Povodom obilježavanja ovogodišnjeg Dana života u organizaciji lošinjskog ogranka Pokreta za život u petak 10. ožujka u Malom Lošinju održana je tribina na temu „Obitelj – život koji svemu daje smisao“ . Tom prigodom porazgovarali smo s voditeljem tribine gospodinom Stjepanom Lice, književnikom i autorom više od četrdeset knjiga lirike, meditativne proze i priča. Osim objavljenih knjiga surađuje s časopisima „Kana”, „Brat Franjo” i „Glas Koncila”, sudjeluje u radijskim emisijama „Duhovna misao“ i „Priča za laku noć” na Prvom programu Hrvatskog radija, te surađuje s Hrvatskim katoličkim radijom i Radio Marijom, gdje svojim tekstovima svjedoči iskustvo vjere u svakodnevici i današnjem užurbanom načinu života.
KV – Pojačano socijalno i psihološko znanstveno zanimanje za obitelj započelo je u drugoj polovici prošloga stoljeća, paralelno s društvenim i gospodarskim promjenama koje su uvjetovale redefiniranje obiteljskih uloga i unijele promjene u obiteljskim procesima, koje su ugrožavale i sam opstanak obitelji, a pogotovu opstanak njezinih tradicionalnih oblika. Koja su današnja temeljna načela u interakciji i procesu koji definiraju stabilnu i sretnu obitelj?
Kroz mnoge godine – pa i stoljeća, tisućljeća – obitelj se, jednostavno, podrazumijevala. Ona je bila temelj i oslonac baš svake civilizacije i njezine povijesti. Obitelj je resila životna povezanost koja se protezala i u prostoru i u vremenu, još više u dušama i među dušama. Jednako tako, kroz svu povijest obitelj je na različite načine bila ugrožena: nepogodama, pošastima, neimaštinom, ratovima… I dok je obitelj, s jedne strane, tražila načine kako da opstane, moćnici – i oni politički i oni gospodarski – tražili su načine kako da se okoriste ljudima ne mareći za njihove obitelji. Zanimanje za obitelj, za obiteljski život, raslo je – čini se – ravnomjerno sa slabljenjem njegove unutarnje povezanosti. Mnogi su bili prisiljeni otići tko zna kamo da bi svojoj obitelji osigurali opstanak. I koliko god je bilo teško otići, još je teže bilo vratiti se jer – i ne tako davno – razdaljine su bile itekakva prepreka a nije bilo lako ni preživjeti negdje daleko. Kako onda nakon mnogih godina vratiti se svojima praznih ruku, klonulih snaga i klonulog srca?
Danas je postalo pomodno govoriti o osnaživanju obitelji. Umjesto o suživljenosti, govori se o funkcioniranju. Umjesto o odgovornosti, o pravu na izbor. Obiteljsku snagu nećemo naći u plićinama, nego samo u dubinama.
I danas – kao i uvijek – svaka je obitelj u prilici (katkada i neprilici) izboriti se za svoj sklad i svoju sreću. I – u pravilu – ako smo si silno važni, obitelj nam je manje važna pa i nevažna. Ako obitelji posvećujemo ono najbolje od sebe, sve nekako dolazi na svoje mjesto. Nema toga blagostanja ili te nevolje koja može isključiti snagu ljudskoga srca. Premda, odviše ih je koji se olako daju obeshrabriti.
KV – Koji su najčešći razlozi koji uvjetuju ometanje i ugrožavanje stvaranja i stabilnosti obitelji, koji smanjuju bračne kvalitete, pojačavaju međusobno zlostavljanje unutar obitelji te potiču na veliki broj rastava braka?
Mnogi prečesto brak i obitelj doživljavaju kao dodatak svom osobnom životu i žive u braku, u obitelji, bez da usvoje bračni i obiteljski mentalitet. Brak i obitelj prečesto postaju žrtvama tzv. osobnih karijera. Poslodavcima – i svojim snovima o nekim uspjesima – premnogi daju ono najbolje od sebe, svojima pak ono što preostane: umor, nezadovoljstvo, razdražljivost.
Nespremnost za požrtvovnost, mlakost i ravnodušnost okradaju ponajprije osobe, potom i brakove i obitelji. I toliki odustaju, brzo odustaju, s uvjerenjem da će negdje drugdje naći a temeljna je nevolja što u sebi nisu dovoljno dozorili, odlučili se. Nedugo sam čuo rečenicu: „Nije bitno što je teško…“ Da, ako čovjek shvati što je bitno, ništa mu nije odviše teško da se oko toga potrudi.
KV – U kojoj mjeri ekonomska nesigurnost te svakodnevni radni uvjeti u kojima se pojedinci nalaze mogu ugroziti temeljne obiteljske vrijednosti?
Uistinu, može biti obeshrabrujuće kada čovjek, unatoč cjelodnevnom predanom trudu, ne uspije osigurati svojima ni ono najosnovnije. Počinje se tada pitati o smislu svoga truda, pa i o smislu života uopće. Počinje se pitati o svojoj sposobnosti, točnije: o svojoj nesposobnosti.
I premda se ne živi od usporedbi, nužno se nameće pitanje kako je moguće da si neki uz skroman ili nikakav trud uspijevaju priskrbiti mnogo. Od pitanja o društvenoj pravednosti čovjek ode do pitanja o Božjoj pravednosti. Pa ako još nema odgovarajuće podrške u obitelji, mnogo se toga tako lako razruši. Vražja je to prijevara u kojoj sudjeluju mnogi. Naravno, neki i ne znajući ili ne htijući znati.
KV – Mogu li nove društveno-gospodarske promjene koje su već prisutne u Europi u obliku tranzicije, globalizacije i restrukturiranja gospodarstva, zaoštriti već postojeće obiteljske tendencije i probleme, donoseći nove izvore obiteljskoga stresa?
Tranzicija je nekima izgradila dvore, nekima pak urušila i krajnje skromne domove. Nastavila je štititi interese mnogih koji teško da se mogu pogledati u ogledalo, kamo li u dušu, a uz to umrežila mnoge koji su na to na različite načine pristali. I u tranziciju i u globalizaciju i u restrukturiranje gospodarstva utkalo se štošta. I dok se otvaraju neka – moguće i mnoga – vrata za osobnu dobrobit, za osobne probitke, istodobno se ruše i preslaguju svjetovi. Još sam za Domovinskoga rata rekao i napisao da će pravi rat započeti kada taj rat završi, i to rat protiv obitelji. Da, taj rat traje.
KV – Područje istraživanja braka i obitelji kako u svijetu tako i u Hrvatskoj znanstveno je zanimljivo, te društveno vrlo važno. No, iako se iz relevantne svjetske bibliografije može vidjeti da je posljednjih desetljeća objavljen impresivan broj znanstvenih radova, domaća su znanstvena istraživanja vrlo rijetka, možemo li stoga zaključiti da je u Hrvatskoj ta problematika slabo obrađena, iako je univerzalno prisutna te kulturno specifična?
Ima u nas znanstvenika koji su o tome posve jasno govorili i pisali još i u vrijeme komunizma. Ima ih i danas. Ali njihovi radovi, njihov glas, ne čuju se odviše u javnosti i to ne zato što oni ne bi htjeli ili se ne bi usudili. Ima među njima itekako upornih. No mediji njihov glas utišaju i kada im daju prostora. Zatrpat će vas lavinom svega i svačega što nema nikakvoga značenja a ono što se vas i vaših, i svih nas zajedno, tiče izrelativizirati će i gotovo neprimjetno gurnuti u stranu. I sveti je Pavao govorio da nam nije boriti se protiv tijela nego protiv vrhovništva i vlasti… Ako to ne prepoznajemo, ne razumijemo… lako ćemo zalutati.
KV – Obitelj kao zajednica nije u socijalnom smislu neovisna u odnosu na društveno, gospodarsko i političko okruženje u kojem se nalazi, pod snažnim je djelovanjem političkih sustava u cjelini i mijenja se zajedno s njima. Koje su najznačajnije promjene koje je obitelj doživjela posljednjih desetljeća padom komunizma te promjenama političkih i društvenih struktura u Hrvatskoj?
Sjećam se, potkraj godina komunizma naveliko se govorilo o ‘kraju’ braka i obitelji, kao o nečemu što je pregazilo vrijeme, da bi te iste snage nedugo potom počele zagovarati različite parabračne i paraobiteljske oblike života, napravivši pritom i značajne zaokrete u pristupu. Možda su se neke stvari promijenile, ali što se toga tiče, prepoznaje se jedna tendencija, jedan kontinuitet koji nisu u prilog života. Tome se pridodalo urušavanje gospodarskih – i šire – životnih uvjeta u mnogim dijelovima naše domovine, tako da mnogi ne vide perspektive za dobrobit svoju i svojih. I u tome snažna obiteljska povezanost uspijeva nadjačati i krajnje nepovoljne okolnosti. Ali uz mnoge oskudice, prečesto se suočavamo i s oskudicom ljubavi, dobre volje, postojanosti i požrtvovnosti.
KV – Roditeljska uloga može se definirati kao najodgovornija i najteža u obiteljskoj zajednici. Često zbog nedostatka vremena za odgojno djelovanje roditelja, kada su zbog zaposlenosti oba roditelja izvan kuće, o djeci brinu i druge osobe „profesionalci“, a roditelji postaju koordinatori odgojnih čimbenika birajući za djecu „druge odgajatelje“. Jesu li današnji stupanj ekonomskog razvoja te suvremeni oblici poslovanja doveli do krize obitelji i roditeljstva; u kojoj je mjeri poremećena obiteljska komunikacija u odnosu roditelj – dijete.
Da, često se suočavamo s pojavom kojekakvih ‘zamjenskih roditelja’, ljudi koji osmišljavaju i ne samo slobodno vrijeme naše djece. Ljudi kojima smo prepustili našu djecu i njihovo slobodno vrijeme… da mi u međuvremenu ‘predahnemo’ od svog roditeljstva. Kako, uz to, sve više djece živi u ‘jednoroditeljskim’ obiteljima, poteškoće se množe. Malo je vremena koje bračni drugovi, pa onda i roditelji i djeca, provode zajedno. I dopustimo si da to vrijeme utrošimo nekvalitetno. Kao da ga imamo napretek. A jedva se dospijemo osvrnuti a djetinjstvo je već pobjeglo. I ne samo djetinjstvo, nego i mladost. I ne samo mladost…
O kad bismo bili osjetljiviji na dragocjenost svog života, na dragocjenost naših bračnih drugova, na dragocjenost djece, na dragocjenost svakog zajedničkog trenutka! O kad bismo si dopustili da više osjećamo jedni druge, da se jedni drugima više radujemo, da jedni druge više prihvaćamo i podupiremo!
Razgovarao: Gilbert Hofmann
