Razgovor sa fra Antom Vučkovićem, poznatim duhovnikom, jednim od misionara milosrđa
KV – Jedan ste od četiri misionara Milosrđa Crkve u Hrvata u ovoj Godini Milosrđa. Što to znači za vas osobno i što je bio specifični pastoral misionara Milosrđa u Godini Milosrđa?
Bio sam iznenađen da je u Hrvatskoj bilo samo četiri misionara milosrđa. Trebalo ih je biti puno više. Pravi razlog ne znam. Meni je bilo sasvim naravno sudjelovati u godini milosrđa kao svećenik i ispovjednik. Mislim da nije riječ ni o kakvom posebnom pastoralu. Svoju sam službu doživio kao naravni način rada jednog svećenika. Imenovanje misionarom milosrđa mi je, u svakom slučaju, dalo nešto što mi ne pripada. Povjerenje ljudi u Božje milosrđe. Najčešća reakcija ljudi koji su tražili ispovijed ili razgovor bila je povjerenje koje su imali u Uskrsloga preko pape Franje, Crkve i onih koje je papa imenovao misionarima. Pristupali su s povjerenjem u milosrđe. Kao da su se osjećali zaštićenima od odbacivanja ili osude. Ne mislim da su svi imali neka negativna iskustva u Crkvi, ali kao da su osjećali da im godina milosrđa daje posebnu zaštitu dostojanstva i neosude. Ja sam se u tom osjećao privilegirano. Smio sam posredovati Božje milosrđe. Budući da je u Hrvatskoj bilo malo misionara, osjetio sam i dodatni pritisak poziva na obnove, propovijedi ili različite pobožnosti koje su svećenici organizirali u godini milosrđa. Uz to, posebne ovlasti koje nam je udijelio papa Franjo olakšale su ljudima pristup za njihove muke s kojima su se nosili, a nisu znali kako ih se riješiti. Neki nisu prezali prijeći i više stotina kilometara samo da bi u ispovijedi mogli ostaviti svoje terete. Meni je to donosilo ogromnu radost i zahvalnost.
KV – Koliko je još u ljudima prisutna kriva slika Boga kao tiranina, diktatora, satrapa, cjepidlake koji stalno nešto traži i zanovijeta? Je li GM ljudima posebno vjernicima približila Boga raspete ljubavi, milosrđa i praštanja?
Uvijek se nađe ljudi koji trpe zbog krive slike Boga. Jedan dio je u magli koju uzrokuju raznorazne optužbe na Crkvu i svećenike. Jedan dio nosi traume negativnih iskustava u Crkvi, sa svećenicima ili s ljudima koji su se pozivali na autoritet Božji. Nije lako steći dobrotvornu sliku Boga. Oko nje se ponekada valja dugo truditi. Za nju smo svi odgovorni. Oni koji su po svojoj službi bliže Bogu i njegovoj Riječi još i više. Jednom dijelu vjernika koji su bili udaljeni od sakramenata i Crkve ova je godina bila olakšanje za ponovno približavanje i povratak u Očevu kuću. Uvijek iznova se valja prisjećati da je potrebno držati otvorena vrata Očeve kuće i milosrđa. To će biti posebno potrebno sada kada ova godina bude zaključena jer ima mnogo ljudi do kojih još nije doprla vijest da imaju Oca na nebesima i da je on milosrdan.
KV – Koje će nosive poruke ostati trajno iza Godine Milosrđa?
Upravo rečeno spada u trajni polog kojega Crkva treba držati živim. Otvorena vrata u Očevu kuću i Božje milosrđe s kojim se Otac odnosi prema svojoj izmučenoj djeci. Bog traži izgubljene gdje god oni bili i kakvi god da jesu: ovisnici i siromašni ili bogati, imućni i samodostatni, ljudi koji nisu upoznali Božju ljubav ili oni kojima je govor o Bogu postao dosadan, nesnošljiv i prijetvoran, političari, svećenici, medicinske sestre, studenti… Svima njima je otkriće Božje ljubavi spasonosno. Približavati ljudima Boga koji se objavio kao milosrdan trajna je zadaća Crkve.
KV – S kojim se problemima ljudi danas najviše nose u duhovnom životu?
Meni se čini s nedostatkom duhovnih pratitelja i sugovornika. Produbila se glad za Bogom, a premalo je ljudi koji su spremni i kompetentni istovremeno za razgovor, slušanje i pratnju ljudi na njihovom putu prema dubljem shvaćanju sebe, svoga odnosa s Bogom, Božje riječi i tajne Božje ljubavi. Nerijetko su svećenici zauzeti mnoštvom poslova i obveza da im najmanje vremena ostaje za ljude koji traže Boga i nekoga kome otvoreno, s povjerenjem i bez pritiska mogu izreći svoje dvojbe. Malo je sugovornika koji su spremni svoje slušanje staviti u službu Božjeg milosrđa. Kada ljudi više ne mogu naći takvog sugovornika, onda ili zanijeme ili odlaze drugim sugovornicima. Nerijetko se i najdublje pitanje o odnosu s Bogom izgubi u strahu od nerazumijevanja…
Najčešći i najteži ljudski problemi nastaju u međuljudskim odnosima. U obitelji, među suradnicima, u širem krugu rodbine. Duboko sam uvjeren da je veliki dio njih rješiv nakon što se uspostavi dobar odnos s Bogom. Bez njega se veliki dio problema čini nerješivim. Tako bez Boga ostaje tek odlazak iz odnosa, rez, odvajanje… Mislim da nismo ni svjesni koliko se rastava, patnje u obiteljima i nasilja u odnosima rodilo samo zato što ti ljudi nisu nikada imali nikoga s kim bi mogli razgovarati otvoreno i s povjerenjem. Duhovni pratitelj, prijatelj i rad na svome duhovnome rastu su nasušna potreba mnogih ljudi.
KV – Nedavno ste u Sinju proslavili obljetnicu krunjenja Gospe. O čemu se radi? Približite malo taj događaj našim čitateljima.
Sinj živi od čudesne i neočekivane obrane grada pred 300 godina, 1715. kada je golema i neopisivo jača osmanlijska vojska opsjela malu tvrđavu i nekim čudim u noći s 14. na 15. kolovoza napustila bojno polje i povukla se. Sinjani su to pripisali Majci Božjoj i slici pred kojom su se molili za vrijeme opsade. Od tada slave pobjedu, svjesni da nisu dobili rat niti su vojno porazili osmanlijsku vojsku. Pobjeda im je darovana. Tako su pobjedu pretvorili u igru. Igraju alku. Koplja su od oružja pretvorili u oruđe za igru, rat u viteško nadmetanje. I tako su proslavu nad jačim neprijateljem pretvorili u liturgiju i molitvu. Neobična pobjeda u kojoj pobjednici znaju da nisu porazili neprijatelja, nego da im je darovana sloboda. To je memorija od koje živi Sinj. Godinu dana kasnije su, u čast Gospi i u znak zahvalnosti svojim darovima okrunili njezinu sliku. Tako ukrašena slika je danas vidljiva u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske. Ove smo godine slavili 300. obljetnicu krunjenja slike.
KV – Što biste još htjeli poručiti našim čitateljima kao misionar milosrđa, pedagog, psiholog, duhovnik?
Bilo bi mi drago ako bi svatko tko ima ikakvo, pa bilo ono i minimalno, iskustvo Božjeg milosrđa imao otvoreno uho za ljude u svojoj sredini i opažao one kojima je ono također potrebno i ako bi našao diskretan, ljudski način da mu ukaže na taj put. To je najbolje što možemo učiniti nekome tko trpi muku krivnje ili odbačenosti, a ne zna kako iz toga izići. Najveće su nam usluge činili ljudi koji su nam kazali kojim putem možemo izići iz naših zavrzlama. Kada imamo iskustvo Božje dobrote i znamo što ona sve pokrene u ljudskoj duši, onda je sljedeći naravni korak te iste dobrote da je donesemo drugima. Na taj način i bez misionara milosrđa i nakon godine milosrđa sami možemo širiti Božje milosrđe i svoje odnose pretvarati u Božju blizinu.
Razgovarao: Zvonimir BD
