U petak, 2. studenoga na Dušni dan, kišno vrijeme u Krku nije dopustilo da se misno slavlje za naše pokojne održi na krčkom groblju pa ga je biskup Ivica, u koncelebraciji desetak svećenika, slavio u katedrali. U nastavku donosimo biskupovu propovijed:
Sve je milost
Sigurno ste puno puta čuli za izraz sve je milost!
Sve nam je darovano, sve nam je poklonjeno!
Darovan nam je život. Obdareni smo tolikim sposobnostima koje su nam zajedničke s drugima, a opet svatko od nas ima bar neku karakteristiku koja nas čini drugačijim od ostalih i po čemu se mi kao pojedinci razlikujemo od drugih i bez te naše karakteristike svijet u kojem živimo bio bi u toliko siromašniji.
Milost je i dar spasenja jer je Isus Krist za svakoga od nas unaprijed umro ne želeći praviti razlike jesmo li to zaslužili ili ne. Milost je nadasve novi i vječni život koji nam je zajamčen nakon zemaljskog života. Milost nas obasiplje i okružuje od zemaljskog do nebeskog života.
Sve nam je darovano i sve nam je poklonjeno!
Gdje smo onda mi u svemu tome? Gdje naš izbor i odabir?
Milost je i dar slobode!
Bog nas je stvorio slobodne i ostavio nama na izbor želimo li mi sve ovo prepoznati kao milost i sa zahvalnošću primiti ili sebe uvjeravamo da se je sve niotkud pojavilo i po nekom prirodnom i kozmičkom redu tu stvorilo i pa je ostavljeno nama na raspolaganje raditi što hoćemo i kako hoćemo.
Oni koji su sve u svom životu prihvatili kao milost i dar od Boga i koji su se trudili na tu milost odgovoriti svojim životom tako da budu Bogu zahvalni za svaki dar, zovemo svetima. Oni su nam nadahnuće, uzor i primjer kako treba uzorno živjeti i kako se je moguće posvetiti. Oni su nam putokaz, svijetlo u tami života, ohrabrenje u beznađima, utjeha u žalostima, snaga u malaksalosti…
I zato u uskoj povezanosti s njima i njihovom nebeskom proslavom, slavimo danas Spomen svih vjernih mrtvih, tj. svih onih koji su vjerovali u uskrsnuće mrtvih i vječni život.
No, budući da nama nisu znane tajne života drugih i da nemamo dar poznavanja tuđih savjesti, mi se danas spominjemo i molimo za sve pokojne, za sve one koji su ikada živjeli na ovom svijetu, a sada su s onu stranu smrti.
Spominjemo se i onih koji su već dosegli puninu spasenja i nalaze se u potpunom zajedništvu s Bogom.
Spominjemo se i onih koji su još na tom putu prema punom zajedništvu, a njih zovemo Crkva koja se čisti i pročišćava od svega onoga što ju još drži za ovaj svijet i ne dopušta joj da se konačno odvoji i prepusti u potpunosti u Očev zagrljaj.
Kao zemaljska Crkva ne želimo zaboraviti ni one koji su kategorički odbili milosrđe Božje koje im je bilo udijeljeno i tvrdokorno su ustrajali u svome grijehu, ne želeći ga se odreći makar je i njima bila zajamčena i ponuđena sveopća milost spasenja. Za takve kažemo da su dionici pakla, jer su dar slobode iskoristili sebi na propast, grčevito se držali svog egoizma i završili u svojoj samodostatnosti.
Poslušni Božjoj objavi i vjerni Isusovim riječima mi prihvaćamo i takav način postojanja i molimo Gospodina da iz takvog stanja oslobodi svakog čovjeka, pa i najvećeg grešnika, ali isto tako znademo da ni u takvom stanju Bog ne prestaje ljubiti čovjeka. Božja je ljubav vječna i Božju ljubav ništa ne može uvjetovati. Svatko je slobodan Božju, pa i ljudsku ljubav, prihvatiti ili odbaciti, ali ni Boga ni nas nitko ne može natjerati da ne ljubimo.
Ljubav ne pozna granice, ali strašno pati ako nije prepoznata i ako je bezrazložno odbijena.
Svaki onaj tko se na koncu svog života nije našao i pronašao u Bogu i nije našao svoje mjesto među svetima uzrok je duboke Božje žalosti i trpljenja, jer je za takvog Kristova žrtva uzalud bila podnesena. Plaćena je najskuplja cijena nizašto.
Želimo vjerovati, nadamo se i molimo da nitko od onih koje poznamo nije tako tvrdokorno ustrajao u svom grijehu te nije prepoznao neizmjernu ljubav Božju.
Upravo nas ta zajednička ljubav Božja, svima dana i darovana, povezuje sa svim našim pokojnima koji su otišli k Bogu prije nas, ali koji nisu prestali živjeti s nama i u nama, jer su se duboko urezali u naš život, u našu memoriju, u naše pamćenje i sjećanje.
Svojim odlaskom nisu prestali živjeti na zemlji, jer žive u nama i jer žive u Bogu.
Svojim molitvama, svetim euharistijama, svijećama i cvijećem, mislima i uspomenama, koje nas povezuju s njima i s Bogom mi požurujemo njihovo puno zajedništvo s Bogom i njihovu savršenu sreću, a njihov život i napose naši dolasci na groblje i na njihova počivališta neka nam budu trajna inspiracija da se u svom životu ne uzoholimo i da vidimo onog tko je pored nas, jer kakvi god bili i što god posjedovali od nas će ovdje na zemlji ostati samo još malo više zemlje. Amen.
