Kvarnerski vez (5-2017)

Urednikova riječ:

Komarci

Ima stara priča o kineskom seljaku i rižinom polju koje je strpljivo i mukotrpno svakog dana zalijevao donoseći vodu s udaljenog bunara. Zapadnjak koji je to promatrao ponudi mu: – Poklonit ću ti crpku!

– Ne treba, hvala, reče seljak. Kad bi se to dogodilo meni bi nedostajalo dragocjeno vrijeme za razmišljanje.

Neka nam tekstovi u ovom broju u tome pomognu. Da zastanemo, odahnemo, razmislimo, o svemu što se nudi, servira kao napredak, istina, povezivanje, dobronamjerna inicijativa i slično. Da znamo prepoznati različite obmane, kukavičja jaja svih boja i oblika. Usrdno se je nadati da će kulturna javnost čuti i vrednovati četiri knjige poput Povijesti hrvatskog jezika koju su uredili vrhunski jezikoslovci pod vodstvom pokretača i glavnog urednika Ante Bičanića. Peta knjiga o jezičnoj problematici u prošlom stoljeću izlazi krajem ove godine. Hrabri ljudi rekla bi Gabi Novak stali su iza Deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1967. godine, neki su poput dr. Ivana Šretera i život u Domovinskom ratu dali zbog hrvatske riječi, doslovno. Kažu da ima oko dvije tisuća vrsta komaraca. I ovi naši koji nas stalno bockaju su brojni, makar si svi jako sliče. Svibanjski prigodno treba vapiti – Kraljice Hrvata,moli za nas. Pošaljite nam fotografije uz kratke tekstove sa slavlja svojih svetih krizmi i pričesti. Vjerujem da ćemo objaviti sve kako biste još više doživjeli ovaj list kao svoj. To su i u ovom broju svojim prilozima nastojali učiniti mnogi vrsni suradnici.


O Udruzi Vojske Bezgrešne:

Sv. Maksimilijan Kolbe, apostol primjerom života

U trenucima kad se zaustavljamo pred određenim razdobljem dobro je pogledati ono što se u njemu događalo. Proslava jubileja 100 godina utemeljenja MI – Vojske Bezgrešne usmjerava našu misao na početak prisutnosti franjevačke karizme u povijesti Crkve. Uz sv. Franju kojemu je sam Krist govorio što treba činiti, zar nije na isti način Bezgrješna koristila mladića Maksimilijana u obnovi Reda sedam stoljeća kasnije? Njega, koji je umro iz ljubavi! Znakovite su sljedeće riječi našega sveca: „Evo naše zadaće, koja je vrlo jednostavna: teško raditi povazdan, ubijati se od posla, dopustiti da te tvoji smatraju gotovo ludim te, tako iscrpljen, umrijeti za Bezgrešnu. Budući da na ovoj zemlji ne živimo dvaput, već samo jednom, nužno je do kraja te s najvećom pomnjom produbiti svaku od spomenutih riječi, kako bismo što je moguće više očitovali svoju ljubav prema Bezgrešnoj. Nije li lijep ovaj ideal života? Rat za osvajanje čitavoga svijeta, srca svih ljudi i svakoga pojedinačno, počevši od sebe samih. Naša snaga leži u priznavanju vlastite gluposti, slabosti i bijede te u bezgraničnu pouzdanju u dobrotu i moć Bezgrešne” KS 301.

Prepoznao znakove vremena

U vrijeme, kad su usta društvenih vođa puna govora o ravnopravnosti, najozbiljnije je ovo pitanje: Koliko mi nosimo suodgovornost za mnoge duše koje propadaju? Drugo: Može li se izvesti obnova svijeta bez molitve i žrtve? Gubimo li se u traženju novih putova? Sveti Maksimilijan se odlikovao velikom sposobnošću «iščitavanja» događajâ svoga vremena. Štoviše, uvidio je kako je plan neprijatelja protivan vrijednostima Crkve i duhovnim stremljenjima čovječanstva. U njemu se rađa želja za dubokim razabiranjem, kako bi shvatio na koji način može dati svoj doprinos u vremenu tako pogubnu po sudbinu svakoga čovjeka.

Europa se postupno odriče Boga. Znanstveni polet 19. stoljeća stvorio je bezbožnu misao koja je snažno prožimala javni i privatni život. Bog je shvaćen kao zapreka slobodnog razvoja čovjeka. Rat je razvezao crne, bezbožne duhove i organizirao Božje protivnike. Na Trgu sve­tog Petra zavijorila se zastava s natpisom: “Sotona mora vladati u Vatikanu, papa će mu držati švicarsku stražu!”

Maksimilijan je imao samo 19 godina. Nije znao ništa o povijesti masonerije, ali je u tim manifestacijama nazreo stravičnu stvarnost. Na stranu želja za osvajanjem vlasti, društvenog uspona i ugleda! Za Maksimilijana je to bila u prvom redu vidljiva manifestacija zla, što ga potvrđuje neprotumačiva mržnja. A gdje je mržnja, tu je đavao – zaključio je Maksimilijan, a gdje je ljubav tu je Bog. To su dva sigurna kriterija za raspoznavanje stvarnosti, duhova ovoga svijeta. Svijet je oštro podijeljen. Bog ima neprijatelja. Crkva je uvijek na udaru, a to znači – borba je nužna!

Silazak Gospe u Fatimi

Odgovor društvenim gibanjima i opasnostima te pojava koja je bila prethodnica pokretu MI je silazak Gospe u Fatimi. Marija je majka Božja, prirodna majka Božjega Sina i duhovna majka sve djece Božje, dakle, majka Stvoritelja i stvorenjâ, stoga je njeno majčinstvo univerzalno. To je temeljna istina čitavog znanja o Mariji i prvi razlog postojanja tako uzvišenog bića. Djevica se brine kao majka, i za svoga Sina i za svoju duhovnu djecu, koju ona u Fatimi naziva “jadnim grešnicima”. Prema tome, boli je dvoje: prezir njezina Sina koji je Bog i vječna propast djece koja završavaju u paklu! Zato joj je srce ovijeno plamenovima i trnjem! Ta je simbolika izražaj užasne stvarnosti, upotpunjena uvijek tugaljivim licem. Sržni poziv univerzalne Majke u Fatimi glasi: “Neka više ne vrijeđaju našega Gospodina, koji je već toliko izvrijeđan!” I ovaj: “Molite i žrtvujte se za grešnike… Vidjeli ste pakao, kamo odlaze duše jadnih grešnika… Mnoge duše propadaju jer nema nikoga tko bi se za njih molio i žrtvovao…” To je suština poruke, dvostruko usmjerene prema Bogu i ljudima, autentičan krik dvostruko ranjene Majke.

Što je Marija učinila? Ponudila je sebe, vlastito srce, svoj upliv kod Boga, a ne zaboravimo da je to biće stupilo u obitelj Presvetog Trojstva. Ponudila, u simbolu srca, svoju dobrotu i milosrđe, svoje posredovanje da bi izmirila uvreditelje i uvrijeđenoga, krivca i Suca. Eto, to! Sama se ponudila, kao što je nezamoljena posredovala u Kani. U tome je ljupkost fatimskog čuda, kojim čudesno dokazuje ulogu svoga univerzalnog majčinstva.

Što je zatražila? Što je objavila? Ono isto što je rekla Luciji: “Moje Prečisto Srce bit će tvoje pribježište i put kojim ću te dovesti do Boga.”

Surađivati u majčinskom poslanju

Pobožnost je velika riječ koja znači: povjerenje, poštovanje, udivljenje, predanje! Nije to neka prolazna osjećajnost nego trajno raspoloženje koje se podržava snagom volje. Etimološki znači posvetu božanstvu. A kako to izvesti? Mala Terezija je zapisala: “Ja ništa ne očekujem od ovoga svijeta.A što će oni koji o sebi moraju kazati, ako hoće priznati istinu: “Ja ništa ne očekujem od drugoga svijeta?” A usudio bih se reći da je takvo stanje mnogih i da je to glavni razlog našega nemara za sve Božje zahvate u našu pojavnost. Očito, zahtjev Djevice nije malen ni jednostavan. Da bi se ostvarila pobožnost prema njezinu Prečistom Srcu, potrebna su tri temeljna čina: štovanje, pružanje zadovoljštine za uvrede koje su joj nanesene i koje se trajno nanose i posveta njezinu Srcu. To je put obnove koji je zacrtala Gospa. Ona izjavljuje da će tim putem svaku dušu dovesti Bogu. Daje obećanje da će biti prisutna u trenutku smrti sa svim milostima koje su potrebne za spasenje. Mnogo je obećala, stavila nam je na raspolaganje svu svoju ulogu posrednice i majke.

Čime počinje veliki povratak? Molitvom i žrtvom! Kako se ostvaruje? Prakticiranjem pobožnosti prvih pet subota u mjesecu! Fatima je najnoviji Gospin recept za ozdravljenje svijeta. I ne samo recept. Molitva krunice je siguran lijek za naše duhovno ozdravljenje. Odobrenje ove pobožnosti, pogotovu njezina preporuka, dovoljan je dokaz što Crkva o tome misli, a to je također i najvažniji potpis fatimske tajne.

Zalaganjem jednih, Bog spašava druge. Tako se umnaža ljubav, ta čudesna stvarnost, koja raste isključivo kada se dijeli, dok se sve drugo dijeleći umanjuje! Krist je otkrio uzvišenu tajnu da su svi ljudi braća zajedničkog Oca, koji moraju raditi jedni za druge, kako je on radio za sve nas. Tako se svi obogaćuju. Jedni rastu u zaslugama, drugi se njihovim zaslugama spašavaju, a svijet se pretvara u zajednicu mira i ljubavi. U ovom našem svijetu velike pravne naglašenosti, to bi nam lakše moglo biti shvatljivo. Na tu se istinu Gospa poziva kad zahtijeva: “Molite se i žrtvujte za grešnike!” Zna ona i teologiju otkupljenja. Djeca u Fatimi su je izvrsno shvatili. Živjeli su – da spašavaju druge. Zato su umrli – smiješeći se!

U svezi s Gospinim pozivom na molitvu, žrtvu i pokoru, moglo bi biti korisno citirati jednoga umnog i svetog biskupa, Božjeg čovjeka i izvrsna govornika, svetog Ivana Krizologa. Kaže ovako: „Tri su stvari, braćo, tri, po kojima vjera opstoji, pobožnost se održava, krepost traje: molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, post postiže, milosrđe dobiva…“ Fatimska djeca nisu nikada čula za slične tekstove. Molili su, postili su, žrtvovali se, sve iz milosrđa za “jadne grešnike”. Pitali su ih: Tko vas je to sve naučio? Odgovor: – Gospa! Moramo se zaustaviti, udariti u prsa i preispitati: možda i zbog naše nemarnosti mnoge duše propadaju proradi nedovoljne brige za njihovo spasenje.

o. Zdravko Tuba OFMConv.
Nacionalni asistent MI – Vojske Bezgrešne


 

Susret u radosti Radosne vijesti :

„Izaći iz nevoljkosti straha“

Ovogodišnji preduskrsni susret redovnica krčke biskupije održao se 22. ožujka u Martinšćici na otoku Cresu u samostanu franjevaca trećoredaca. Susret je započeo u 15:30 sati uvodnom riječju i pozdravom gvardijana samostana, o. Rafaela Lukarića.

Pobudni nagovor sestrama ove godine je održao Otac Biskup, mons. Ivica Petanjak, oslanjanjući se na pobudnicu pape Franje „Radost Evanđelja“. To je prva pobudnica koju je Sveti Otac napisao te se smatra, istaknuo je Otac Biskup, da ono što je prvo je na neki način temeljno, da je programatsko, da je to ono što je Svetom Ocu najviše pri srcu, da je to trenutačna potreba svijeta. Pobudnica je upućena svim vjernicima, no Otac Biskup se na osobit način osvrnuo na one njezine dijelove koji se tiču osoba posvećenog života.Radost Evanđelja – to su nosive riječi cijele pobudnice. Moglo bi se reći da je to radost o Radosnoj vijesti, jer Evanđelje jest Radosna vijest. Čim se o nečem jako puno govori to znači da toga nema. U ovom slučaju to znači da nema radosti, radosti u naviještanju Evanđelja. Sveti Ivan apostol, podsjetio je prisutne Otac Biskup, je dočekao sto godina, a u svoje je vrijeme neumorno vikao: „Ljubite se, ljubite se, ljubite se…“, što znači da je i među prvim kršćanima nedostajalo ljubavi.

Kada se kaže da nema radosti tu se ne govori o „radosti nasmiješenih lica“. Već „ovdje se radi o radosti koja proizlazi iz dubine srca“, radosti koja je znak moga opredjeljenja za osobu Isusa Krista i koja neminovno ide kroz križ. U prvoj rečenici pobudnice papa Franjo kaže da radost proizlazi iz susreta s Isusom Kristom. No, „ako ja nisam sretan u svojim susretima s Isusom Kristom“, dodao je biskup Ivica, „ne mogu druge usrećiti. Ako ja nisam sretan u svom zvanju, kako ću druge oduševiti za Isusa.“ „Ima kršćana čiji život izgleda kao korizma bez Uskrsa“ (RE, br. 6) (…) „da je ne znam kako teško kršćanin ne bi smio imati trajno žalosno lice kao na pogrebu (RE, br.10)“. „Kakva je to Radosna vijest ako je prenose tužni, malodušni, nestrpljivi i tjeskobni navjestitelji?“ Ivan apostol se sve do svoje duboke starosti i smrti sjećao svoga prvoga susreta s Isusom Kristom. On u svom evanđelju donosi i točan sat tog susreta što znači da je on pamtio taj susret koji je njemu promijenio život.

Navjestitelj je uvijek samo učenik kojemu je potrebna pomoć i potpora, i duhovna i ljudska. „Danas se kod mnogih pastoralnih djelatnika, uključujući i posvećene osobe, može uočiti pretjerana briga za prostore osobne slobode i opuštanja koja dovodi do toga da svoje poslove doživljavaju kao puki privjesak vlastitog života, kao da nisu sastavni dio vlastitog identiteta. Istodobno duhovni se život poistovjećuje s nekim pobožnim vježbama koje, istina, pružaju određenu utjehu, ali ne potiču susret s drugima, zauzimanje u svijetu, ljubav prema evangelizaciji“ (RE br. 78). Tako da se kod mnogih koji rade na evangelizaciji može uočiti „naglašeni individualizam, kriza identiteta i opadanje gorljivosti“. „Mi ne smijemo svoj redovnički poziv shvatiti kao službu, kao privjesak. (…) Redovnik, redovnica, svećenik ne može odraditi svoj posao u crkvi, a onda živjeti kako hoće.“ Tu se traži moje opredjeljenje za Isusa Krista. Zato je tu riječ o individualizmu, krizi identiteta i opadanju gorljivosti. „Tu smo, a ne znamo što smo! Ne znamo zašto smo!“ Ne poistovjećujemo se s evangelizacijom koju vršimo, nego je doživljavamo kao posao koji treba obaviti (usp. RE, br. 78).

Potreban je osjećaj crkvenosti

Papa također govori o egoističnoj mlitavosti koja zahvaća i vjeroučitelje i svećenike koji su također zaokupljeni svojim slobodnim vremenom, koji nisu dovoljno motivirani, bez duhovnosti i sa željom da se posao što brže obavi. Usto, ljudi teže da odmah vide rezultate svoga rada i teško podnose da im se bilo što prigovori. Danas više nema bratske opomene. „Ne podnosimo ni prigovore, ni kritiku, ni križ.“ Papa to zove psihologijom groba u kojem ostajemo mumije koje su razočarane stvarnošću, Crkvom ili samima sobom, u stalnoj napasti da se prepustimo melankoliji, beznađu (usp. RE br. 83). Zato Papa upozorava: „Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije.“

„Ni zla svijeta, ni zla Crkve ne smiju umanjiti naš žar.“ Ako čovjek krene s pesimizmom poraza – gotovo je. Nitko se ne može upustiti u bitku ako unaprijed misli da je izgubio. „Makar smo slabi i grešni, idemo naprijed po uzoru na sv. Pavla kojemu Krist kaže: ‘Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje’ (2 Kor 12,9)“.

„Vjera uvijek sadrži jedan aspekt križa. Nema vjere bez križa“, istaknuo je biskup Ivica. „Kršćanska pobjeda je uvijek križ, ali križ koji je istodobno pobjednički barjak koji se nosi s nepokolebljivom nježnošću u borbu protiv nasrtaja zla“ (RE br. 85). Isto tako Papa upozorava na opasnost da se sklonimo u svoju udobnu privatnost ili uski krug najbližih, čime se odričemo društvene dimenzije evanđelja. Jer kao što bi neki htjeli duhovnog Krista, bez tijela i križa isto tako se traže samo oni odnosi koji se mogu ostvariti na daljinu putem raznih uređaja … „To znači da netko može biti jako pobožan, da može jako puno moliti (…), ali da ne može vidjeti onoga brata ili sestru pokraj sebe.“ Susret s drugom osobom je rizik, jer time riskiram, ne znam da li ću biti shvaćen, prihvaćen,… „Zato vjera uvijek u sebi sadrži jednu dozu križa“, pojasnio je biskup Ivica. „Istinska vjera u utjelovljenog Božjeg Sina neodvojiva je od sebedarja, od pripadnosti zajednici, od služenja, od pomirenja s drugima. Sin Božji nas je, u svojem utjelovljenu, pozvao na revoluciju nježnosti“ (RE br. 88). Papa ističe i da danas naš izazov nije ateizam koliko je izazov da odgovorimo na žeđ mnogih ljudi za Bogom (usp. RE, br. 89). „Ateizam kao da je za nama. Više nam se nije boriti s nevjernicima nego s ljudima koji su žedni Boga, da mi odgovorimo na žeđ za Bogom mnogih ljudi, kako ljudi ne bi svoju žeđ utažili na nekom drugom izvoru, a ne na evanđelju“, istaknuo je biskup Ivica dodavši kako je za odgoj djeteta najvažnije razdoblje puberteta, i onaj tko u to vrijeme uspije u dijete usaditi svoja načela, ima ga za cijeli život. Papa više puta govori protiv bestjelesnog Krista, govori o napasti da ljudima propovijedamo nekog sladunjavog, produhovljenog Krista, neku vrstu kiča i duhovnosti u kojoj nam je ugodno. „No to nije Isus Krist koji se utjelovio i postao čovjekom i cijeli život proživio kao osoba za kojega na ovom svijetu nije bilo mjesta“, od njegovog rođenja u štali do smrti na križ. Bog je došao na svijet, a u svijetu za njega nije bilo mjesta. Rodio se izvan grada, umro je izvan grada. A za vrijeme života je rekao da nije imao gdje glavu nasloniti (usp. Mt 8,20). On se utjelovio, uzeo na sebe teret grijeha ovoga svijeta, a svijet ga nije prihvatio od rođenja do smrti. „To je taj utjelovljeni Isus Krist, ne onaj duhovni, bestjelesni. Mi moramo propovijedati pravoga Krista kojeg je dolazak na ovaj svijet krvavo koštao.“ Ali koji se u nijednom trenutku se nije odrekao čovjeka ni onda kada je visio na križu. „Svijet mora upoznati takvoga Krista“, istaknuo je Otac Biskup.

U br. 100 pobudnice nalazi se najjača osuda koju je Papa uputio posvećenim osobama:

„Zato me uvijek boli kada vidim kako se u nekim zajednicama, pa čak i među posvećenim osobama, javljaju razni oblici mržnje, podjele, klevetanja, ocrnjivanja, osvete, ljubomore, želje za nametanjem vlastitih ideja po svaku cijenu, pa čak i progoni koji nalikuju pravom lovu na vještice. Koga mi to mislimo evangelizirati takvim ponašanjima?“ „To su činjenice od kojih se ne može pobjeći,“ dodao je biskup Ivica, „mi toga moramo biti svjesni“ i pokušati uklanjati jednu po jednu od tih negativnih stvari koje ugrožavaju zajednički život, a nas čine anti-svjedočanstvom.

Izgradnja boljeg svijeta sa Kristom

Ono što nam u tome može pomoći jest molitva. „Jer samo Bog može promijeniti nečije srce. (…) Ja mogu za nekoga moliti, postiti, hodočastiti, ali ne mogu nikoga promijeniti. To može samo Bog.“ „Molimo Gospodina da nam pomogne shvatiti zakon ljubavi. Kako je dobro imati taj zakon! Koliko je dobro ljubiti jedni druge iznad svega! Da, iznad svega!“ (RE, br. 101). Govoreći o važnosti molitve Papa ističe da je ona čin evangelizacije.

Evangelizacija nema alternativu. Mi ne možemo ne evangelizirati. „Kakvi god da jesmo naše je poslanje misionariti i evangelizirati. I svaki je kršćanin misionar u mjeri u kojoj se susreo s Božjom ljubavlju u Isusu Kristu.“ Evangelizacija nije jednosmjerna, jer u isto vrijeme dok mi evangeliziramo druge trebamo pustiti da i drugi nas evangeliziraju. Zato je misionar uvijek učenik, učitelj i učenik u isto vrijeme. Dakle, uči druge, ali i dade se od drugoga poučiti. I koliki god bili naši grijesi i nesavršenosti, ne mogu nas opravdati da ne budemo evangelizatori. Smisao evangelizacije je izgradnja boljega svijeta. A to je moguće samo ako smo mi duboko svjesni i uvjereni da „svijet nije isti s Kristom ili bez Krista“. „Nemoguće je ustrajati u evangelizaciji punoj žara ako nismo uvjereni, na temelju vlastitog iskustva, da nije isto poznavati Isusa i nepoznavati“, da nije isto poznavati njegovu riječ i ne poznavati, da nije isto klanjati mu se i moliti ili ne, jer „život s Isusom postaje potpuniji i lakše je dati smisao svemu.“ Pravi misionar koji nikada ne prestaje biti učenik, uvijek je svjestan Isusove prisutnosti u svom poslanju i to je uzrok njegovog oduševljenja. „A osoba koja nije uvjerena, oduševljena, zaljubljena ne može nikoga nizašto oduševiti i uvjeriti.“ Papa isto govori o našem uključivanju i zauzimanju u izgradnji novoga, boljega svijeta. No to ne trebamo činiti kao teret ili kao obavezu, već „kao osobni izbor koji nas ispunja radošću i daje smisao našem životu“. „Svaki put kad se susretnemo s nekim ljudskim bićem u ljubavi, dovodimo se u situaciju da naučimo nešto novo o Bogu“ (RE, br. 272). I zbog toga ako želimo rasti u duhovnom životu, ne možemo se odreći da budemo misionari. „Može biti misionar samo onaj koji se dobro osjeća u traženju dobra bližnjega, koji želi sreću drugih“ (Isto). Naša misija, naše poslanje na ovoj zemlji je trajno činiti. „Neće biti izgubljeno nijedno od naših djela koje smo učinili s ljubavlju i neće biti izgubljena nijedna od naših iskrenih briga za druge. (…) Možda se Gospodin koristi našim radom da izlije blagoslov u nekom drugom kraju svijeta u koje nećemo nikada kročiti svojom nogom. (…) Duh Sveti djeluje kako hoće, kada hoće i gdje hoće; mi mu povjeravamo sebe punom predanošću, ali ne težimo vidjeti uočljive rezultate. Naše zauzimanje je nužno. Naučimo počinuti u Očevu nježnome zagrljaju usred naše kreativne i velikodušne predanosti. Idimo naprijed, dajmo mu sve, dopustimo mu da on učini da naši napori dadnu ploda u svoje vrijeme“ (RE, br. 279).

Nakon nagovora Oca Biskupa sestre su imale priliku pristupiti sakramentu svete ispovijedi, nakon koje je u 17 sati slijedila koncelebrirana sveta Misa koju je predvodio Otac Biskup. U svojoj homiliji Otac Biskup je rekao kako „jedna od karakteristika korizmenog vremena je revnije slušati riječi Božje“ i slušajući je više rasti i napredovati u svojoj vjeri. Upravo čitanja toga dana su govorila o Božjoj riječi, o važnosti Božjeg Zakona.

„Za redovnike se kaže da su radikalni kršćani.“ To znači da su ušli u samostan da svoje krštenje žive radikalno, da ne dopuste da nijedan potezić iz Zakona ne propadne; da ono što Isus govorio i činio pokušaju ostvariti u svome kršćanskom i redovničkom životu. Doduše, svi smo pozvani na radikalno kršćanstvo, i oni koji su oženjeni i udani. No, oni se znaju izgovoriti da imaju drugih briga. Ali „redovnik i redovnica ne bi se smjeli izgovoriti da imaju važnijih briga od one Božje brige. Jer je postao redovnik, redovnica radi Boga, da živi dosljedno, radikalno svoje kršćanstvo.“

Zato na nama nije da mi na Isusove riječi nadodajemo svoje riječi. „Moja riječ nema snagu Isusove riječi.“ Ona nije duh i život kao Isusova (usp. Iv 6,63). Ali je na meni da živim Isusovu riječ do kraja, do savršenstva.

Zbog toga bi se tu moglo govoriti o dva brda: Sinaj i Kalvarija. „Stari Zavjet je sa brda Sinaj. To je taj stari Zakon kojeg je Isus došao dopuniti.“ A naš zakon, kao kršćana, počinje od brda Kalvarija, od Krista raspetoga. „I mi polazimo od Krista raspetoga i u svjetlu Krista raspetoga promatramo sav naš kršćanski život.“ „Zato nitko od nas ne može reći da savršeno ljubi ako preskače one male ljubavi.“ Nitko se ne može ponositi i hvaliti velikom pobožnošću, postom i pokorom, a da u isto vrijeme ne može vidjeti pored sebe svoga bližnjega. Nitko se ne može zavaravati da je život spreman dati za Boga, dok u isto vrijeme ne podnosi čovjeka pored sebe. „Nema te vrhunske ljubavi, te ljubavi brda Kalvarije ako se preskoče ove male ljubavi“, da s ljubavlju pristupam drugom čovjeku. „Zato krećemo od te najviše ljubavi Krista raspetoga i onda gledajući u tu ljubav idemo praviti ove male ljubavi.“ Isus je za svoga života imao vremena za svakog čovjeka; svakog je prihvaćao, opraštao. „I onda je vrhunac svih tih malih ljubavi bila ona ljubav na Kalvariji.“

Zato je korizma vrijeme da činimo male korake ljubavi, male korake strpljivosti,… Kao što je Papa rekao u svojoj pobudnici da ako kreneš od toga da za onu osobu koju ne možeš vidjeti pored sebe počneš moliti, time si već propovjednik Evanđelja, evangelizator. „Ako nešto ne možeš, uvijek možeš moliti. (…) To svatko može. Samo treba htjeti.“

„Zato krenimo s tim malim koracima, malim ljubavima da bismo dosegli ono na što smo pozvani, a toj da budemo radikalni i savršeni kršćani.“

Susret je zaključen domjenkom i druženjem u refektoriju samostana, koji je protekao u radosnom ozračju proslave druge obljetnice biskupskog ređenja Oca Biskupa.

s. Petra Morić


 

Promišljanje Valerije Vrček:

Znanost i papa – o bioraznolikosti

Početkom ožujka završila je jednotjedna konferencija održana u Vatikanu s temom o izumiranju vrsta i bioraznolikosti, te s radnim pitanjem: Kako spasiti prirodu o kojoj ovisi naš život? Tridesetak vrhunskih svjetskih znanstvenika okupilo se u ljetnikovcu Pija IV, u organizaciji Papinske akademije znanosti i Papinske akademije društvenih znanosti, kako bi promišljali o uzrocima i posljedicama narušene bioraznolikosti.

Bioraznolikost je život

U zajedničkoj izjavi za javnost objavili su porazne podatke o izumiranju vrsta, uništavanju staništa i ekosustava, o pretjeranom i neosmišljenom razvoju, o nepravednoj raspodjeli hrane i bogatstva… U usporedbi s prošlim vremenima, tempo izumiranja vrsta danas je tisuću puta brži. Nestanak biljnih i životinjskih vrsta ugrožava funkcioniranje čitave planete, smanjuje izvore hrane, lijekova i drugih korisnih materijala, otežava recikliranje otpada, remeti stabilnost klime, te poružnjuje sliku svijeta u kojem živimo.

Uzrok ovih poremećaja jesu intenzivne ekonomske aktivnosti koje se temelje na financijskoj zaradi i na masovnoj uporabi fosilnih goriva. Znanstvenici su pokazali da 19 posto bogatog stanovništva koristi više od polovice svjetskih izvora energije. Prema tome, nije „populacijska bomba“, već je asimetričan razvoj stvarna ugroza za okoliš. Bruto domaći proizvod i kupovna moć postali su mjera razaranja prirode. Ili, prema zaključcima okupljenih znanstvenika: „Bogati globalno uništavaju prirodu u potjeri za profitom, a siromašni je lokalno uništavaju u borbi za opstanak“.

Vapaj zemlje i vapaj siromašnih

Rješenje problema ekstremnog siromaštva u cijelome svijetu, možda je vrlo jednostavno – potrebno je izdvojiti oko 175 milijardi dolara što iznosi manje od 1 posto ukupnih prihoda najbogatijih zemalja. Svi ovi primjeri pokazuju da su mnogi ekološki problemi u svojoj pozadini socijalni i moralni. Upravo prema razmišljanjima pape Franje u njegovoj enciklici o brizi za zajednički dom „Laudato si’“: “Moramo shvatiti da pravi ekološki pristup postaje uvijek društveni pristup, koji u rasprave o okolišu mora uključiti pitanje pravednosti kako bi se čuo i vapaj Zemlje i vapaj siromašnih.“

Enciklika je „Laudato si’“ poslužila kao inspiracija okupljenim znanstvenicima, čime su pokazali da je papin dokument već dvije godine aktualan i smjerodavan. Bioraznolikost, kao bogatstvo i sveukupnost životnih oblika, važan je lajtmotiv koji se provlači kroz cijelu encikliku. Bioraznolikost u enciklici zapravo je glavni sadržaj brige o zajedničkom domu.

Papina inventura i dijagnoza stanja govori o gubitku šuma, zemljišta, vrsta, gena… To nije samo izraz brige, već je to i prigovor, jer se „zemljina dobra pljačkaju zbog kratkovidnih pristupa ekonomiji, trgovini i proizvodnji, koji su previše vezani uz izravan rezultat.“ Glavni autori zajedničkog stajališta, profesor Partha Dasgupta sa sveučilišta u Cambridgeu i Paul Ehrlich sa sveučilišta Stanford, nastavljaju misao enciklike: „Zaključujemo naš susret u duhu riječi pape Franje koje je objavio u enciklici „Laudato si’“ i ostajemo odlučni da tražimo nove putove zajedničkog rada u izgradnji održivog, stabilnog i društveno pravednog svijeta. Ljudska je vrsta iskusila mnoge lokalne kolapse u prošlosti, ali sada smo ugroženi na globalnoj razini.“

Bioraznolikost Kvarnera

Bioraznolikost je himan kojim stvorenja slave Boga. To je poseban jezik prirode kojeg je još davno prepoznao sveti Franjo Asiški. U uvodu njegove „Pjesme stvorova“ zapisan je poznati stih: „Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim stvorenjima svojim.“ Istim riječima papa Franjo, nakon gotovo 800 godina, otvara svoju encikliku. Bioraznolikost je vrijednost koju je potrebno štititi. To se posebno odnosi na ona područja koja su „epicentri“ bioraznolikosti, poput Amazonske prašume, riječnog bazena Konga ili koraljnih grebena tropskih mora… No, to se odnosi i na Kvarnersko otočje koje je pravi biser bioraznolikosti s nizom endemičnih i autohtonih vrsta. Otoci Krk, Cres i Rab smatraju se, srazmjerno svojoj veličini, životom najbogatiji otoci Mediterana.


Hodočasnica Dora na putu od blata do oblaka:

Plesom na kiši do maneštre

Noćas sam upala u neku štrebersku grupu peregrinosa. Oni su počeli sa spremanjem prije 6. Zar nije dovoljno dizat se u 6h i kretati po mrklom mraku u 7h?? Kad su me već razbudili, vrijeme je za spremanje. Svako jutro prepakiram ruksak gdje ono što će mi trebati stavim na vrh, a sve ostalo ispod. Gotovo svaki dan fulam redoslijed, sve stvari koje mi zapravo trebaju su uvijek na dnu ruksaka. Spremim se ja puna elana za nove pobjede, jer i danas se gazi iznad 30. I dođem ja u predvorje i svi se gledaju i nitko ne želi van. Ništa mi nije jasno? Idem ja prva probiti led, a kad vani pada pljusak. Možda ipak nisam tako hrabra. Vrijeme je za kabanicu, što znači da sve vadim van izvlačim kabanicu i sve vraćam nazad. Joooj što je meni ovo trebalo. Stavljam kapu sa šiltom ispod kabanice da mi kiša ne pada u oči i krećem. U početku smo svi pjevali “singing in the rain” i bilo je zabavno, ali poslije nakon nekog vremena samo prestaje singanje, ali rain nikako da fini. Sat za satom i ona ne prestaje. Kako smo ušli u grad preko predgrađa i industrijske zone tako trebamo i izaći, što u prijevodu znači bez barova, što bi na našem jeziku značilo bez pauze. Zapravo, nema veće kazne, ali idem dalje i hvatam svoj neki ritam koji je u mojoj glavi prespor i sve razmišljam kako danas neću uspjeti odhodati svojih 30km.

I eto ti moja uzbrdica i još sa stepenicama. Kao da nisam mogla dobiti goru opciju. Step by step i eto nas u nekom selu sa 50 kuća i imaju bar i još free wifi. Osjećam se kao na Bahamima. Skinem kabanicu, a ispod sva mokra. Ni kabanica više nije mogla izdržati napor. Naručim sendvič sa njihovim hrskavim kruhom, pršutom i pomidorom, presvučem se ispozdravljam sve koji su tamo i eto pauza gotova. Izlazim van i dolazi Gianni. Konačno je došlo vrijeme da učenik prešiša učitelja. Kaže mi da je stvorio monstruma. Naime, upoznali smo se prvu noć u Roncesvallesu i on mi je dao lekciju kako ne treba prkositi caminu nego kada ne možeš više uzmeš manje korake i svojim ritmom ideš, odnosno dopuštaš da ti dolazi camino ususret. I tako ja njega ostavila u prašini cipela svojih. Konačno se javlja i sunce. Bilo je i vrijeme nakon 5 sati hodanja po kiši. Susretnem Marcusa i Patriciju i krenemo nekako skupa, ali meni nekako slabi taj korak sa svakom uzbrdicom. Što veća uzbrdica to manji korak, tako nekako ide moja matematika. Potegli mi teme o svjetskim populacijama, Japanu, snijegu u Brazilu, putovanjima, krevetu i tuširanju koje nas čeka na odredištu… Eto nas u nekom novom selu. Na uzbrdici je bar i ispred njega 20 ruksaka, sada znam gdje su naši. Konačno je došlo vrijeme za pauzu. Ljudi uzimaju salate, pašte, omlete… a mi ćemo samo kavu. Najest se sada značilo bi umorit se od hrane, a onda tu cijelu hranu i umor vući sa sobom još kilometrima daleko. Nema šanse. Zatražimo mi račun i dođe konobar sa digitronom, pogleda nam u šalice, nešto ispretišće i kaže 4.80€. Gdje je fiskalni račun? Ne bi ti to tako u Hrvatskoj… I tako on do drugog stola do peregrinosa koji su jeli. Isto im on nešto istipka i pokaže na digitron pa ti računaj doma kad dođeš.

Povratak na stazu koja vodi kroz maslinike

Dok tako satima hodam počinjem osjećati razliku u podlogama po kojima hodam. Tako je najgora podloga asfalt. Od nje tabani naprosto peku, a noge same po sebi su užasno teške. Najbolja podloga je definitivno blato. Neka kaže tko što hoće, ali ono prvo blato kad se napravi i ti zagaziš u njega, je kao raj na zemlji. To je jednako hodanju po oblacima. Moja najdraža podloga, ali zato sam u tom istom blatu izgubila čepove zbog kojih su moji štapovi bili nečujni. Kako radim svaki korak i jedino što čujem je tup- tup- tup- tup-tup. Izluđuje me to.

Konačno nama znaka gdje piše još 1 km što bi mojim nogama značilo još dobrih pola sata. Tako je i bilo, došli smo u grad i naravno vrijeme sieste je. Što u prijevodu znači da nema nigdje nikoga i ništa ne radi. Dođemo mi do grada, ali nigdje albergue municipal. Meni već noge otkazuju i doslovce svakih 10 koraka radim pauzu po ravnome jer ne mogu više. Moje noge kažu dosta, a albergea nigdje. Pređemo mi grad i putem sretnemo stariji bračni par iz Koreje i oni traže isto i oni su već ludi od traženja i već planiraju otići u privatni. I konačno neka mapa na uglu i došeta nam neki tip i kaže da ako tražimo albergue tu je odmah, predzadnja ulica u selu. Bog te blagoslovio i stvarno iza našeg alberguea je još samo ulica i šuma kojom ćemo sutra proći. Konačno dođemo unutra i taj albergue drže volonteri, ljudi iz raznih zemalja koji su prošli camino i jednostavno odlučili ostati tu. Tako nas Antoon iz Švedske uvodi u našu spavaonicu koja me podsjeća na bajke.

Snjeguljica, puž, zec, bajka

Naime, postoji samo jedna spavaonica sa 160 kreveta. Još nam samo fali jedna velika snjeguljica. Prijavimo se mi, dobijemo krevete, kupaona samo sa 2 tuša i to onaj šparni. Imaju špine kao u javnim wcima gdje moraš stisnuti i nakon minute ti prestane teći voda. Izluđuje me to, svaku minutu moraš stisnuti glupu špinu, a tuš je nepomičan i montiran je tako da voda ide u dijagonalu tako da dok se istuširaš smočiš si prljavu i čistu robu koja naravno visi preko pregrade jer nema dovoljno mjesta za napraviti mjesto za presvlačenje. Pitamo mi za wifi, a hospitalero nama kaže da ovo je albergue da nemaju oni wifi, ali zato imaju sapun u kupaoni. Svaka čast na tome jer to je prvi sapun koji sam vidjela, ali zlato neusporedivo je imati sapun i imati wifi. Bad luck.

Večeras mi je susjed Du iz Koreje koji kada mi je vidio ruksak rekao da me cijeli dan pokušao dostići ali da imam brzi tempo. Hahahahaha, ja sam mu bila cilj. Što je zapravo probilo totalno moju skalu samopouzdanja kada sam doznala da se on za ovo pripremao mjesecima i da u Koreji trči maraton. Slušaj zlato, ja sam ti maratonac u mješovitom hodanju. Sporo na uzbrdici, a konstanta na ravnici. Moj uzor je puž iz trke sa zecom. Puž na kraju uvijek pobijedi zeca.

Odlučili smo s obzirom da već 2 dana gazimo iznad 30 km i da je ovo oproštajna večer Claire i njezine mame koje sutra odlaze doma, vrijeme je da odemo u restoran i naručimo pilgrim menu koji obično košta oko 10€ i dobije se 3 slijeda i vino. Tako nas 12 krenemo u grad kao jako glasna i vesela grupa i svaki restoran koji nas je vidio je rekao da nema mjesta za nas. Mogu nas primiti ali samo par, a ne kao cijelu grupu. I tako mi ostali bez večere u restoranu, ali zato pravac u market i imali smo večeru za stolom u roku od pola sata. Savršeno, još su našli na nekoj polici rakiju iz Italije iz 2002 god. Večer je bila posebna, sa puno smijeha, puno smijeha i puno pjesme. Do kraja camina svi ćemo postati Talijani. Pred kraj su nam se čak pri­družili i hospitalerosi, što nam na kraju nije kupilo ni minutu vremena više od 22 sata. Noćas će biti poseban gušt zaspati uz pravu simfoniju tolikih ljudi.

Buen camino

Sinoć je došla neka grupica ljudi iz Česke i dok smo se mi spremali za pokret oni su obilno marendali. Od pašte do mesa, svega je bilo na stolu i nisu počeli jesti dok nas nije nekolicina ostala. Valjda ne žele dijeliti.  

Danas prelazimo samo 21km gdje se svi sprdamo da ćemo to odhodati prije doručka. Nakon pregaženih više od 30 na dan, ovih 21km izgleda kao mačji kašalj.

Prije podne sve prolazi super. Ponovno srećemo Stevena iz Izraela nakon 2 dana koji je jučer uzeo slobodan dan i išao sa busom. Noge su mu skoro pa prekrivene žuljevima. Danas ćemo polako stići do st. Dominga gdje nam je konačno odredište.

Oduševljenje brzo pada jer tijelo mora negdje izbaciti sav napor koji je morao proći proteklih dana. Počinjem sa pingvin hodom jer me jednostavno bol ne napušta. Bol se javlja svaki put na drugom mjestu, tako da bude zabavnije valjda, a teren ne popušta i ni malo ne pomaže. Naravno eto mene ponovno na mojoj ljubljenoj uzbrdici i ja tako gegava i spora čujem neki žamor iza sebe. Eto grupice od 15 ljudi sve +60 i svi puni elana. Neki dječji ruksaci, sjajni štapovi, nove cipele, sve novo i čisto sa kamerama u rukama. Sa koje su planete ovi sišli? Svi me pretiču i gledaju me kao vanzemaljca. Dakle, to je nova grupica amerikanaca koji su došli tu na odmor/ duhovnost/ druženje. Mislim da ni oni sami ne znaju i ovo im je prvi dan. Amigosi vidimo se za koji dan.

I eto obavještajna služba camina radi i procurila je vijest kako imamo smrtni slučaj u Lorci, to je par dana hoda iza mene. Neki 70 godišnjak je odradio rutu za taj dan, otišao spavati i nikada se više nije probudio. Nadam se da nije istina, a ako je pokoj mu duši.

Onda jedva čekam da vidim ove nove koji samo što ne trče po stazi, kakvi će biti za par dana.

Ne znam počinjem li već umišljati, ali mislim da mi zapravo sve teže idu nizbrdice, sa sve više boli nego uzbrdice. Prednji dio noge točno iznad cipele me ubija, jednostavno je natekao, zacrvenio se i boli za poludit. Ali put kaže dalje i nema nekog izbora, jer svi osim one grupice Amerikanaca kojima je danas prvi dan osjećaju bol negdje. Sve se tješim da ako bi morala izabrati bol bilo gdje u tijelu da bi to zapravo bilo isto mjesto koje me boli.

Konačno su neke hale u daljini, što mora značiti neko mjesto. Tako je i bilo, ali booool boli više od same boli. Ulazak u grad i tih zadnjih 2 km me dokrajčilo. Trebalo je doći do kraja gradića gdje je albergue i najljepša rečenica koju sam čula taj dan, dobrodošle, izujte cipele i štapove u prostoriji. Više sam se veselila toj rečenici nego bilo čemu drugome u tom trenutku. Eto Giannija i daje zagrljaje sreće. Odgulili smo i taj dan što znači da smo službeno prošli preko 200km.

Ovaj albergue je dosad jedan od najmodernijih i najljepše uređenih. Izgleda kao hotel. Čak ima i lift!!!! Konačno! Ali zašto jednostavno ako može komplicirano, nakon registracije soba nam je na trećem katu, a peregrinosi ne smiju koristiti lift. Samo invalidi, a pod time ne spadaju pingvin hodanje, šepanje, žuljevi ili bilo što drugo uzrokovano caminom. Eto valjda nas vježbaju u poniznosti. Ništa, na treći kat noge moje lagane. I istuširam se spremim i legnem sa nogama u zrak kad čujem stalno neko kokodakanje i urlikanje. To je pijetao koga imamo u dvorištu koje se nalazi točno ispod mog prozora. Cijelo popodne nije prestao urlikati. Ovdje je pijetao jako važna životinja zbog legende koja kaže: da je dečko iz Njemačke sa svojim roditeljima pješačio camino. Odlučili su stati u San Domingu gdje se kći vlasnika alberguea zaljubila u dečka. Ljubav nije bila obostrana i ona je iz ljutnje sakrila srebrninu u njegov rusak i optužila ga za krađu. U to vrijeme kradljivce se vješalo. Njegovi roditelji su odlučili nastaviti put u Santiago i na povratku su se htjeli vratiti i posjetiti sinov grob. Kad su se vratili njihov još je uvijek visio i bio živ. Rekao im je da ga je sveti Dominik vratio u život i da to odu reći načelniku da ga skine i oslobodi. Kad su roditelji došli u njegovu kuću i počeli pričati o čudu koje se zbilo, načelnik je pripremao večeru. Nije im vjerovao i rekao im je da im je sin živ kao i ova 2 kuhana pijetla koje će pojesti za večeru. I odjednom pijetlovi ožive i počnu skakati po stolu.

Eto i zbog te legende meni cijelo popodne urliče pijetao. Pretpostavljam da će nas on i buditi ujutro.

Naravno vrijeme je za slavlje na talijanski način. Večera, alkohol i desert. Večeras je na meniju maneštra od povrća. Opet smo najglasnija grupa u blagovaoni i pridružuje nam se hospitalero, ali samo za slikanje za arhivu. Naravno ni ovdje ne dobivamo ni minutu više od predviđenog. Ovdje kad se gase svijetla gasi se i wifi da ne bi slučajno bilo što drugo radio osim spavao.

Buen camino


 Hvalospjev ljubavi u životu blažene Marije Terezije od Svetog Josipa (1):

Ljubav „ne pamti zlo.“ (1 Kor 13,5)

Danas ćemo razmišljati o ljubavi koja ne pamti zlo. Biti zlopamtilo ili opraštati? Kršćanski stav vrlo je jasan o tome. Ljubav je najvažnija krepost u životu svakog čovjeka, posebno kršćanina. Praštanje je najveći čin istinske ljubavi. Blaženica je svijetli primjer kako opraštati onima koji su nas povrijedili. Njen život pokazuje nam kako je ona živjela Isusovu uputu: „oprostiti sedamdeset puta sedam“, tj. uvijek. Za našu duhovnu izgradnju i rast u kreposti ljubavi vrlo je bitno ne pamtiti zlo, tj. opraštati. Upravo o opraštanju ovisi mnogo toga na našem putu prema savršenstvu i sjedinjenju s Bogom.

O neopraštanju i praštanju

Ljubav je pokretač i cilj čovjekova života. Bog, koji je Ljubav, i kome mi težimo, Bog je koji rado prašta i zaboravlja zlo. Pozvani smo u tome biti slični njemu jer od njega svaki dan primamo oproštenje za grijehe ako se istinski kajemo. Ne pamtiti zlo koje nam je naneseno, već od srca oprostiti – to je vrhunski čin prave kršćanske ljubavi, po uzoru na Raspetoga i Uskrsloga koji bezuvjetno prašta. Kad dublje pogledamo u naše razloge zbog kojih pamtimo ili ne pamtimo zlo, otkrit ćemo da na početku svega stoji naša oholost ili stav poniznosti pred Bogom.

Oprostiti nije lako, ali je veće mučeništvo za našu dušu pamtiti zlo, tj. ne zaboravljati bol koja nam je nanesena. Kad pamtimo zlo koje nam je netko nanio uvredom mi se zadržavamo u negativnim osjećajima poput ogorčenosti, srdžbe, tuge, ljutnje i samosažaljenja. Ne opraštati zapravo znači u sebi zadržavati ljutnju, srdžbu, gorčinu, strah, bijes, samosažaljenje i želju za osvetom, koja rađa mržnju prema dotičnoj osobi koja nas je povrijedila.

Zašto nam je teško opraštati?

Jer smo ranjeni nepravdom, a ranjenost se u čovjeku buni protiv onoga koji mu je nanio tu bol. Želimo da i oni osjete dio boli koji mi nosimo jer pretpostavljamo da će nam tada biti lakše. Drugi razlog zbog kojeg nam je teško opraštati je da nam opraštanje izgleda kao slabost, kao popuštanje jačem, čini nam se da ako oprostimo na neki način popuštamo pred zlom i nepravdom koja nam je nanesena. No, to u stvarnosti nije tako.

Mnogi uništavaju svoje zdravlje i živote zadržavajući gorčinu, zamjeranje i neopraštanje.

U Mt 18,23-35 kaže da ako ne opraštamo ljudima, skrećemo u mučenje. Mučenje je imati misli pune gorčine i bijesa prema drugoj osobi i vrtiti ih u glavi.

Kome pomažemo najviše kada opraštamo osobi koja nas je povrijedila? Zapravo pomažemo sebi više nego bilo kome. Mislimo da je vrlo nepravedno da oni koji su nas povrijedili prime oproštenje. Mi imamo bol, a oni imaju slobodu bez da trpe za bol koju su prouzročili. Kada opraštamo, najviše pomažemo sebi.

Također, pomažemo i drugima tako što ih oslobađamo, pa Bog može činiti ono što samo on može. Ako se pokušavamo osvetiti ili preuzeti situaciju u svoje ruke, umjesto povjerenja i poslušnosti Bogu – tada On nema obvezu učiniti nešto sa tom osobom. Bog će se pozabaviti onima koji su nas povrijedili ako ih stavimo u Njegove ruke kroz opraštanje. Čin opraštanja je sjeme naše poslušnosti Njegovoj riječi. Jednom ćemo vidjeti naše sjeme, On je vjeran i donijeti će žetvu blagoslova nama na ovaj ili onaj način.

Drugi način na koji nam opraštanje pomaže je da ono oslobađa Bogu prostor da radi svoj posao na nama. Mi smo sretniji i osjećamo se bolje fizički i duhovno kad nismo vođeni otrovom neopraštanja. Opasne bolesti se mogu razviti kao rezultat stresa i pritiska koje gorčina, zamjeranje i neopraštanje proizvode. Mk 11, 22-26 jasno nas podučava da neopraštanje sprečava našu vjeru i dovodi do toga da ne funkcionira. Otac ne može oprostiti naše grijehe ako mi ne oprostimo drugima. Žanjemo ono što sijemo. Sijmo milosrđe i to ćemo žeti, sijmo osudu i to ćemo i žeti.

Još ima više dobrobiti od oproštenja. Naše prijateljstvo sa Bogom može slobodno rasti ako smo voljni oprostiti ili se može blokirati neopraštanjem. Oprost također drži đavla tako da nema vlast nad nama ( 2 Kor 2,10- 11). U poslanici Efežanima 4,26-27 kaže da ne dopustimo da sunce zađe nad našom srdžbom ili ne dajmo đavlu bilo kakvo uporište ili šansu. Zapamtimo da đavao mora imati uporište prije nego može stvoriti utvrdu. Ne pomažimo sotoni da nas muči. Budimo hitri u opraštanju. Teško je bilo koga tretirati ispravno kada naše srce nije ispravno. Čak ljudi koje želimo voljeti mogu patiti od naše ogorčenosti, neopraštanja i zamjeranja.

Četiri razloga za opraštanje

Želiš li nekog čovjeka promijeniti, popraviti, pomoći mu da se izliječi, tada mu najprije oprosti. Time ga stavljaš u Božje ruke i tada ga Bog liječi, ozdravlja, popravlja i vraća natrag iscijeljenoga. Želiš li da te Bog učini boljim, znaj oprostiti samom sebi.

Postoje najmanje četiri razloga zašto je potrebno opraštati: kako ne bismo zadržali u sebi i u drugima podnesenu nepravdu, kako ne bismo živjeli s negativnim osjećajem, kako ne bismo ostali prikovanim za prošlost i kako se ne bismo osvećivali.

Uvjet za opraštanje je obraćenje, a nakon opraštanja slijedi opravdanje, pa pomirenje i punina obnovljenog zajedništva. Opraštanje drugome mora nužno proći kroz proces opraštanja sebi.


Fra Antun Badurina:

Isusovo domoljublje (1)

„On razmišlja, govori,djeluje kao izvorni sin Izraela. Njegovo židovstvo je izvan rasprave. Tko to ne bi prihvatio, ne bi mogao reći da je dosegao njegovu stvarnu istinu: proizašao bi izmijenjeni i nevjerodostojni Kristov identitet“. (Giacomo Biffi)

Aktualnost teme o Isusovu domoljublju, baš za hrvatske katolike, sijevnula mi je prvi puta pri stvaranju jedne priče u kojoj je osnovni motiv bio egzodus Hrvata iz domovine. Ali obraditi takvu temu, posao je za moje dične profesore T. Šagija i B. Dudu, zaključih. Drugi puta mi se tema vratila pred nekoliko godina pri vođenju trodnevnice u čast sv. Josipa. Josip je bio prisiljen iseliti u Egipat zbog zaštite života posinka Isusa pred bezdušnim tiraninom. Politički prognanik! Egipat je Židovu tada bio otprilike kao danas Hrvatu Njemačka. Bilo je posla i kruha. Židovska aleksandrijska zajednica ukorijenjena u same elitne, intelektualne i gospodarske krugove egipatskoga društva, bila je utjecajna i sposobna pružiti pomoć sunarodnjaku dok se ne snađe. Radišni i pošteni Josip vjerojatno je ostvario, bar u perspektivi, standard kakav u siromašnoj Galileji nije mogao. No nije se premišljao, bar ne mnogo, kad je saznao da je nestao razlog zbog kojega se iselio. Vratio se. Zanimljivo je promotriti kako se politički emigranti više vraćaju u domovinu, nakon političkih promjena, nego li ekonomski. Svakako Josipovu ljubav za vlastiti zavičaj nije teško prepoznati u ponašanju posinka Isusa.

Tema se treći puta nametnula ovih dana pred očitom tragikom hrvatskog naroda koji masovno napušta Hrvatsku. Zaposleni jednako kao i nezaposleni, čitave obitelji. Naslovi kao „nestanak Hrvatske“ nisu rijetkost. Proroka demografske propasti don Antu Bakovića, kome se pred dvadeset godina izrugivalo, zamijenio je demograf dr. Stjepan Šterc, ali nikome više nije do smijeha, prisjeo je bar rodoljubima. Problem nije samo ekonomski, sociološki, psihološki, politički… Za hrvatske katolike on j i prvorazredan vjerski problem.

Polazišta i opravdanost teme

Tema o Isusovu domoljublju je i neobična i izazovna. Učili su nas Isusa koji nadilazi „svako antropološko katalogiziranje i svaku etničku i kulturnu specifikaciju: gotovo osoba bez državljanstva, bez pripadnosti i povezanosti“ (G. Biffi, Isus iz Nazareta, 42). Nisam zapazio da se teolozi uopće dotiču te teme. Podrazumijeva se nekako da Spasitelja svijeta, Uskrslog Gospodina, Isusa o desnu Očevu, ne priliči povezivati s našim pozemljarskim domoljubnim mukama. A ipak veza je duboka i prirodna. Sadržana je u otajstvu utjelovljenja i zato je prvorazredno soteriološko pitanje. Sv. Grgur Nazijanski, pozivajući se na Origena, tumači: „Što nije preuzeto nije ni spašeno, što je s Bogom sjedinjeno to je spašeno“ (Alfred Schneider, Kristologija, 183). Isus je preuzeo čitava čovjeka da ga spasi, posve se s njime poistovjetio, osim s njegovim grijehom, pa je preuzeo i domoljublje. Drugo polazište je sama definicija domoljublja. Ime kazuje sadržaj. To je ljubav i odgovornost za dom, zavičaj, narod u koji me je Božja Providnost smjestila. Vrhovni zakon čitavog Isusovog naučavanja je ljubav prema Bogu i bližnjemu. Na ljestvici ljubavi i patriotizam stoji visoko. „Kršćani u Kristovu otajstvu otkrivaju smjer svoga života koji je za njih normativan kao što je bio za Krista: živjeti za druge, pomagati drugima, biti spreman za druge umrijeti“ (T.Š. Bunić, Isus Krist jučer, danas i uvijeke, 15). Kristov patriotizam je norma i hrvatskog domoljublja. Misli li tko o tome?

Svojstva Isusovog domoljublja

Prvo što čudi i zadivljuje je Isusova potpuna vjernost zavičaju. Jer može se zapitati zašto Isus nije iskoristio Jeruzalem, glavni grad židovstva, da prije javnoga nastupa stvori korisne veze ili zašto nije izabrao pravovjernu Judeju za prostor svoga djelovanja ili zašto nije imao ambicija „skoknuti“ i do Rima, središta tadanjega svijeta, te uočiti dobre mogućnosti za budućnost? Ništa od toga, koliko znamo. Naprotiv sve suprotno. Drži se svoga Nazareta, kojega bibličari nazivaju neznatnim, beznačajnim gradićem, a služio je Židovima i za podrugljivo podbadanje: „Zar iz Nazareta može doći što dobro?“ (Iv 1,46). Prostor javnoga djelovanja je pokrajina Galileja, obescijenjena, prezrena, zvana poganskom još od Izaijinih vremena, znači stoljećima. Koje li startne osnove za mladoga Rabija! Ali koje li slobode i čistoće duha u toga učitelja koji se ne da smesti zbog protjerivanja iz Nazareta, niti zato što je kao Galilejac sumnjiv vjerskim višim krugovima („Sam je izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju“ – Iv 4,44), ni zato što ga sunarodnjaci ne razumiju, ocrnjuju, progone. Sve to nije razlog da ode nekud preko granica. Njemu je, naime, bitno to što je od Providnosti postavljen upravo tu i zato je tu i njegova zadaća, odgovornost i smisao života. Tu su njegovi korijeni, obitelj, rodbina i zato je to najljepše i jedino mjesto na svijetu kojemu je vjeran do smrti i to na križu. Hrvatski katolik koji se stidi i odriče vlastitoga naroda jer je obescijenjen, izrugan, opljačkan, oklevetan i to ne od jučer, čijega je on duha, tko je njemu norma?


Promišljanje Borisa Becka:

Dvije sukobljene deklaracije o hrvatskom jeziku

Koncem ožujka predstavljena je u Sarajevu „Deklaracija o zajedničkom jeziku“ koja je u Hrvatskoj izazvala velike polemike. Riječ je o inicijativi niza jezičnih stručnjaka, novinara i pisaca koja bi željela urediti jezične odnose unutar država nastalih nakon raspada Jugoslavije. Glavna joj je teza da su hrvatski, bošnjački, srpski i crnogorski jedan jezik te da su sve razlike između njih proizvedene političkim manipulacijama. Kako bi se ti jezici ponovno približili, zahtijeva Deklaracija, potrebno je spriječiti nacionaliste da stvaraju umjetne razlike između njih. Potpisnici Deklaracije mahom su iz BiH te iz Srbije i Crne Gore, dok ih je iz Hrvatske relativno malo. Nakon iznimno negativnih reakcija u Hrvatskoj, nekoliko je hrvatskih potpisnika povuklo potpis ili je pak izjavilo da su potpisani greškom.

Hrvatska javnost vrlo je osjetljiva na pitanje naziva jezika te je za vrijeme Jugoslavije s neodobravanjem gledala na višečlane nazive kao što su „hrvatski ili srpski“ ili „hrvatskosrpski“. Evidentna sličnost hrvatskog i srpskog – uz također evidentne razlike – u Jugoslaviji je stalno izazivala prijepore: jedan ili dva jezika? Pokušaji da se izradi zajednički pravopis, pa potom i rječnik, propali su, a konac nasilnog ujedinjavanja označila je 1967. „Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“. Da je u Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski književni jezik, bilo je 1974. propisano i Ustavom, a to je pitanje konačno riješeno u Republici Hrvatskoj – služ­beni jezik je hrvatski i nijedan drugi.

Međutim, četvrt stoljeća od osamostaljenja – kada je odrasla čitava generacija mladih bez sjećanja na Jugoslaviju – s tih strana ponovno dolazi tvrdnja da su hrvatski i srpski zapravo isti, a ako se po čemu i razlikuju, za to su krivi nacionalisti. Samo nekoliko dana nakon prve deklaracije u Hrvatskoj je predstavljena i druga, iz pera nekoliko hrvatskih jezičnih stručnjaka. Reagirajući na prvu deklaraciju, ona traži da se hrvatski jezik zaštiti donošenjem posebnog zakona te ponovnim uspostavljanjem Vijeća za hrvatski jezik.

Te su dvije deklaracije suprotne po nastojanjima; prva želi hrvatski poništiti, druga ga želi ojačati; prva gleda na jezik samo kao na sredstvo za sporazumijevanje, druga gleda na jezik kao na važno sredstvo nacionalnog identiteta; prva smatra da su bilo kakve hrvatsko-srpske razlike samo štetne i moraju se umanjiti, a druga ih želi očuvati i ojačati; prva smatra da se u jezik ne smije nikako dirati, a druga zagovara državnu intervenciju; prva je za liberalizam, druga za zakonsku regulaciju; prva je populistička jer tvrdi da jezik pripada narodu, a druga elitistička jer ga želi staviti pod nadzor stručnjaka.

Te razlike u nastojanjima – a također i u sredstvima da se ta nastojanja ispune – pro­izlaze iz toga što jezik shvaćaju na različit način. Jedna od vrlo čestih definicija jezika jest da je to „sustav za komunikaciju“. Jezik to doista jest jer njime komuniciramo sa svojim bližnjima od jutra do mraka, i od kolijevke pa do groba. Bez obzira na to jesmo li žedni ili željni ljubavi, želimo li ogovarati ili se ispovijedati, čitamo li knjigu ili novine – ništa od toga ne bismo mogli bez riječi ili rečenica. Ako je, dakle, jezik „sustav za komunikaciju“, dobro je sve ono što tu komunikaciju pospješuje, a loše ono što je otežava. Upravo je to polazište potpisnika „Deklaracije o zajedničkom jeziku“: Hrvati, ako želite komunicirati s onima istočno od Une i Drine, govorite tako da vas razumiju.

Ima, međutim, i drugih definicija jezika. Jedna od najčešće citiranih, koju je promicao lingvist Max Weinreich, glasi da je jezik „dijalekt onih koji imaju vojsku“. Što to znači? Jednostavno to da definicija jezika nije lingvističko nego društveno pitanje. O tome što je jezik neće odlučivati profesori nego političari – jer jezik ne služi komunikaciji, nego izražavanju moći. Ako to znamo, postaje nam jasnije zašto se u Beogradu uvijek forsiralo da uz „hrvatski“ stoji „srpski“ i zašto je to „srpski“ nestalo nakon 1991.

Hrvatski jezik se, dakle, ponovno, kao i toliko puta u povijesti, našao na razmeđi politike i života. Više o jezičnim i društvenim aspektima hrvatske jezične situacije, bit će rečeno u nastavku ovog teksta.


Print Friendly, PDF & Email