Na dalekim Filipinima, u gradu Tagaytay City, u subotu 13. travnja, P. Alojzije Kučić je sa subraćom iz Provincije Jugoistočna Azija Somaskog reda proslavio pedeset godina svećeništva.
Rodio se u naselju Vidovići, u župi Martinšćica na otoku Cresu, 16. studenog 1934. godine kao sin (pokojnih) Karla i Dumice rođene Dessanti iz Zbišine. Ima dva starija brata: Karla, koji živi u Australiji i Nina (Ivana) koji živi s obitelji u New Yorku. Imao je i jednu sestru, Ljiljanu (Gigliolu), koja u četrdeset i petoj godini života ušla u samostan benediktinki u Rabu, ali je umrla 1991., godinu dana nakon vječnih zavjeta.
P. Alojzije je napustio svoj rodni kraj 1947. godine, kao dvanaestogodišnjak, nakon pet godina osnovne škole pod vlašću Italije i dvije godine niže hrvatske gimnazije u Cresu. Htio je biti isusovac, slijedeći primjer p. Mika Mužića iz Vrane. Nakon jedne godine isusovci su ga uputili u Red somaska gdje se pripremao do novicijata i pred 60 godina, 11. listopada 1953. položio privremene zavjete u Somaski, malom selu nedaleko od Milana, sjedištu Reda, gdje je živio svoje zadnje godine i umro Sv. Jeronim Emiliani (1486.-1537.), laik utemeljitelj Reda i univerzalni zaštitnik sirote i napuštene mladosti. Nakon više gimnazije i filozofije te dvije godine magisterija, 30. rujna 1959. položio je vječne zavjete otišao u Rim na studij teologiju na Gregoriani. Tu se sprijateljio s našim prvim svećenicima studentima nakon rata, sa Marijanom Valkovićem, Antonom Tamarutom st., s franjevcem Jerkom Fućakom i Adalbertom Rebićem… Tu je doživio prvi dio Vatikanskog koncila.
30. ožujka 1963. u Bazilici Sv. Alessia je zaređen za svećenika zajedno s jedanaestoricom subraće. Asistent na ređenju i na Mladoj misi dan poslije bio mu je vlč. Tamarut. Kao svećenik je p. Alojzije služio u sjevernoj Italiji, najviše u Corbetti blizu Milana, gdje je u dva navrata predavao u sjemeništu. Bio je i tri godine na pastoralnom polju u Trevisu, u župi i svetištu svoga Reda “Madonna Grande”. Godine 1981. poglavari Reda ga zovu u Rim, gdje je sedam godina bio odgojitelj bogoslova. U to doba se bolje upoznaje sa svećenicima iz Hrvatskog zavoda sv. Jeronima, osobito s onima naše biskupije. Godine 1988. postaje magister novaka u Somaski, a nakon dvije godine, 1990. poslan je na Daleki istok, u Tagaytay, na Filipine, da bude i tu magistar novaka i odgojitelj bogoslova. Tu već 23 godine živi i radi isto kao i prvog dana. Svoj svećenički život obavlja u kući, u mjesnoj župi, kao i u mnogim redovničkim zajednicama koje su u tom gradiću.
Ako mu zdravlje bude poslužilo, na jesen planira zahvaliti dragome Bogu i svetoj Ani na Vidovićima (u stogodišnjoj crkvici) i u Martinšćici, u župi gdje je bio kršten i primio prve sakramente.
W. S.
