Htjela bih ti govoriti, Gospodine, o svojim molitvama. Premda mi se nekako čini da slabo paziš na moje molitve, poslušaj barem ovaj put moje riječi.
Ah, Gospodine Bože, uopće se ne čudim što moje molitve tako slabo dopiru do tebe. Često ni sama ne slušam ono što molim. Toliko puta mi je molitva „zadaća“, „obveza“, te se veselim i radujem kad je posvršavam. I tako sam ja u molitvi kod „zadaće“, umjesto da budem u molitvi kod tebe.
Da, takva mi je molitva. Priznajem. A jedva sam se kad i pokajala zbog svoje molitve koja to zapravo i nije. Ali, Bože moj, kako da čovjek s tobom razgovara kad si tako dalek i nedokučiv? Kad se molim kao da mi riječi padaju u dubok ponor odakle ne odzvanja jeka, da mi dojavi prispijeće mojih molitava do dna tvoga srca. Gospodine, zar to nije za me previše, moliti i govoriti čitav život, a nikad ne čuti odgovora? Razumiješ li, uvijek nanovo bježim od toga, te se bavim stvarima i govorim s ljudima koji mi daju odgovor? Ili bih ganuća što nastaju u molitvi i pomisli za vrijeme razmatranja trebala tumačiti kao tvoje riječi i rasvjetljenja? O Bože, pobožnima je to lako. A meni je tako teško da u to povjerujem. U svim tim doživljajima uvijek nekako nalazim samo sebe i praznu jeku svoga dozivanja. A ja hoću tvoju riječ, sama tebe.
Sa svojim idejama u krajnjem slučaju mogu koristiti drugima, pa i onda kada se ove dosjetke odnose na tebe, i kad ih ljudi drže dubokoumnima. Srsi me prolaze kad pomislim na svoju „dubinu“, koja je samo plitkoća jednog čovjeka, k tome još sasvim običnoga. Samo kad zaboravim na se, te od sebe okrenem molitvom život k tebi, kadra sam podnijeti sebe.
Ali kako ću to kad mi se ne pokazuješ, kad ostaješ tako dalek? Zašto, dakle, šutiš? Zašto naređuješ da ti govorim, kad izgleda ne slušaš? Kad šutiš, zar to nije znak da me ne slušaš?
Ili pak pomno slušaš moje riječi, čitavog života me slušaš, dok ti se sva ne izreknem, i sav svoj život ne iskažem? Šutiš li baš zato što tiho osluškuješ, sve dok sasvim ne završim, pa da mi tada rekneš – svoju – riječ, riječ vječnosti i najzad okončaš životni monolog uboga čovjeka u zamornoj tami ovog svijeta blistavom riječju vječnoga života po kojoj ćeš se izreći u moje srce?
Gospodine, bit će da je tako. Ali ako bi to bio tvoj odgovor na moje jadikovanje, u slučaju da želiš govoriti, ja već imam opet spreman – protugovor -!
Ružica, Rab
