Iz urednikove bilježnice (12-2013)

Piše: Anton Valković, urednik

Piše: Anton Valković, urednik

Božić od svjetla

Kada i ovoga Božića budemo misom ponoćkom doticali Svjetlo što započinje život u vremenu, spajat ćemo u jedno dvije najsvetije noći liturgijskog vremena, ovu u kojoj se Isus rađa i onu u kojoj je uskrsnuo te tako raspršio tamu. Ono što je o Božiću započelo, u Uskrsu je dosegnulo svoj vrhunac – svjetlo je raspršilo grijeh i smrt. I zato nije čudno da liturgija mise koju slavimo u trenutku najcrnje noći – u pola noći – govori o narodu koji je hodao u tmini i koji je nastanjivao krajeve u kojima obitava smrt. U ovim izrazima u božićno događanje uneseni smo svi mi, sve naše sjenovito osobno, obiteljsko, narodno, svjetsko… a u tminama se ne hoda nego spotiče, nesigurno „nabada“, luta i posrće.

U krajevima gdje vlada smrt gubi se nada, besmisao zamjenjuje smisao, očaj poput noći što se spušta na zemlju sve zahvaća, smijeh ustupa mjesto žalosti i neizvjesnosti…

U takvu noć, egzistencijalnu, opterećenu tolikim strahom i lutanjima, nastanjuje se Bog, Riječ koja je postala Tijelom.

Ali, iako Izaija govori o snažnoj svjetlosti koja zahvaća narod i o radosti koju Bog umnaža, o veselju poput onog što obuzima one koji se raduju urodu zemlje, evanđelisti naglašavaju i otpor prema Svjetlu te strah da to Božje svjetlo ne bi poremetilo naše „herodovske“ želje za kraljevanjem, samovoljom i skučenim interesima. I zato Ivan poput kakva Caravaggiova platna oslikava stanje svijeta koje je neprijateljski raspoloženo prema Svjetlu, jer, iako je došao među svoje, njegovi ga nisu primili i „za njih ne bijaše mjesta“ u našim ljudskim svratištima. „Ljudi su više ljubili tamu nego svijetlo jer im djela bijahu zla“, objasnit će kasnije Isus ovu čudnu pojavu ljudske duše. A opet, u proslovu svoga evanđelja, Ivan će napisati kako tama nije obuzela svjetlo.

Dobro je i ovoga Božića zapaziti kako se Božje svjetlo, za razliku od tame, ne služi nasiljem, kako i dalje osvaja srca tiho i nenametljivo, kako ne kuca na centre moći poput onodobnog Jeruzalema ili Rima, već traži pristanke prebivanja s čovjekom na rubu Betlehema, tamo gdje „padaju mrvice s bogataševa stola“ ili na izbjegličkom putu tjerano od hirovitog i zlog vladara kome ništa, pa ni život male djece, nije svet. Jednako tako, prebacujući luk svjetla onoj „najsvetijoj noći“, Svjetlo je to koje biva razapeto izvan zidina grada Jeruzalema kao opasno i razbojničko a opet, tiho, budi nadu jednom učeniku koji je dopustio da mu strah i izdaja obuzme srce i jednoj Mariji koja nadu poput svijetla nosi na grob odakle se čini da više nema naprijed i da je noć potpuno zagospodarila. A onda plač iz pepela budi novi oganj i „Marijo!“ ponovno doziva Učitelja.

Možda će nam sve ovo i ovoga Božića izgledati daleko, poput kakve bajke ili opijuma, ali Bog se, kako kažu psalmisti,ne umara, ne odustaje od svog puta na koji je zakoračio i ne odustaje od čovjeka.

Onima koji vjeruju daje moć koja se, pokazalo se to toliko puta od onih prvih noći Betlehema i Jeruzalema, poput žiška budi u najcrnjim noćima, poput onog zapaljenog u najcrnjoj noći zla nacističkih logora od jednog Maksimilijana Kolbea, potpuno konkretno i stvarno, možda za naš um, također zahvaćen tamom, neracionalno i ludo, ali ipak stvarno. Ili ono Svjetlo – Luč, koje je palio biskup Mahnić napose među mladima kada su se „napredne ideje liberalizma“ poput magle širile i našim narodom. A kamo su nas dovele…

To Svjetlo nikako nije poput iluzije ili fatamorgane u pustinjama ljudske duše, naš Božić nije uzaludno godotovsko čekanje nego stvarni dolazak „Svjetla na prosvjetljenje naroda“. I ako je išta stvarno, onda je stvarno baš to Svjetlo koje „tama ne obuze“.

I zato, dozvoli i ti da njegovo božićno svjetlo rasprši tame i tvoga srca, rasprši tamu i tvoga grijeha i nastani se ugodno u tebi. Sretan ti Božić!

Print Friendly, PDF & Email