Piše: Anton Valković, urednik
Hvala
Da je ovo za mene normalan broj Veza, vjerojatno bih vam, dragi “vezovci”, pisao nešto o odmoru i moru iako mi se čini da sam o tome već nekog od prošlih ljeta napisao poneki redak. Zato, možda bih vam, da je ovo za mene normalan broj Veza, radije nešto napisao o fast foodu ili brzoj hrani koja se u ovim ljetnim mjesecima nudi sa svakog kantuna pa se ponekad zapitam ne živimo li sve češće onako kako se mnogi i hrane. Otprilike kao Židovi za prve Pashe: opasanih bokova i sa štapom u ruci, a zapitam se ponekad, posebno kada mi do nosa dođu mirisi iz obližnjeg fastfooda a ja za oltarom, ne očekujemo li kadikad da se i u duhovnom smislu nahranimo .fastfoodovski”? Ili bi smo se češće htjeli hraniti zdravo ili tradicionalno, ali ipak “na brzinu i s nogu”?
No, budući da ovo za mene nije normalan broj Veza, ne mogu, a i ne želim, razvijati započetu misao nego reći da je ovo za vas još jedan Vez u nizu, i to onaj ljetni, dvobroj, a za mene broj kojim zaključujem posao glavnog urednika i direktora Kvarnerskog veza. Kada sam se 2001. godine na molbu biskupa Valtera uhvatio ovoga posla, bilo mi je rečeno da ću ga raditi privremeno. Na svojevrsni je način biskup Valter je imao pravo, jer je svaki naš zemaljski posao, pa koliko god dugo trajao, privremen. Ipak, sam na početku mislio da će privremenost trajati kraće, tek koji mjesec ili godina. No, polako iz broja u broj, iz godine u godinu, nanizao sam kao urednik i poprilično brojeva i poprilično godina. Na prvom broju koji sam za Božić sada već dosta daleke 2001. godine uredio, pisalo je da je 57. broj od početka, odnosno od Uskrsa 1997. kada je Vez počeo izlaziti. A na ovom stoji da je ovo 233 broj u nizu. No više od broja, valjalo je iz mjeseca u mjesec razmišljati o sadržaju, događajima koji se kroz vrijeme nižu, o aktualnostima i koječemu drugom. Puno se toga dogodilo kroz tih zadnjih petnaest godina. posao koji sam radio bio bi nemoguć da nisam imao sve vas, drage suradnike, koji ste svatko na svoj način sebe ugradili u naš Vez. Mnogi od vas javljali ste se s terena, s naših otoka i župa prateći razne duhovne i ine događaje koji su se događali. Posebno hvala onima koji su bili spremni posvetiti se pisanju određenih susljednih tekstova bilo s gospodarsko-turističkog, moralnog, povijesnog, biblijskog, liturgijskog, sakralnog i drugog aspekta. Hvala i onima koji su bili spremni i vrijeme i trud uložiti u svojevrsne podlistke ili dodatke poput onog za žene ili križne putove kojih je Vez nanizao popriličan broj. Hvala i onima koji su Vezu udahnjivali i svojevrsni vizualni identitet, hvala fotografima te onima koji su ga lektorirali, tiskali, distribuirali, brinuli o financijskom poslovanju te župnicima, časnim sestrama i laicima koji su se trudili da dođe u vaše ruke. Od mnoštva osoba kojima zahvaljujem, a koji su sebe utkali u Vez, ipak posebno želim zahvalim svom pomoćniku Walteru Salkoviću bez koga se u ovaj posao ne bih ni upustio, niti u njemu ustrajao, te Slaviši Srdiću koji nam je gotovo od početka izlaženja Veza pomagao oko njegova grafičkog uređenja. Hvala na svim sugestijama, podršci i radosti koju sam osjećao uviđajući da se Vez čita i da ga se iz mjeseca u mjesec očekuje. Hvala i na svakoj kritici koja je nukala da se bude predaniji i bolji … Na kraju jednoga posla valja reći i riječ “oprosti” svima onima kojima smo se u ovim godinama zamjerili, čije tekstove nismo objavili, onima koje smo “rezali” ili jednostavno previdjeli.
Nakon izvjesnog broja godina, a petnaest vjerujem da spada među njih, čovjek se na svojevrsni način umori, iscrpi i ohladi. I s toga je vjerujem “pravedno i dostojno” zamoliti da privremenost, pa koliko god ona trajala, prestane.
A svojem nasljedniku vlč. Zvonimiru Badurini Dudiću želim da sretno brodi. ..
