučio neke stvari danas ne bih…”

Ovih sam dana ušao u jednu konobu u kojem nisam bio dvadesetak godina. Međutim, ni drugi u njoj kroz spomenuto vrijeme nisu previše smetali. Jedva su se i vrata otvorila. A unutra, sve je ostalo isto kao i onda samo prekrito paučinom, prašinom i … vremenom od dvadeset godina. Tamo sam, među stolovima, ponovno vidio čovjeka koji je u tom prostoru radio a danas je već pokojni, začas se prisjetio dragih susreta i razgovora s njim, pomirisao prošlost… a onda, trebalo bi nešto s ovim prostorom učiniti… valjda neće proći slijedećih dvadeset godina…

Sigurno znate ponekad reći, naglašavajući hitnost onoga što je potrebno učiniti, da to treba učiniti „za jučer“ odnosno da je stvar neodgodiva i da ju je svakako već trebalo učiniti ali kad je već tako, najbolje je učiniti danas nego opet odgađati. Ima stvari koje je trebalo učiniti jučer, ali kad već nisu učinjene, još je uvijek bolje učiniti ih danas jer, ako ipak još nije kasno, sutra bi to svakako moglo biti. E pa sretno s ovim „danas“.

Print Friendly, PDF & Email