Previše smo se naučili ukočiti i okameniti

Znate kako se moje curice igraju? Natrgaju papir na komadiće, dodaju malih kockica, komadića kartona, narezanih plastičnih slamčica i ostalih drangulija i kuhaju juhu.

Drugi dan se sjete kako bi se od juhice mogla napraviti dobra slika, pa uzmu čisti list papira, ljepilo i lijepe male komadiće stvarajući vesele apstrakcije. Onda se slika pokaže mami – vidi moju sliku, kako ti se sviđa, to sam napravila sunce i curicu, evo ti pusica, cmok-cmok, a mogu je sada skuhati? I tako se slika često opet skuha, opet se zdrobi u male komadiće i juhica ispočetka. Maaamaaaaa, dođi probati što sam ti skuhalaaaa!
I tako iz dana u dan, u vječitom ciklusu reciklaže, u krojenju i prekrajanju, prilagođavanju, prepravljanju, maštanju, izmišljanju. Osim što treba paziti da se, na primjer, ne ostavi kakav novac na stolu bez nadzora, da i on ne bi završio kao gulaš ili juhica, zanimljivo je to promatrati. Zanimljivo je kako im nije žao vlastitoga truda, kako uvijek iznova ulažu trud i srce u nešto novo, kako su spremne mijenjati i prilagođavati, kidati i sastavljati, odreći se bez žaljenja nečega ako nije ispalo onako kako su zamislile i iz amorfne gomile mijesiti novo šareno tijesto. I uvijek se grade kućice, uvijek bebe jedu nešto novo, uvijek se rade slike. Kako je život zanimljiv!
Zamislimo sebe s tim stvaralačkim žarom i tom nepresušnom upornošću. Kako je to davno bilo! Da nam je sada mrvica toga! Kako bismo s tom radošću i poletom svoje sposobnosti udvostručili, utrostručili, potencirali! Kako smo zaboravili koliko je lako pretrpjeti i ignorirati male muke, boli i nezgode! Gdje je nestala ta žilavost, izdržljivost i životni optimizam? Kada smo zaboravili da dobri dečki uvijek na kraju pobijede zločeste, jer tako to mora biti?
Kako to da smo, tek kada smo odrasli, naučili cendrati u pravom smislu te riječi? Bolovi i padovi sada se pamte, gorčina se nakuplja, za neuspjesima se dugo plače, greške se pamte, neuspjesi obeshrabruju. Kada smo to zaboravili da moramo potražiti pusu da brže i bolje prođe? Kada smo zaboravili da se, nakon što se dobije jedinica, drugi dan može javiti i ispraviti ocjenu? Kada smo zaboravili da se juhica, ako ne uspije, uvijek može prosuti po podu i onda to postaje more u kojem se lutkice mogu kupati?
Život je pun novih prilika, zaboravili smo na njih. Nove prilike množe se iz minute u minutu, svaki neuspjeh povlači za sobom rep nove prilike. Ako se i ona izjalovi, i ona ima svoj sasvim novi rep za kojega se može uhvatiti. Pa neka imamo i deset pokušaja dok nešto ne odradimo! Neka, glavno je odraditi.
Previše smo se naučili ukočiti i okameniti u svojim bolima ili neuspjesima, stati i prekriti glavu rukama ako nešto ne uspije. Dići ruke od svega, pobjesnjeti i odustati. Jučer je postalo glavna fora, u sutra ne vjerujemo. A danas? Danas ništa ne valja, sve ide naopako i svijet klizi u propast. Čemu se truditi?
Krajnje je vrijeme da počnemo razmišljati kako ćemo si pribaviti optimističniju sadašnjicu kako bismo mogli stvoriti nekakvu sutrašnjicu. Krajnje je vrijeme da postanemo konstruktivniji, da se nakon svakog neuspjeha malo isplačemo, a onda zapitamo kako da najbolje promijenimo plan i počnemo ispočetka. Malo reciklaže starih ideja, malo dodatka novih, malo više optimizma, puno upornosti… Kako tako možemo pogriješiti?

Iva Jelčić

Print Friendly, PDF & Email