Idealni uvjeti u životu obično su rijetki

Snijeg na Krku. Fešta. Ne mislim na kraj prošlog tjedna kada se cijela Hrvatska borila sa snježnim nanosima, jer nas je zaobišlo. Mislim na onaj centimetar nekoliko dana ranije.

Noću sam napeto promatrala i brojila pahuljice. Hoće li se zadržati? A ujutro su dvorišta osvanula bijela. Podsjetila su me na bijela dvorišta, isto tako rijedak i spektakularan fenomen, kad sam bila mala.

Cijelo bi dvorište trebalo oguliti za jednog poštenog snješka. Ne, ne jedno. Trebalo bi oguliti još i dva susjedna dvorišta. Posuditi snijeg od onih susjeda koji nemaju djece.

Nama to ne smeta. Naš snješko neće biti kontinentalni debeljuško, bit će mali bodulski. I neće baš biti bijel kao da je izašao iz vešmašine, pokrpat ćemo mu stražnji dio i s malo blata ako treba. A još je bolja taktika napraviti mu kameno srce i obložiti ga snijegom.

Široko, bijelo, teško nebo kakvo se rijetko viđa i zbog kojega se proglašava pravi praznik. I mali musavi snješko koji se krezubo smiješi pokraj gromače. Jako je dobre volje mali snješko; djeca su se s njime igrala cijeli dan jer je zbog izvanredne situacije skraćena nastava. Skraćena je kako se djeci ne bi istopio taj dragocjeni centimetar, kako bi se stigla poigrati.

Nekoliko bodulskih snjegovića mog djetinjstva nosi vedru i vrijednu poruku. Njihov smiješan stas jasno govori: radi s onime čime raspolažeš. A obavezno nasmiješena usta kažu: i ne zaboravi na životnu vedrinu.

Zanimljivo je kako mi ne započinjemo neke stvari tako lako, pogotovo ako nam nisu baš drage. Zapravo je nevjerojatno koliko često čekamo idealne uvjete i savršene okolnosti da s nečim započnemo. I otežavajuće životne okolnosti i problemi koji dolaze obavezno će nas usporiti. Neće nas usporiti proporcionalno svojoj veličini, najčešće će nas ostaviti na čekanju. Ne možemo sada, odgađamo za neke bolje dane, više volje, obilnije padaline i idealne uvjete.

Trebalo bi gledati što djeca rade. Ona ne kažu – koja bijeda, nema snijega ni za bijelog patuljčića, već grabe šalove i kape, stišću mala ramena da ih bura ne otpuše i veselo jure u dvorišta. Na svakom uglu smije se neki bijeli patuljak, a neke su djeca čak i pospremila u frižidere. Koji je to optimizam, staviti snješka u zamrzivač i produžiti si zimsku sezonu za još tri dana!

Idealni uvjeti u životu obično su rijetki kao i snijeg u Primorju. Naši zamišljeni idealni kapaciteti i volja također ne dolaze u velikim količinama. Nekada čak i mislimo da nemamo dovoljno kapaciteta i varajući sebe živimo u oskudici. Treba raditi s onime čime raspolažemo, a ne stajati čekajući ili žaleći za idealnim uvjetima. Treba graditi od materijala kojega imamo, a ne zidati u zraku imaginarnim ciglama. Imamo mi materijala i previše, ali uvijek umišljamo kako nije dovoljno dobar ili nam se jednostavno ne da upustiti u taj izazov.

Treba graditi male bijele patuljke, strpljivo slagati bijelu nasmiješenu vojsku. Zovemo ih patuljcima, uvijek želimo nešto “bolje”, “veće” i “vrednije”, a nemamo pojma kako su to naši biseri. Naše sposobnosti stvarno su dostatne, imamo i više nego što nam treba. Treba samo graditi. Treba već jednom zašutjeti, zaboraviti na ono kako smo mi mislili da će život izgledati i s puno nade i pozitivne treme istrčati u bijelo dvorište. Mekani bijeli sloj je posvuda, gradivni materijal svuda je oko nas. Tko će vam vjerovati kada kažete da ne možete, a stojite usred bijelog pokrivača! Vjerovat će vam jedino ako priznate da vam se zapravo ne da.

Na kraju, tko kaže da se život odvija u onim uvjetima kakve vidimo u filmovima, o kakvima čitamo u knjigama? Život je puno češće prilagođena krnja verzija one slike iz bajke. Ostalo je na našoj inovativnosti i improvizaciji.

U primorju barke prekriva nekoliko bijelih krpica, a zbog prevelikog saliniteta more se uporno odbija smrznuti. Naša zima nikada neće biti slična bogatoj bijeloj zimi kontinentalne klime i dječjih slikovnica. Uostalom, tko kaže da sve mora izgledati onako kako je neki standard propisao? Tko kaže da se snješko gradi od snijega, a ne, na primjer, od središnjeg potpornja i vanjske snježne obloge? Tko kaže da kameno srce malih bijelih patuljaka nije vedro i toplo?

Nemojmo čekati starost da se s nostalgijom prisjećamo svih prilika koje su nam se pružale, sve svoje snage i potencijala koje smo tek kasnije uvidjeli da imamo. Sposobnosti imamo, to je jedino što nam treba. Zato se brzo trgnimo, počnimo raditi i slikati se pokraj svojih djela i uspjeha. Počnimo popunjavati albume da imamo što listati u starosti. I potrudimo se da nam slike naše životne energije i neumornog optimizma u nekoj budućoj fotelji i iznad nekog budućeg albuma izmame vedri smiješak.

Iva Jelčić

Print Friendly, PDF & Email