Nastavak razgovora s našim ovogodišnjim mladomisnikom vlč. Antonom Budinićem
BOGA DONOSITI TAMO GDJE GA NEMA
KV – Tijekom studija teologije za vrijeme ljetnih praznika boravio si u Zambiji među najsiromašnijima, koji bez hrane i drugih egzistencijalnih stvari za život, kao i bez tuđe pomoći ne mogu preživjeti. Koliko su ti trenuci misijskog rada ojačali tvoj duhovni poziv?
Naime, jedna od onih stvari koje su me najviše iznenadile bilo je upravo „življenje siromaštva“ u punom smislu riječi. Ljudi su jako zahvalni s onim malim što imaju, što im je dovoljno da prehrane obitelj, poglavito djecu. Upravo ih je to siromaštvo naučilo jednostavnosti i uživanju u malim stvarima. Upravo im ta jednostavnost često mami osmijeh na lice. Iskren osmijeh s kojim se kod nas ne susrećem prečesto. Osmijeh, koji nas prije svega oraspoloži svojim kontrastom boja i koji nam želi reći: „Čovječe, pogledaj me! Ne znam kako je u tom „razvijenom“ svijetu, ali čini mi se da nema previše smijeha i osmijeha.“ I tu su u pravu. Zaboravili smo što je jednostavnost i što je uživanje u malim stvarima. Zaboravili smo da jednim osmijehom možemo otvoriti vrata svačijeg srca pa i ona koja su ograđena debelim bedemima podizanim godinama. Jako smo sretni kada primimo dar, a ovo je besplatan dar koji zlata vrijedi. Ne štedimo na tome!
Druga stvar koja me se jako dojmila jest don Borisov duhovni život koji bi bilo poželjno svakodnevno slijediti i živjeti. Čudilo me kako može, bez da mjesec dana vidi ikog iz „razvijenog“ svijeta, rasti u vjeri i ljubavi prema bližnjemu. Obzirom da smo o tome dosta razgovarali, odgovor je i više nego jasan: svaki dan-jutro, dok se sunce i priroda uz Zambezi bude, dok dragi Bog svojim kistom oslikava neviđen pejzaž prekrasnih žarkih afričkih boja, koje nam svojim preslikavanjem u mirni Zambezi daju dašak neba, velečasni Boris svoju snagu crpi na izvoru duhovnog života – Riječi Božjoj – evanđelju, časoslovu te na najplodnijem razgovoru u danu – svetoj krunici.
Sve navedeno daje dodatnu snagu da „opravda“ svoju nezamjenjivu ulogu bolničara, građevinara, suca, ali nadasve i prije svega ulogu (duhovnog) oca ili father-a kako ga tamo nazivaju. Upravo mi je ta činjenica dala jedan snažan poticaj, „vjetar u leđa“ na mom životnom pozivu. Oduvijek sam se vidio kao obiteljskog čovjeka brojne djece, ali ovdje sam dobio odgovor da je „duhovno očinstvo“ ono što je dragi Bog za mene predvidio. Prolazio sam kroz mnoge kušnje i propitivanja, ali kako je jedan veliki misionar rekao: „Sve mogu u onome koji me jača.“ (Fil 4,13)
KV – Duhovni poziv je prije svega Božji dar i milost. U korijenu svakog poziva nalazi se Bog koji poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće. Kako posebno mladi ljudi mogu prepoznati poziv i odgovoriti na njega?
Dragi Bog svakome daruje posebnu i drugačiju životnu priču. Kao što si rekao, Božji je poziv dar i milost. Međutim, pojedinci taj dar nekako izbjegavaju ili jednostavno od njega bježe. Misle da se to njih ne tiče, ali istovremeno u srcu osjećaju nemir. Zato je tu potrebno imati ne samo svećenike ili časne sestre, već i laike koji će to znati prepoznati i usmjeriti na pravi put. S tim osobama treba razgovarati, odgovarati na njihova brojna pitanja koja ih muče, ali prije svega svojim primjerom života pokazati što to znači slijediti Krista. Mlade osobe treba probuditi i potaknuti ih na ljubav prema bližnjemu, a možda najbolji put do toga jesu tjelesna i duhovna djela milosrđa. Mislim da će onda duhovni poziv gledati iz jedne druge perspektive i da će lakše prepoznati duhovni poziv. A od nas se svakako očekuje da čitavo vrijeme molimo da se ti mladići i djevojke odazovu na taj predivan Božji poziv.
KV – Danas u svijetu, a posebno u Europi, Crkva prolazi kroz veliku krizu zbog nedostatka svećenika i redovnika. Mnoge biskupije i redovničke zajednice ne znaju kako i što dalje činiti sa župama i samostanima. Kakvo je stanje duhovnih zvanja posljednjih godina na području Krčke biskupije?
Duhovnih zvanja nije nikad dosta. Naša biskupija, Bogu hvala, s obzirom na broj stanovnika ima dosta svećenika. Međutim, neki su svećenici u zasluženoj mirovini, neki se za to spremaju, tako da za duhovna zvanja treba uvijek moliti. Trenutno imamo četiri bogoslova (Josip, Saša, Kristijan, Andrija) i jednog propedeuta (Zoran). Za njih, kao i za sve one koji su već zaređeni, treba moliti dragoga Boga da ustraju na svome putu i da budu sveti svećenici. Biskup Ivica je na posljednjem plenarnom sastanku napomenuo da će nadolazeća pastoralna godina, na razini naše biskupije, biti „Godina duhovnih zvanja“.
KV – Današnji svijet izazov je za kršćanina. Moderan i užurbani način života zaglušuje Božji glas, unosi rastresenost u životu ljudi koji su izloženi raznim utjecajima sa svih strana: od modernih tehnologija do reklama i medija. Da li vrijednosti i prioriteti koji nam se nameću kroz ovakav način života izazivaju krizu prepoznavanja temeljnog kršćanskog poziva?
Živeći svoj poziv kao kršćani, bilo to kao radnici u turizmu, učitelji, ribari ili svećenici, kao obiteljski ljudi ili kao samci, trebamo se pomiriti s činjenicom da suvremeno društvo nije u potpunosti kršćansko, i to nije nešto loše samo po sebi. Činjenica je da moderni mentalitet promovira različite vrijednosti koje nisu spojive s kršćanstvom, no tu vidim priliku za evangelizaciju. Sam Isus kaže da bolesni trebaju liječnika, a ne zdravi, dakle Boga treba donositi tamo gdje Ga nema, učvršćivati vjeru ondje gdje je slaba, treba ljudima nuditi da upoznaju Boga, no isto tako pustiti slobodnog prostora da istu ponudu prihvate ili odbiju. Iako živimo na prijelazu iz jednog svijeta i načina mišljenja u drugi, ako duboko i iskreno susretnem Isusa, drugi će po meni vidjeti zašto je vrijedno biti kršćanin. Rekao bih da to pomaže prepoznavanju temeljnog kršćanskog poziva, zar ne?
KV – Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu diplomirao si na temu „Psihološko – religiozne odrednice suvremenog pastorala mladih“, možeš li navesti svoj znanstveni i teološki doprinos u ovome radu?
Pisanje o pastoralnim temama koje uključuju mlade može biti zahtjevan posao koji traži gotovo neprestanu aktualizaciju i blizinu života s mladima, budući da su društvena skupina koja je najpodložnija promjenama te svaka generacija ima svoje specifičnosti. No, proučavanje istih jest dragocjeno jer smo mladima na neki način dužni dati „obrazloženje nade koja je u nama“ (1 Pt 3,15), i to ne samo zato što je u temelju našega krštenja poziv da naviještamo vjeru i bližnjima, već i sami mladi pokazuju u svom životu potrebu integriranja Isusove ljubavi prema svakom čovjeku.
Primarni je cilj rada ukazati na nužnu potrebu sistematiziranog pastorala mladih ukoliko želimo ispuniti zadaću koju nam je Isus dao; zar nisu upravo mladi ljudi jedni od onih najmanjih koje ne smijemo sablazniti (Mt 18,6) i kojima moramo posebno pomoći („Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.“ Mt 10,42)? Tek ako pomažemo najmanjima, tek tada se smijemo nadati i vlastitom spasenju! Naravno, treba započeti malim koracima, „sijući sjeme“ Riječi Božje. Prije svega, treba početi od vlastitog odnosa s Bogom i osobnog življenja Radosne vijesti, jer ćemo mnogima biti jedino Evanđelje koje su pročitali i doživjeli. Što to znači? U pastoralu mladih treba pronalaziti uvijek nove i kreativne načine kako im pristupiti, te nikada ne zaboraviti kako su ljubav i poštovanje (tj. način kako nešto činimo) puno važniji od onoga što zapravo činimo i kako im pomažemo. Jedino ćemo tako poput don Bosca, sveca mladih, napraviti „čudo“ s mladima. Pomagati ljudima znači suživjeti s njima, a najbolji suživot jest kroz odgoj u ljubavi, zapravo odgoj koji mijenja čovjekovu nutrinu primjerom, a manje (možebitnim) stegovnim mjerama i krutim pravilima.
Obzirom da svećenik ili kateheta ne može doprijeti ili jednostavno nema prilike susresti se sa svim mladima na župi ili u zajednici mladih, potrebno je formirati posebnu skupinu mladih ljudi koji su donekle prokušani u vjeri te mogu biti uzori drugim mladima: tzv. župni animatori. Oni prije svega trebaju imati pozitivnu motivaciju za rad s mladima i određeno iskustvo osobnog odnosa s Bogom te moraju potom proći tečaj nakon kojeg će biti spremni za konkretne i redovite susrete i projekte s mladima. Animatori trebaju biti produžena ruka svećenika jer upravo oni prenose kerigmu i pobuđuju prvi žar za Kristom u drugim mladima. Nadalje, poželjno je okupljati se s mladima u jednoj dvorani – prostoriji u okviru pastoralnih prostora koju oni mogu smatrati svojom i u kojoj će se osjećati kao kod kuće. U ambijentu gdje se oni osjećati opušteno, komunikacija će biti mnogo lakša i otvorenija. Tada se osjećaju spremnijima da se otvore maloj zajednici čiji su članovi te će pokušati riješiti probleme s kojima se susreću u ovoj fazi života prepunoj pitanja – ili će jednostavno shvatiti da nisu niti jedini koji imaju poteškoće niti su sami u nošenju svoga svakodnevnog križa. Kada smo ih već bolje upoznali, možemo im na prikladan način približiti Radosnu vijest i naučiti ih komunicirati s Isusom. Poželjno je također mlade voditi na hodočašća i na susrete mladih kako bi se međusobno bolje upoznali te susreli kršćansku kulturu mladih drugih dijelova domovine i svijeta.
U pontifikatu pape Franje mladi zauzimaju počasno mjesto. Neprestano ih poziva da ne zakopavaju svoje talente, već da bez straha sanjaju velike stvari. Budimo i mi dionici tog bogatog i nepreglednog sna naših mladih. Svojom blizinom i bratskom ljubavlju pomognimo im u ostvarenju sna kojeg im je Bog predodredio jer oni su naša sadašnjost i budućnost.
KV – Koji su najčešći problemi u pastoralnom radu s mladima?
U radu s mladima, nerijetko se polazi od krivih pretpostavki i s krivim očekivanjima. Mnogi smatraju da je pohađanje školskog vjeronauka, priprava i primanje sakramenata dovoljno za put do zrele i odlučne vjere. Međutim, znamo i da je broj mladih koji su na taj način došli do (zrele) vjere prilično malen te će se, ako nema nekog dodatnog sadržaja unutar župe, broj mladih svake godine dodatno smanjivati. Čitava zajednica treba brinuti i sudjelovati u odgoju budućih naraštaja, ponajprije svojim životnim primjerom. Svjedoci smo da veliki broj mladih prestaje pohađati svetu misu i tjedne susrete mladih odmah nakon primanja sakramenata inicijacije. Stoga se pastoral mladih jedne župne zajednice ne smije sastojati samo od organiziranja odlazaka na Svjetski dan mladih, biskupijske susrete mladih, na hodočašća, koncerte duhovne glazbe itd. Naravno da se navedeni događaji ne smiju odbaciti. Oni bi trebali služiti kao kruna cjelogodišnjeg rada mladih jedne župne zajednice. Mladi moraju otkriti što vjera znači u njihovim životima, prepoznati poruku koju im Crkva želi prenijeti. Potrebno je mlade naučiti akciji i kontemplaciji kako bi se mogli oduprijeti izazovima modernoga svijeta: „akcija“ – koje su mladi prepuni te im je dovoljno dati malo prostora da pokažu kakvi su „umjetnici“; „kontemplacija“ – u čije središte treba staviti lik Isusa Krista te ih naučiti ljubiti svojega bližnjega kako nas je On naučio. U svemu tome važnu ulogu ima svećenik – kateheta koji ih prati, ali naravno i obitelj te zajednica koja ih prati na njihovom životnom putu. Poželjno bi bilo da vlada ozračje mira i radosti, kojih naravno neće uvijek biti, ali kojima uvijek valja težiti.
KV – Na kraju si đakonskog praktikuma, slijedi svećeničko ređenje i mlada misa, možeš li najaviti ovaj događaj?
Dragi prijatelji, dragi čitatelji, sve vas od srca pozivam na moje svećeničko ređenje koje će biti u četvrtak 29. lipnja u 19.00 sati u krčkoj katedrali te na Mladu misu 2. srpnja u 10.00 sati u župnoj crkvi rođenja BDM u Malom Lošinju.
Od srca zahvaljujem svima vama koji me pratite i podupirete svojim molitvama. Bog vas blagoslovio i radujem se našem skorom susretu!
HVALA ZVIJEZDO MORA!
Bilo je to 1939. ili 1940. … nisam više sigurna. Toga ljeta sestra Lenka i ja, bile smo cijelo ljeto kod babe Marije. Tata te godine nije imao dopusta, a mama ga nije htjela ostavljati samoga. Nas dvije smo se s babom i dedom baš dobro snalazile. Takav jednostavan život, sloboda, kupanje. Malo smo i pomagale na njivi i u vinogradu, ali to je bilo više za zabavu nego pravi posao.
Baba i dede stanovali su tada Na Potoku. Zapravo to i nije bio potok, već duboki jarak, opločen kamenom i betonom. Zbog strmih brežina i širine jarka nije se moglo preći preko njega tek tako. Sa svake strane bile su kuće u nizu i uz njih put po kojem se s jedne i s druge strane moglo hodati, ali ako si htio do susjeda na drugoj strani, morao si ići preko drvenih mostića, koji su svako malo bili postavljeni za prelazak. Jednom sam, dok smo sjedili ispred kuće, upitala dedu zašto se ovo zove „potok“, kada u njemu uopće nema vode. Dede se nasmijao:
Eee, moja Zorice! Ti bi trebala vidjeti u jesen i zimu, kada padne puno kiše kako ovdje veselo žubori potok.
Nisam si to mogla zamisliti, ali više nisam propitkivala.
Bilo je vrijeme oko Vele Gospe. Vrućina nije popuštala, a Lenka i ja smo uživale cijeli dan na plaži i u moru. Dede je preko dana u hladovini krpao mrežu, predvečer odlazio s družinom na ribanje, a baba se držala kuće. Jedino je zarana i u sumrak odlazila zvoniti k Sv. Antonu koji je bio samo pet minuta od nas. To je bila njezina svakodnevna obaveza koju je rado činila i bila na nju jako ponosna.
Jedne večeri dede je otišao svićaricom na ribolov. Kako je smrknulo povukli smo se u kuću. Bilo je vruće. Nismo znali jel‘ bi otvorili ili zatvorili škure, jer nije bilo ni daška vjetra. Umorne od kupanja brzo smo zaspale. Ne znam koliko sam dugo spavala, kada me odjednom probudi buka. Čuo se vjetar, a čula sam i babu kako s nekim razgovara pa sam sišla dolje da vidim što je. Vidjevši me, baba Marija pomiluje me po glavi i reče:
Zorice, nevera će. Otiđi gore u sobu, zatvori škure i lezi. Ja odoh pozvonit na Sv. Antona, pomoliti se sa ženama za muške. Sve će biti uredu, Marija nas čuva. Ti čuvaj Lenku i ja ću se brzo vratiti.
Baba i ti si Marija!?
Da, imam ime po Blaženoj Djevici, zato mi je ona prijateljica, molim joj se i vjerujem joj.
Baba je otišla. Čula sam korake i razgovor mnogih žena koji se miješao sa šumom sve jačeg vjetra. Sve one išle su se moliti sv. Antonu i Djevici Mariji za svoje ribare. Čula se i grmljavina, a munje su tako tukle da su i kroz zatvorene škure na trenutak osvijetlile sobu. Lenka je tvrdo spavala i nije ni slutila što se događa. Trajalo je to treskanje i nevrijeme, i huk kiše koja je počela padati i udarati o škure. Stis‘la sam se u klupko i molila Mariju Bogorodicu da nevrijeme prođe. Nekako sam u svemu tome i zaspala.
Ujutro me probudio neki čudan šum, a kroz škure je probijalo sunce. Brzo sam sišla i otvorila ulazna vrata, jer je ta buka dolazila izvana. Pred vratima je stajala baba Marija i još neke žene iz susjedstva. Onim jarkom tutnjala je blatnjava voda i pjenila se kao bijela kava, kada je točiš s visoka u šalicu. Voda je nosila granje i jednu kašetu i puno lišća koje je nevera počupala sa stabala. Razrogačila sam oči, ne vjerujući da se u tako kratkom vremenu stvorio, ma ne pravi potok, već snažna bujica.
Tada primijetih kako su žene izgledale umorno i zabrinuto. Sve su u rukama držale krunicu i mrmljale molitvu. Stisnuh se babi, a ona me pomilova i privinu k sebi. Uto s Palade dotrči mlada žena i uzviknu:
Evo ih! Vraćaju se svi! Upravo su doveslali u luku. Svi su na broju.
Žene se uskomešaše, lica im se u hipu preobraze i razvedre. Neke starije kleknuše i zahvaljivaše Bogu na milosti što im je po ne znam koji puta vratio muževe i sinove s mora. Moja baba Marija je tiho izgovorila:
Zvijezdo mora, hvala ti!
ZELENA TRAVA CAMINA MOG…
Jutro je, naspavala sam se, spremim se i krećem polako sama prema Burgosu. Danas bi trebao biti lagani dan sa 23 km. Vrijeme sve nešto visi, ali ne osjećam nikakvu pretjeranu bol što je za mene veliko opuštanje. Jučerašnja bol kao da je nestala.
Kako sam sinoć prespavala večeru, vrijeme je za raniju marendu. Ne želim sjediti u baru, samo ću uzeti nešto i nastaviti put. Uvijek ista ponuda, kao da ne mogu napraviti barem malu preinaku u tim marendama. Žena mi nahvali lisnato sa tunom. Uzmem ja to, a to neko istresao konzervu sa tunom i povrćem zagrijao i to mi je marenda. Jela sam puno boljih stvari u životu, ali na kraju hrana je hrana.
Nedjeljom ništa ne radi!
Krećem dalje i srećem ponovno Amerikance koji hodaju već 15 dana, kažu da bi trebali požuriti jer da neće imati vremena odraditi cijeli camino. Ma daj? Brzo ste to zaključili. Nastavljam dalje svojim ritmom i camino mi brzo daje novu šansu da se penjem, ali kad propužemo tu uzbrdicu, nakon toga postaje ravnica do Burgosa.
Popnem se na vrh i evo Patricije i Marcusa, a Burgos nam u daljini pod nogama leži. Gotovo da ga mogu dohvatiti rukom. Korak po korak i dolaze meni 2 francuskinje koje su provele noć u samostanu gdje sam trebala i ja jučer. Kažu da je bilo užasno. Bez tople vode, bez grijanja i bez deka. Spavale su u jaknama i jedva su čekale da svane jutro i da krenu na put. Hvala ti Bože što nisam prihvatila krevet na kat.
Hodamo mi dalje i strelica kaže da imamo izbor. Možemo ići u prvo selo za 1 km ili ga možemo preskočiti i krenuti odmah na drugo. Nakon velikog napora zaslužili smo veliku pauzu i ulazimo u prvo selo koje miriši po kobasicama i razno raznim mesnim prerađevinama. Konačno dobra marenda. Uđemo u selo, a nigdje nikoga, kao grad duhova. Iza ugla se pojavi starac koji kaže da tu nemamo što tražiti jer je nedjelja, muy temprano i da kod njih ništa ne radi. Mogla sam si uštedjeti 2 km hoda.
Dođemo mi do drugog sela i eto bara i svi sjede u njemu, jer ovdje zadnje što želiš je iskušavati sreću i ići tražiti drugi bar jer ga možda ne nađeš više.
Naručim caffe con leche i stavim unutra kockice čokolade da mi se rastope. Pričamo i pozdravljamo sve oko sebe, a svoju čokoladu čuvam kao desert na kraju. I ostao mi je još prst kave i hrpica rastopljene čokolade, samo što sam se okrenula došao je konobar i pokupio mi čašu pred nosom. Najbolji dio mi je uzeo. Nema veze, pustila sam mu hrpu blata od svojih cipela tako da smo sada kvit.
Vrijeme je za pokret, pauza je gotova. Hoda se hoda i ponovo se vrte diskusije, o cijeni avio karata, Koreji, drogi, kaznama u Koreji i marihuani. Nikakav pametan zaključak. Dobivam ja snagu i produžujem korak. Ostavljam sve iza sebe i približavam se gradu. Već sam počela misliti kako je neko čudo posrijedi jer sam u podne i pol već u gradu. Dok se nisam došetala do plave oznake gdje piše Burgos 10km. Ipak ništa od čuda, još počne pljusak. Vrijeme je za pauzu. Ponovno srećem Yumi i francuskinje. One bi poručale i uzele bus do Burgosa, jer tih 10 km je industrijska zona koja je blatnjava i dosadna. Stvarno? Kao nikad prije nismo hodali po blatu, a uzimanje busa je varanje. Ako hodamo onda hodamo po blatu, kada je dosadno, kada je lako i kada je teško. Bus dolazi u obzir samo ako ga pravi doktor prepiše kao lijek za izlječenje. Pitaju one kad je bus, a no problema za 3 sata. Ipak je nedjelja. Za tih 3 sata čekanja taman dođu pješke do grada.
Krenem prva i uhvatim svoj ritam, ali nakon 8 km shvatim da sam zaboravila mobitel u baru. Što sad? To je dodatnih 16 km hoda. Odluka je pala, ne vraćam se. Počet ću se miriti sa činjenicom da sam ga izgubila i gotovo.
Hodam dalje i sustiže me Yumi, kaže da su mi Francuskinje uzele mobitel i da sada ide s njima. Dobro se dobrim vraća!! Sada mogu mirne duše na bankomat. Svi su zauzeti sa ljudima koji nose ruksake. Inače vrijednost kreditne kartice na caminu je jednaka vrijednosti bilo koje plastike. Bankomati postoje naravno samo u većim gradovima gdje se moraš opskrbiti do idućeg bankomata kojeg se vidi tek za par dana, ako ne i tjedan. Ulazimo u grad i prva oznaka da nam je 250m do albergea. Konačno jer kiša pada 5 minuta pa 5 minuta stane i tako stalno. Hodamo mi po žutim strelicama i nakon pola sata evo novog znaka albergue 225m. Ovo je neka skrivena kamera ili? Hodamo mi tako u isčekivanju svakog znaka, a on se smanjuje svaki put za 25m nakon pola sata hoda. Ovo je već igranje živcima. Umorni, mokri, nahlađeni, a žute strelice nas vozaju po gradu. Nikako naći taj albergue.
Konačnoooo! Eto nas u samom centru iza katedrale. Uđemo u albergue i počnemo se pozdravljati, dizati ruke i čestitati si jedan drugome na današnjem danu. Spusti se slovenka da mi kaže da se moj smijeh čuje do 2 kata i tako se pozdravimo. I Marcus i Patricija su tu i oni kažu da su me čuli.
U velikom smo gradu, ali wifija nema, ali zato ima LIFT!! I za nas je, neću stepenice ni pogledati do idućeg albergea. Ulazimo u lift kao u space shuttle. Teško mi je za opisati tehnologiju, kada si danima na brzini vlastitih nogu. Danas točno 10 dana da nisam sjela na ništa što ima kotače i što bi me moglo bilo kamo prevesti. Dakle, lift je posebno iskustvo. Kad se vrata zatvore i ti osjetiš da te nešto diže gore, imaš osjećaj da ćeš probiti zgradu i otići na mjesec.
Dođemo mi u svoje odaje, koje su jako otmjene. U velikoj prostoriji sa pregradama nas ima po 4 u “sobi”. Da bi ušparali na prostoru, kupaona se nalazi po cijelom hodniku. Na bočnoj stranici od pregrada “spavaćih soba” nalaze se umivaonici, a nasuprot su samo pregradili dio za tuširanje. WC-a imamo samo 2 na nas 60.
Vrijeme je za tuširanje i kao za inat opet štedni tuševi, ali ovi su išli korak dalje. Do sada si mogao birati barem kakvu ćeš vodu, a ovi ne daju ni to. Oni odrede toplinu, pa uzmi ili ostavi. Naravno da uzimam, ali sam se naslonila na špinu i nisam se micala dok god me leđa nisu zaboljela.
Vrijeme je za misu, i sjedne kraj mene neka žena i kaže da me zna sa camina. Krene misa i ona me pita ako sam katolik?!?! Ha? Ne, došla sam na misu jer mi je dosadno, pa eto idem malo ubiti dosadu. Ona nije katolik, i kaže da joj je prije camina umro tata na koga je bila jako vezana. Tako se je odlučila za camino, a misa je kaže dio camina i ona samo želi negdje pripadati gdje se osjeća lijepo i ugodno. Dođe dio kada si dajemo mir tebi, a ona svima buen camino. Ma to se ne govori sada, nego kada imaš ruksak na leđima i kada hodaš uzbrdo.
Misa je završila i vrijeme je da nađemo negdje večeru. Naime, naš ogromni albergue nema kuhinju tako da smo primorani ići negdje, ali prešli smo pola grada i nigdje ništa. Nigdje nema peregrino menu. Skoro da smo odustali, a kad tamo neki američki restoran s pristupačnim cijenama. Pomfri i tortilje su dovoljno španjolske da bi se našle na meniju. Kada si u dobrom društvu sve brzo završi i tako je otkucalo 22 sata, a nazad moramo biti do 22.30h. Nije nam preostalo drugo nego produžiti korak prije nego ostanemo vani. Osjećala sam se kao curica koja može na sladoled, ali nakon dnevnika doma!
Buen camino
Danas se dižemo ranije jer smo odlučili da idemo malo protegnuti noge na 35 km. Cilj nam je Hontanas.
Spustimo se u blagovaonu i samo koreanci i 2 slovenke jedu doručak. Naši talijani oblače svoje cipele i počinje naš uobičajeni smijeh od ranog jutra. Mene se očito najviše čuje, i neki koreanac na slabom engleskom me pita zašto sam sretna tako rano ujutro. Da li mu mogu dati ono što ja uzimam. Hahahaha, zlato moje to ti se zove svježi zrak, sloboda duha i camino. Kaže da će i on pokušati tako do Santiaga.
Krenemo mi svojim putem, a vani samo što pingvini ne hodaju. Mobitel pokazuje da je 6 stupnjeva. Ja to računam malo drugačije, vani je zima, ali ako staviš ruksak od 10kg na sebe to je odmah 9 stupnjeva toplije, i napraviš još par koraka to je još +5, eto i već smo na ugodnih 20. Treba samo malo ruke zagrijati i stvar je riješena.
Sa mnom su Brazilci koji malo drugačije to računaju, njima je ovo ispod točke smrzavanja i obukli su sve što su imali u ruksaku i još im je hladno. Njihova najniža temperatura po zimi je 10-15 stupnjeva, tako da to objašnjava puno toga.
Idemo mi dalje i polako se diže sunce, a s njime i temperatura. Prolazimo kroz neki park kad se netko počne derati iza nas: „movie, movie“. I stvarno u tom parku je snimljena scena kada je mali Rom morao nositi ruksak da bi se iskupio zbog krađe.
Put se nastavlja dalje i eto nama na vidiku selo, što znači pauza. U jednom trenutku smo mu tako blizu, ali žuta strelica uporno pokazuje kamo nećemo. Skrenula nas je skroz na drugu stranu, a onda nas je na idućem skretanju ponovno skrenula na duži put jer baš rade cestu kraj koje prolazi naš put, pa što je nama napraviti koji kilometar više.
Priključuje nam se Du i odmah kreću rasprave, tako da vrijeme brže prođe, ali bara nikako. Teren je poprilično ravan, tako da to sve još otežava jer je monotonije. Dođemo mi ispred sela i veliki natpis bar, ali do njega je 2km hoda u suprotnom smjeru i smješten je usred livade. No problem, ne idemo tamo.
Režim rođendana
Nastavljamo dalje i eto dućan/bar i ima stolove na suncu. To se traži. Uđemo unutra, a ponuda uvijek ista. Kajgana sa krumpirom, piroška sa čokoladom, kroasan i sendvič sa sirom i salamom. To je svako jutro u svakom mjestu u svakom baru ponuda. Pretvorit ću se u ta jaja koliko ih jedem.
Pauza je bila kratka, ali slatka jer smo podučili sve u baru kako se trebaju skinuti cipele dok se pije caffe con leche. Ja odlučujem promijeniti obuću, jer ove visoke gležnjače, asfalt i sunce koje prži daju osjećaj kao da idem prema paklu. S novom obućom se osjećam preporođeno.
Du je ponovo s nama i pokušava mi objasniti kako se u Koreji broje godine. Dakle, kada žena dozna da je trudna, to ti je već prva godina. Oni računaju godine od začeća, a onda kada se rodiš imaš državni rođendan. Odnosno, svake godine 1. 1. svi dobivaju jednu godinu više neovisno o time kada su zapravo rođeni. Ako si rođen 31. 12. kad se rodiš imat ćeš zapravo 2 godine, ali ako se rodiš poslije 1. 1. tek iduće godine ćeš napuniti 2 godine.
Počnemo mi raspravu o tom “režimu” i ok da ovaj državni dio nije ok i da bi zapravo trebao imati rođendan onda kada si rođen, ali ovaj drugi dio mi se sviđa. Možda bi trebali tako svi, pa bi se zapravo počeo poštivati život. Tako smo zaglibili u temu abortusa. Zašto da i zašto ne?
Rasprava nas je dovela do idućeg sela, odnosno pauze. Sunce grije, mi se posjedali po stolicama, ispružili noge, evo i grupice Nijemaca. Mladi dečki iz Njemačke, njih 6 je odlučilo napraviti camino skupa. Za sad im ide super, samo što je problem sa grupicama da nisu druželjubive. Drže se svoga i nitko im ne treba.
Uz pauzu i lijepo vrijeme malo smo se previše zaležali na pauzi pa sada moramo krenuti. Krenemo mi iz bara van, a Nicola nam govori da on i Floriane idu prema Hontanas, a Gianni i Martin ostaju ovdje. Ovo je prvi put da se naša camino obitelj razdvojila za spavanje. Preko dana nikada nismo svi skupa, ali za večeru, spavanje i druženje smo uvijek bili. Valjda ćemo se sutra uloviti.
Nastavljamo mi dalje i sretnemo jednog peregrinosa koga svi znaju, ali mu nitko ne zna ime. Čovjek je show. Sjedi on na raskršću i pjeva, valjda sam sebi “should I stay, or should I go…” Odlučio je i on da ipak ide.
Put se nastavlja sa laganim uzbrdicama i ravnicama i sve se to kroz neku pjesmu prolazi. Dođemo mi tako do velikog zavoja i ima prečica koja bi nam uštedjela par metara hoda. Tko normalan ne bi uzeo prečicu? Krenemo mi prečicom i dođemo do kanala sa vodom. Jao prečice. Sada treba sa cijelim ruksakom prijeći preko bez skakanja jer noge bole. Ništa, bacam štapove na drugu stranu, skidam ruksak i njega bacam i tek onda ja prolazim. Već bi prošla taj duži put 100 puta.
Put se nastavlja kroz zelena polja i ravnicu. Dođemo mi do oznake Hontanas 5 km. To je super. Još sat i nešto i tamo smo.
Nastavljamo kroz same ravnice i eto ti oznaka za albergue. Jedan jedini, usred ničega. Doslovce jedina kućica u polju. Ne znam imaju li uopće struju i vodu. Zvuči zanimljivo za isprobati na jedan dan.
Nama je cilj još malo i tako hodamo i nikad kraja tom hodanju. Sunce se već počelo spuštati i prži kao da ga u naručju nosim.
Ravnica i nigdje na horizontu ničega. Kamo god se okrenem samo zelena trava. Gps govori da smo za 2.5 km u mjestu, ali oko nas ničega nema. Dokle god ti pogled seže sve je ravno i sve je glupa zelena trava.
Počeli smo razgovor da nam sunce nije možda spržilo mozak pa da je grad zapravo kraj nas, a mi ga ne vidimo. Živci su počeli raditi 100 na sat.
Umorni smo, žedni, a nitko vode nema. Više ni pljuvačke nemam u ustima, a grada ni na vidiku. Od muke me i noge počele boljeti, jer kroz blatnjavi put treba hodati.
Eto nam novog znaka da je grad još 2 km od nas. Ovo više nije smiješno. Treba mi pod hitno odmor jer tko zna koliko ćemo još hodati. Već sam se počela u glavi pripremati kako ću noćas na otvorenom pod zvijezdama spavati i jesti travu jer ne mogu više hodati. Oni napisali 5 km kojih smo mi davno prošli i nalazimo se usred ničega.
Hodaj dalje i moli se Bogu da nisi možda fulao put pa da ideš u totalno krivom smjeru, ali idući znak govori još 1km. Službeno smo skrenuli s uma. Ne znam kako drugačije opisati osjećaj kada stojiš ispred table gdje ti piše da se 1km ispred tebe nalazi grad koji ti ne vidiš. Gledaš u svim smjerovima i vidiš kilometrima dalje da nema ničega.
Kraljevski kat
Hodamo dalje jer drugog izbora baš i nemamo. I eto piše još 0.5km, ali grada ni za lijek.
Odhodamo mi i tih 500m i eto grada u nekoj rupi. Zvonik je najviši, a on je toliko u rupi da ga se ne može vidjeti dok ne uđeš u sami grad. Nije grad, to je doslovno crkva, 3 alberguea, 2 bara za nas i 5 kuća. Nemaš što vidjeti i jedini stanovnici su zapravo hospitalerosi koji održavaju albergue.
Dođemo mi u municipal i samo su ostali kreveti na kat, ali ako hoćemo ima normalnih kreveta, ali moramo spavati iznad crkve. Trenutno me ništa ne zanima. Jedino što želim je topli tuš i krevet. Ništa više. Stvarno nas odvede do crkve na koju su nadogradili kat u kojoj je spavaonica sa krevetima na kat i kupaonom i ništa više. Odmor kao za kraljeve, više od toga mi ne treba.
Unutra se naravno ne grije, tako da smo pokupili sve deke koje smo našli i bratski ih podijelili. I u to dolazi novi cimer. I on dolazi iz Burgosa sav izbezumljen s ovim zadnjim kilometrima, ali on je trebao doći ranije, ali nije mogao. Naime htio je kupiti u dechatlonu sandale za hodanje ali oni rade tek od 10, muy temprano.
Počeo on svoju priču. On je Španjolac iz Taragone koji je radio i doživio tešku prometnu nesreću nakon koje je dobio otkaz. U znak zahvale što je preživio, pješači iz svog doma za Santiago što je oko 1000 km. U početku je morao nositi i šator jer nema albergea, a na putu je već 23dana. Prvi dan je napravio 56 km i nakon toga dobio takve žuljeve da je morao 4 dana mirovati. Kaže kad dođe u Santiago, ako bude mogao ide pješke nazad.
Eto, sada je vrijeme za kraljevski tretman mojih nogu i stavljanja obloga na lice i ruke koje izgledaju kao opekline 2 stupnja.
Meditacija za duhovnu izgradnju
OTAJSTVO ISUSOVA POGLEDA (1)
Naslov ovoga razmišljanja možda je neobičan, ali opisuje i sažima evanđeosku zgodu poziva carinika Mateja – budućeg apostola i evanđelista. Čita se na njegov blagdan 21. rujna. Ima autobiografsku izvornost i vrijednost jer ju je zapisao sam Matej (9,9- 13) – ona je, dakle, „iz prve ruke“: „Odlazeći odande, ugleda Isus carinika zvanog Matej, gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: Pođi za mnom! On usta i pođe za njim“ (9,9). Isti taj izraz: ugleda Isus ponavljaju sinoptici Marko i Luka. Pred više godina taj me je izvještaj zatekao, kao da ga čujem, ne baš prvi puta, nego nekako dublje, s primjesom uzbuđenja. Uzbudljiv mi je postao magnetizam, a još više pronicavost Isusova pogleda. On je izniman, jedinstven i osvajajući. Nije plitak kao u drugih ljudi, nego sveobuhvatan, blagonaklon i prodire do dna bića. Da je po ljudsku, Matej bi do smrti nosio istu etiketu: carinik tj. grješnik i gulikoža, sluga okupatora, isključen iz vjerskog zajedništva i pristojnoga društva… Isus pak svojim pogledom prodire iza etikete, on ju štoviše skida. Pred njim je goli čovjek, željan susreta, dubljeg razumijevanja, prihvaćanja, opraštanja i on mu to pruža. Taj pogled, štoviše, stvara novoga čovjeka, ohrabruje i promiče dobro u njemu, otkriva talente koji bi vjerojatno ostali zakopani. „Gle, mnogi carinici i grješnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima“ (9,10). Naslutili su da je Isus došao neutralizirati zlo i oslobađati dobro u čovjeku; osjetili su da on može i hoće osmisliti promašenost života, zacijeliti nutarnje rane, razbuditi i rascvjetati sve potencijale dobra. Kako li je lijepo biti grješnik kraj Isusa. On me se jedini ne stidi niti odriče – prihvaća me u stanju i u dobi u kojima jesam. Njegov pogled poručuje: nije čovjek samo ono što se vidi već mnogo više ono što se ne vidi; nije samo ono što trenutno jest, već i ono što bi mogao i trebao biti; nije samo ono kako sebe vidi ili kako ga drugi vide, nego ono kako ga Bog vidi, a vidi u nama svoju sliku, sliku svoga ljubimca Isusa i voli nas. Isusov sljedbenik trebao bi učiti i usvajati Isusov pogled na ljude i stvarnost.
Isusov pogled u Evanđeljima
Tražio sam u nekoliko Isusovih životopisa koji su mi bili pri ruci govor o Isusovom pogledu, ali u njima sam nalazio više asocijacija na ljekovitost dodira i snagu riječi. Konačno sam zapazio kraći osvrt u knjizi kardinala Giacoma Biffi Isus iz Nazareta središte svemira i povijesti (Verbum, 2001.). On piše: „Isusove su oči morale biti očaravajuće, prodorne i gotovo magnetski privlačne; tko ih je vidio, nije ih više mogao zaboraviti. Samo se tako može objasniti izvanredna učestalost s kojom evanđelisti (na osobit način Marko, koji donosi Petrova sjećanja) ističu njegov pogled“ (str.27). Opisuje tri izražajne nijanse Isusova pogleda koje sve imaju korijen u grčkom glagolu blepein– gledati. To su: pogled uokolo, pogled uvis i pogled unutra (str. 27-30). Za sva tri donosi primjere.
Pogled uokolo poziva na sabranost prije propovijedanja (usp. Lk 6,20). Ovim pogledom očituje svoju naklonost i svoje snažno zajedništvo s učenicima: „I okruži pogledom po onima što su sjedili oko njega u krugu i kaže: Evo majke moje, evo braće moje“ (Mk 3,34). Ovim pogledom pripravlja srca da prime najizvornije i najneočekivanije pouke: „Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene (Mk 10,23.25). Ponekad je to šutljiv pogled, ali tako prodoran da je svrha samome sebi: „I uđe u Jeruzalem, u Hram. I sve uokolo razgleda, pa kako već bijaše kasno, pođe s Dvanaestoricom u Betaniju (Mk 11,11). Ponekad se radi o pogledu prepunu srdžbe i patnje, da prisutni ušute i ne usude se više progovoriti: „A on ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: Ispruži ruku“ (Mk 3,5) (str. 28).
Pogled uvis uglavnom je vezan uz molitvu svome Ocu na nebu: „On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov“(Mk 6,41) ili „Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: Effata!“ (Mk 7,34). Ali i u pomalo šaljivom slučaju s nadcarinikom Zakejem, kojega su krili široki smokvini listovi, gledao je uvis da ga bolje vidi: „Kada Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući“ (Lk 19,5).
No nama je najzanimljiviji pogled unutra kao u Matejevu slučaju. Opisi toga pogleda dotiču se i množine slušatelja kao npr: „Isus upre u njih pogled pa im reče: Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu“ (Mk 10,27) ili: „A on ih ošinu pogledom i reče: Tko god padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga“ (Lk 20,17-18) i prisutni su sigurno bili zahvaćeni sugestivnošću Isusova pogleda, ali otajstvo toga pogleda zrcali se najpotresnije u osobnim dramama, kao u slučaju bogata mladića besprijekorna života koji traži put za „život vječni“. Isus ga „nato pogleda i zavoli“ (Mk 10,21). Vidio je čistoću njegova srca. Život pak apostola Petra zauvijek je bio označen dvama preobražavajućim pogledima: U prvom susretu „Isus ga pogleda i reče: Ti si Šimun, sin Ivanov. Zvat ćeš se Kefa – što znači Petar – Stijena (Iv 1,42): u času izdaje „Gospodin se obazre i upre pogled u Petra, a Petar iziđe te gorko zaplaka“ (Lk 22,61-62) (str. 30).
Biblijska pitanja
Piše: Dr. Božidar Mrakovčić
ZAŠTO BIBLIJA BOGA NE NAZIVA MAJKOM NEGO OCEM?(2)
Bog Otac u Novome zavjetu
U Novome zavjetu Otac nije tek metafora za Boga nego njegovo vlastito ime, srž Isusove objave o Bogu. Da je to tako svjedoči nam podatak da se Boga naziva Ocem u NZ-u sveukupno 254 puta od čega čak 142 puta o Bogu kao Ocu govori sam Isus. Isus naziva Boga svojim Ocem i uči i svoje učenike da mu se u molitvi tako obraćaju.
Isus kao jedinorođeni Sin ima jedinstveni odnos s Ocem: od vječnosti je u odnosu ljubavi s njime (Iv 1,18), od Oca je izišao (Iv 17,8) i kao Sin živi „po Ocu“ (Iv 6,57), jedini ga je vidio, jedini ga poznaje pa ga može i očitovati (Iv 6,46), u trajnom je zajedništvu s njime jer Otac ostaje u njemu i on u Ocu do te mjere da su on i Otac „jedno“ (Iv 10,30) i tko je vidio Sina vidio je i Oca ( Iv 14,9). Otac iskazuje Sinu svoju ljubav tako što mu sve otkriva (Iv 5,20), sve mu predaje (Iv 3,35), a Isus kao Sin ostaje u Očevoj ljubavi tako što čuva Očevu zapovijed (Iv 15,10), tako što za one koje mu je Otac povjerio „polaže život svoj“ (Iv 10,17). Isusovu intimnost s Ocem i potpuno povjerenje u njega na poseban način izražava djetinji izraz „Abba“ kojim mu se, na dotada nečuven način, obraća u Getsemanskom vrtu (Mk 14,36). Židovi Isusovog vremena su smatrali da je i obraćanje Bogu naslovom Otac presmiono i neprikladno jer je preintimno što umanjuje Božju transcendentnost pa su uvijek uz „Oče“ nadodavali izraz „na nebesima“.
Isus objavljuje Boga i kao Oca svojih učenika (Mt 6,9), onih koji vjeruju u njega. Kao Otac Bog je prema učenicima milosrdan (Lk 6,36), dobar (Mt 5,45), za njih se providonosno brine (Mt 6,8; 6,32; Lk 12,30) i oprašta tim (Mk 11,25); daruje im darove mesijanskih vremena (Mt 7,11) i pripravlja im eshatološko spasenje (Lk 12,32). Za razliku od Isusa koji je Božji jedinorođeni Sin po naravi učenici postaju djeca Božja po vjeri u Isusa Krista (Iv 1,12). Prema Pavlu Isus je jedinorođeni Očev Sin i baštinik, a vjernici su posinjena djeca Božja i kao takvi Kristovi subaštinici (Rim 8,17). Budući da je u njima Isusov Duh uživau istu intimnost s Bogom kao i Isus, i smiju mu i oni klicati: „Abba! Oče!“ (Gal 4,6; Rim 8,15). Zanimljivo je uočiti da Isus nikada ne tvrdi da je Bog Otac svih ljudi, nego je Božje sinovstvo uvjetovao vjerom u njega. Tako ostaje na liniji Staroga zavjeta gdje se metafora oca nikada ne povezuje sa stvaranjem. Ideju Boga Stvoritelja koji je otac svih ljudi u smislu izvora naravnog života nalazimo u Novom zavjetu tek na par mjesta (Ef 3,14s; Heb 12,9; Jak 1,17). Novi zavjet govori prvenstveno o Bogu Ocu kao izvoru božanskog života: ponajprije za Isusa koji kao jedinorođeni Sin živi po Ocu, a onda i za sve učenike koji imaju život vječni po vjeri u Sina.
Bog i Isus kao Majka u Novome zavjetu
Kao i u Starome tako i u Novome zavjetu Boga se nigdje ne naziva majkom. Međutim slično hebrejskom izrazu rahamim i grčki jezik sadrži izraz za milosrđe povezan s majčinom utrobom (splanhnizomai) koji sinoptici koriste kako za Isusa tako i za Oca. Poput majke pune spontane sućuti za nesreću svoje djece Isus se sažaljuje i ozdravlja gubavca (Mk 1,41) poučava i hrani narod koji je lutao „kao ovce bez pastira“ (Mk 6,36), vraća vid slijepima (Mt 20,34), uskrišava sina udovice iz Naina (Lk 7,13). Isto takvo majčinsko sućutno milosrđe odlikuje i Oca jasno prepoznatljivog u kralju koji se sažaljeva i svom sluzi oprašta neizmjerno veliki dug (Mt 18,27) kao i u ocu koji trči ususret raskajanom sinu povratniku i pun sućuti ga grli (Lk 15,20). Majčinskom slikom utrobe služi se i Ivan kada citatom: „Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!“ (Iv 7,39) nagoviješta dar Duha Svetoga kojeg će uskrsli Isus udahnuti u svoje učenike. Kao što utroba žene prenosi zemaljski život, tako Isusova utroba prenosi božansku vodu života, tj. Duha Svetoga onima koji u njega vjeruju.
Treba li Boga nazivati i majkom?
Na temelju gore iznesenog možemo zaključiti da Biblija, premda koristi majčinske slike za izricanje Božje blizine i osobito njegove milosrdne i sućutne ljubavi prema čovjeku, nikada Boga ne naziva majkom kako ne bi došla u pitanje Božja transcedentnost, Božja drukčijost u odnosu na čovjeka. Majka koja svoje dijete nosi, rađa i hrani vlastitim mlijekom je toliko bliska s djetetom da se s njime gotovo poistovjećuje, i ne može ga ne voljeti. Bog stvara čovjeka izvan sebe što ne znači da ga manje voli nego da ga voli slobodno, bez ikakve unutarnje prisile. Iz sličnih razloga se i metafora oca u Starom zavjetu ne koristi za Boga Stvoritelja. Metafora oca koja u Bibliji označava kako Božji autoritet tako i njegovu nježnost Bibliji je prihvatljivija za Boga koji čovjeka u isto vrijeme u potpunosti nadilazi i neizmjerno mu je blizak.
U Novom zavjetu Otac je Božje ime, a ne tek metafora ili slika. Zašto Isus Boga naziva Ocem? Je li Isusovo oslovljavanje Boga sa „Oče“ ili „Abba“ bilo uvjetovano ondašnjim patrijarhalnim društvom? Nedvojbeno je da je naziv Otac za Boga bio jedini prihvatljiv u patrijarhalnim društvom u kojem je Otac predstavljao autoritet koji je jedini imao pravo posvajati djecu i dijeliti baštinu. Shvaćanje Boga kao Oca preduvjet je za govor o Isusu kao baštiniku, a nama kao posvojenoj djeci i subaštinicima.
Budući da se društvo promijenilo, znači li to da trebamo Boga zvati ne samo ocem nego i majkom? Ako je objava Boga Oca srž Isusove poruke teško je zamisliti da se radi tek o metafori koju je moguće prema potrebi zamijeniti ili nadopuniti. Nije na odmet primijetiti da drevne civilizacije koje su poznavale božice majke nisu prema ženama bile ništa manje diskriminatorne. Time što Boga nazivamo Ocem to ne znači da je on muškog roda. Bog kao savršeni duh nema spola, ali u sebi sadrži u savršenstvu sve ono što je dobro kako u muškarcu tako i ženi. Kada se mi obraćamo Bogu kao Ocu, onda mu se ne obraćamo kao muškarcu nego kao Isusovom Ocu, Bogu drukčijem od nas, bili mi muškarci ili žene, a opet nama i jednima i drugima tako bliskom jer smo njegova posinjena djeca. Svaka diskriminacija žene na račun Boga Oca koji nas ljubi kao majka značilo bi da više nismo djeca Božja.
Drugi dio dragocjenog napisa o pobožnosti Srcu Isusovom
„GOSPODIN SE SLUŽI NAJSLABIJIM SREDSTVIMA“
Od svih milosti koje je ona trebala prenijeti, „veliko ukazanje“ iz lipnja 1675. se ubraja među najvažnije. Naime, jednoga dana u osmini Tijelova Margareta Marija, boraveći pred Presvetim Sakramentom, se osjetila snažno potaknuta svim srcem uzvratiti svom Spasitelju ljubav za ljubav. Tada joj je Isus pokazao svoje Srce i rekao: „Evo Srca koje je toliko ljubilo ljude da se nimalo nije štedilo sve dok se nije iscrpilo i istrošilo da im posvjedoči svoju ljubav. Većina ih pak uzvraća samo nezahvalnošću, koju iskazuju nepoštovanjem, svetogrđem, hladnoćom i prezirom prema meni u ovome Sakramentu Ljubavi. A ono što me najviše rastužuje jest kada vidim da se tako prema meni odnose i srca meni posvećenih duša. Stoga od tebe tražim da prvi petak poslije osmine Tijelova bude posvećen osobitoj svetkovini za čašćenje moga Srca.“
Veliko ukazanje
Za ovakvo osobito poslanje Margareta Marija se Gospodinu izgovarala svojom grešnošću i nesposobnošću. No On ju je razuvjerio: „Zar ne znaš da se ja služim najslabijim sredstvima da postidim jake, te da redovito po najmanjima i najsiromašnijma u duhu očitujem svoju moć sa više sjaja, kako ništa ne bi pripisivali samima sebi.“ Također je dodao: „Obrati se mom sluzi (ocu La Colombièreu) i reci mu u moje ime da učini koliko mu je moguće da se ustanovi ova pobožnost i dadne to zadovoljstvo mom božanskom Srcu. Neka se ne obeshrabruje zbog poteškoća na koje će pritom naići, jer mu ih neće nedostajati. Ali treba znati da je sve moguće onomu koji se potpuno ne pouzdaje u sebe da bi se pouzdao u mene.“ Tako da su dva glasnika ove pobožnosti, koje je sam Gospodin izabrao, 21. lipnja 1675. proslavili prvi blagdan Presvetog Srca Isusova i posvetili se Njemu spremni prihvatiti i podnositi sve kako bi ispunili Njegov plan.
Međutim, putevi su im se ubrzo razišli jer je već sljedeće godine otac La Colombière bio poslan u Englesku za propovjednika vojvotkinje od Yorka. Margareti Mariji je njegov odlazak teško pao, no ona ga je prihvatila u potpunoj pokornosti volji Boga koji je kratki boravak oca La Colombièrea u Parayu učinio tako korisnim. Naime, on je tamo boravio malo više od 18 mjeseci. A kada je jedna plemenita gospođica upitala jednog njegovog subrata za razlog zbog kojeg je jedan tako učen i sposoban čovjek poput oca La Colombièrea došao na službu u tako malo i neznatno mjesto poput Paray-le-Moniala, on joj je odgovorio: „Gospođice, to je poradi jedne izabrane duše koja je bila potrebna njegovog vodstva.“ Iz Engleske je Claude La Colombière bio prognan poradi vjere 1678. godine. Od tamo se vratio narušenog zdravlja što je bila posljedica njegovog boravka u zatvoru. Umro je u veljači 1681. godine. Imao je samo 41 godinu.
On je Parayu ispunio svoje poslanje: pomogao je Margareti Mariji da se utre put razvoju pobožnosti Presvetom Srcu. Gospodin je nastavio svojoj vjernoj zaručnici otkrivati tajne svoga Presvetoga Srca. Tako da joj je 1686. godine uputio riječi koje su poznate kao „veliko obećanje“: „Obećajem ti, s preobilnim milosrđem svoga Srca, da će onima koji pristupe svetoj pričesti u devet sljedećih mjeseci, svakog prvog petka u mjesecu, svemoguća ljubav moga Srca udijeliti dar posljednjeg pokajanja: neće umrijeti u stanju grijeha, ni bez svetih sakramenata; i moje će im Srce u posljednjim trenucima njihova života biti sigurno utočište.“ Margareta Marija je umrla u listopadu 1690. u dobi od 43 godine, ispunivši poslanje koje joj je povjerilo Presveto Srce Isusovo. Pobožnost se polako, ali sigurno počela širiti. Od strane Crkve je odobrena u XVIII. stoljeću. Naime, uslijed mnogih peticija upućenih papi Klementu XIII., Kongregacija za Obrede je Dekretom od 25. siječnja 1765. odobrila štovanje Presvetog Srca Isusovog.
Literatura: „Vrelo ljubavi, pobožnost i molitve Presvetom Srcu Isusovu“,“ „A l’école du Sacre Coeur de Jésus avec saint Claude La Colombière“, Gerard Dufour; „Ljubav zove“, (Propovijedi don Josipa Radića)
IZAZOVI SVIJETA, EUROPE I HRVATSKE
Kako danas u drugom desetljeću 21. stoljeća u jednoj rečenici opisati stanje u kojem se našao svijet, Europa naravno i Hrvatska kao dio te iste Europe? To je stanje Roberto de Mattei, opisao ovako: Danas živimo u svijetu koji se temelji na protudekalogu po kojemu je sve dopušteno, osim javno ispovijedati vjernost načelima naravnog i kršćanskog poretka.
To je više nego razlog da se jasno i otvoreno prozbori da Crkva, a s njome i zapadna i kršćanska civilizacija, imaju ponovno neprijatelja oboružanog novom ideologijom i novom doktrinom ratovanja operacionaliziranu u asimetričnom ratu. Dok su revolucionari i njihove ideologije 19. i 20. stoljeća agresivnim laicizmom natjerali katolike i pravoslavne da promijene svoj stav prema modernizmu, što su oni nažalost donekle i učinili, ali zato modernizam nikada nije promijenio svoj stav prema Crkvi.
Od nekadašnjeg antiklerikalizma ušlo se u završnu fazu, fazu kristofobije.
Stvoren je novi fenomen koji ide od isključivanja svakog poziva na kršćanstvo u europskom Ustavu do blasfemičnog i antikatoličkog uratka pod nazivom Da Vincijev kod. Konačni cilj ove nove kulturne revolucije ukloniti kršćanstvo iz povijesnog sjećanja i javnog prostora kako bi se izbjegao bilo koji oblik kršćanskog samorazumijevanja Europe. Američki analitičar Joseph Weiler glede europskog Ustava primijetit će: »Riječ je o zakonitu izboru, ali se javlja problem mjesta religije u europskom Ustavu. Doista, ne može se nijekati da je religija, a osobito kršćanstvo, makar samo s povijesne točke gledišta, odigrala važnu ulogu u oblikovanju europske svijesti. Tu ulogu ne može zanemariti Ustav koji želi biti slikovit simbol zajedničkog identiteta.«
Svojedobno je George Orwell postavio pitanje: »Kako se može razgovarati s budućnošću?« i odgovorio: »Po prirodi to je nemoguće. Budućnost će ili sličiti na sadašnjost, ili će se razlikovati od nje. Naslijeđe čovjekovo ne prenosi se priopćavanjem svojih misli nego čuvanjem duhovnog zdravlja.« Upravo tvoritelji europskog Ustava na tragu Orwella priopćavaju svoje misli u obliku rezolucija i preporuka čime su otpočeli završnicu rata protiv duhovnog zdravlja europskih naroda, njihova kršćanskog identiteta.
Europa dakle gubi sebe, ostaje bez svog JA, jer su slijedne revolucije pogazile njezine vrednote. Ideologije bezboštva srušile su njezina duhovna, etička i kulturna uporišta, ona se urušila i sunovratila u religijski neopoganizam, etički hedonizam i epikurizam, upala je u ralje kapitalističkog potrošačkog mentaliteta. Europa svoju potrošenost pokušava stkriti pod neuvjerljivom šminkom revolucionarnih parola napretka i progresa, razuma i znanosti, pod okrvavljenim stijegom na kojem se ističe liberté, égalité, fraternité, iz kojih se pročedila boljševička crvena petokraka i Titova partizanska kapa »s tri roga što se bori protiv Boga«, kao i nacistička svastika, fašistički fasces, križ naopako okrenut, i toliko drugih znamenja ljudske zlomisli i zlodjela. Eto, to je ta današnja Europa!
Odavno je europska, ne samo politička elita, zaboravila što je zapisano na srednjovjekovnim portalima sveučilišta u Cordobi, Granadi, Toledu i Sevilli. A zapisano je – Svijet počiva na četiri stvari – učenosti mudraca, pravednosti vladara, molitvi pravednika i junaštvu hrabrih. Davno su već grčki mudroslovi progovorili o stožernim vrlinama i vrjednotama na koje se treba osloniti zdanje dobro uređenog polisa (države). Platon i Aristotel govorili su o četiri stožerne vrline koje bi trebale biti ugrađene u temelje države. To su pravednost i jakost, umjetnost i razboritost.
Nakon što se bankarsko-korporativna svjetska oligarhija posredstvom države, koja se zove Sjedinjene Američke Države, utaborila i na prvim i na drugim vratima Euroazije, moglo se krenuti dalje. Slijedila je obmana za obmanom. Prvo obojane revolucije u dvorištu ruskih interesa u Gruziji i Ukrajini. Potom se krši obećanje dano Mihailu Gorbačovu da neće doći do proširenja NATO-a na istočnoeuropske zemlje. Tim činom Baltičko i Crno more sve je manje rusko, a sve više »NJIHOVO«. Obmana nova – Arapsko proljeće. Padaju vlade islamskih država od Libije i Tunsa do Egipta. Područje determiniranog kaosa proteže se od Gibraltara do Bospora, od afganistanskih polja maka do obala Crvenog mora. A europski politički, ne da ne mogu, nego ne žele vidjeti da to nije nikakvo proljeće, nego da je to kulturno i emigrantsko obogaćivanje Europe, kako je taj čudovišni projekt nazvan. Ne vide da je na pomolu pravi pravcati asimetrični rat protiv država i naroda od Skandinavije do Peloponeza, od Škotske do otoka Lampeduze.
Što je sama sebi namijenila, to je Europu i snašlo. Odnosno, snašao ju je konačni obračun s njezinim vrjednotama.
S operacijom Put očajnika, to jest migrantskom krizom, Europi se događa upravo ono što je projektom »GT–2015« predviđeno. Zanimljivo je da projekt, iako je pisan desetak godina ranije, u nazivu ima godinu kada će se to ostvariti. Taj je projekt jednostavno rečeno – projekt globalne države. Zato u poglavlju Nacionalno i međunarodno upravljanje stoji: »Države će i dalje biti na svjetskoj sceni, ali će nacionalne vlade imati sve manji i manji nadzor nad protokom informacija, tehnologijom, zaraznim bolestima, migracijama, oružjem, financijskim transakcijama (zakonitim ili nezakonitim) preko njezinih granica. Nevladine institucije, od gospodarskih, poslovnih do neprofitnih organizacija igrat će sve veću ulogu u nacionalnim i međunarodnim odnosima. Kvaliteta vladanja odredit će se prema tome koliko će se države uklapati u te globalne procese.«
Nakon ovog citata, čitatelj može sam prepoznati da je plan operacije Put očajnika napisan davno prije. Može prepoznati da suverene europske države sljedno gube dio svog suvereniteta kako bi ih se svelo na komune – municipalnu samoupravu. Može, za razliku od europskih političkih, prepoznati da je migrantska kriza rat koji nema početka, nema kraja, nema bitke, nema bojišnice, nema vojnika. U tom asimetričnom ratu, ratu bez oružja, Europi, ako ne dođe sebi, slijedi identitetsko nestajanje, a s time i ono što ona jest.
Izlaska ima… Njega je naznačio sv. Ivan Pavao II. riječima – Europo ponovo otvori vrata Kristu!
Drugi dio napisa o šestodnevnom hodočašću franjevačkih novaka u Asiz
MOLITVOM DO SRCA KARIZME
Drugi dan hodočašća bio je najbogatiji po mjestima koja smo posjetili. Najprije smo se uputili južno od Asiza u Rietsku dolinu gdje se nalaze mnoga značajna franjevačka svetišta. Oko 10 sati stigli smo u svetište Greccio, poznato po jaslicama koje je tu sv. Franjo napravio za Božić 1223. godine. U spomen na taj događaj danas se kroz cijelu godinu u crkvi mogu vidjeti brojne božićne jaslice. U Grecciu smo slavili euharistiju koju je predvodio fra Jure, odgojitelj novaka s Visovca, splitska provincija. Oko podne došli smo u samostan u Fonte Colombu, gdje smo ručali. Fonte Colombo (“franjevački Sinaj”) je mjesto gdje je sv. Franjo sastavio konačno pravilo koje mu je potvrdio papa Honorije III. 1223. godine. Sljedeća postaja bila je La Foresta. To je mjesto poznato po tome što je Franjo tamo bolovao zadnjih godina svoga života, a danas se tamo nalazi zajednica “Mondo X” za liječenje od različitih ovisnosti. Dva člana su nas ljubazno primila, govorili o svome životu i radu u zajednici i pokazali nam mjesto i okoliš. Po povratku svratili smo se u Rivotorto, mjesto franjevačkih početaka. U Rivotortu (=Vijugavi potočić), u asiškoj dolini, Franjo je s prvom braćom živio u nekoj kolibici dok ih odatle nije potjerao neki seljak s magarcem. Danas se u neogotičkoj crkvi nalazi imitacija tih koliba, a pokraj crkve je samostan franjevaca konventualaca.
Nakon poprilično napornoga dana vratili smo se u Mariju Anđeosku na slavlje večernje i večeru u kući sestara.
Treći dan je prošao u nešto opuštenijemu rasporedu. Nakon redovne jutarnje i službe čitanja, u Mariji Anđeoskoj (u onoj maloj, Franjinoj) slavili smo euharistijsko slavlje koje je predvodio fra Marinko Baotić, odgojitelj s Gorice (Livno). Cijelo prije podne bilo je slobodno vrijeme za molitvu, šetnju, kupovinu i sl. U poslijepodnevnim satima bio je nešto zahtjevniji raspored. Oko 15 sati otišli smo u samotište Carceri na obroncima Monte Subasia gdje nas je mjesni fratar proveo kroz jedan dio svetišta. Uslijedilo je vrijeme za osobno razmatranja i molitvu, a nakon toga pješice smo se spustili do Sv. Damjana. U Sv. Damjanu sudjelovali smo na euharistijskome klanjanju i svečanoj večernjoj. Četvrti dan je na neki način bio srce cijeloga hodočašća: posjet Asizu i grobu Serafskoga Oca. U rane jutarnje sate uputili smo se autobusom prema Asizu. Oko šest sati došli smo pred papinsku baziliku sv. Franje i Sveti samostan i odmah pošli u donju baziliku do Groba. Kratko smo se zadržali u osobnoj molitvi nakon čega je uslijedilo euharistijsko slavlje moje je predvodio fra Tomislav, odgojitelj s Trsata. Na slavlju je sudjelovao i franjevac konventualaca iz Hrvatske koji boravi u Svetom samostanu na doškolovanju. Franjevci konventualci su nas ljubazno primili, ugostili doručkom i proveli kroz velik dio samostana: ogromno blagovalište, papinsku palaču, teologiju, prostore novicijata… Uslijedilo je upoznavanje Asiza uz pratnju slovenskog konventualca i slobodno vrijeme. Budući da su naši fratri u samostanu sv. Antuna, gdje je i provincijalat asiških trećoredaca, posjetili smo ih i lijepo su nas ugostili. Oko podneva sišli smo do parkinga iznad Sv. Damjana gdje nas je čekao autobus i vratio na ručak u kuću sestara. Poslijepodne je bilo slobodno. Petoga dana napustili smo Asiz i otišli u svetište na La Verni. Nakon smještanja i razgledanja samostanskoga kompleksa, slavili smo euharistiju u kapeli sv. Lorenza, koju je predvodio fra Stanko, učitelj novaka s Humca, te poslije ručka s talijanskom braćom zasluženo otišla na odmor. U 15 sati slavili smo deveti čas i zatim u procesiji, prema mjesnome običaju, išli do Kapele rana sv. Franje. Zajedno s talijanskom braćom slavili smo večernju. Navečer je bilo zajedničko druženje novaka i odgojitelja. Zadnji dan našega hodočašća proveli smo u putovanju. Poslije sv. Mise u kapeli Stigmata, koju je predvodio fra Marko Ešegović s novacima iz Albanije i doručka krenuli smo s La Verne oko 9 sati prema Padovi u koju smo došli malo poslije podneva. Najprije smo posjetili papinsku baziliku sv. Antuna. Potom smo se uputili u svetište sv. Leopolda Mandića. U Rijeku smo došli oko 19.30 sati i uputili se u Krk.
Kao što se može vidjeti iz ovoga ukratko opisanoga itinerarija, raspored je bio poprilično naporan. Cijelo je putovanje bilo obilježeno molitvom (cjelovita liturgija časova, pobožnosti…), gotovo da možemo reći da je bilo mala duhovna obnova. Za ovo putovanje (kao i za ona na koje će ići sljedeće generacije novaka) pripremljen je bogato opremljen vodič Stopama sv. Franje Asiškoga u kojemu se nalaze dragocjeni podatci o povijesti i sadašnjosti mjesta koja se posjećuju, kao i brojni citati iz franjevačkih spisa koji dovode dotično mjesto u vezu sa sv. Franjom. Sve u svemu, može se smatrati velikim darom i milošću upoznati uživo ova velika i važna mjesta za franjevački svijet. Vjerujem da će u nama (a i u drugima) još više rasplamsati želju za nasljedovanjem Isusa Krista po primjeru Asiškoga Siromaha.
Fra Joso i fra Anto
