Razgovor s o. Ivanom Badurinom

Njihova pojavnost je privlačila i budila u meni želju: biti fratar

Prije 50 godina postali ste svećenik. Recite nam najprije nešto o onom vremenu kad ste se odlučivali za taj poziv i motivima koji su Vas vodili prema svećeništvu.
Od ranog djetinjstva, pa sve dalje, bio sam okružen dobrim ljudima čija je dobrota jednostavno mene privlačila. Mnoge bih mogao nabrojiti. U najranijem djetinjstvu bio je to mjesni župnik vlč. Leonardo Vidulić. Redali su se mnogi fratri, oni iz Luna i drugi. Njihova je pojavnost nešto govorila i privlačila tako da je i u meni budila želju „biti fratar“. Tako sam nakon završenog četvrtog razreda pučke škole u Lunu, koncem ljeta 1948. godine dospio u Zagreb na Ksaver i započeo klasičnu gimnaziju. Uslijedio je novicijat u Krku, nastavak školovanja u Splitu, dvogodišnji vojni rok, velika matura, pa studij teologije u Zagrebu. Biti redovnik i svećenik bio je moj put služenja u Crkvi i društvu.

Sjećate li se nekih posebnih trenutaka iz tog vremena?
Tko bi ih sve nabrojio i koji bih trenutak mogao izdvojiti? Jednog je jutra u razred uletio naš razrednik Bela Folgar i, umjesto redovitog pozdrava, povikao već kod vratiju: „Habemus cardinalem! Imamo kardinala!“ Naime, bilo je tada teško poratno vrijeme kada je 1952. godine zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je robijao i oko koga se stvarala huškaška propaganda, bio proglašen kardinalom. Bila je to za nas neopisiva radost. Ili, sjećam se kad je u to vrijeme, dok smo mi mladi bili na igralištu, jedan od naših dotrčao s viješću kako se može kupiti kruh na slobodno jer su bile ukinute tzv. točkice. Ima i drugih sličnih dogodovština.

lKako je izgledala Vaša Mlada misa?
Mladu misu imao sam 2. srpnja u crkvi samostana sestara benediktinki u Pagu. Mislio sam da će s time biti gotovo slavlje, ali sam ipak nešto kasnije, na želju drugih, imao u Lunu drugu proslavu ili sekundiciju. Naime, svećenička ređenja i mlade mise bile su učestale, znatno brojnije nego danas, posebice u Lunu. Smijem ovdje napomenuti da je na mom svećeničkom ređenju u Rabu 30. lipnja kao predstavnik moje redovničke zajednice bio prisutan samo jedan fratar, o. Teofil Radić, tada gvardijan našeg samostana u Krku. Na mladoj misi u Pagu također je bio samo jedan svećenik redovnik o. Jerko Meštrović, rođeni Pažanin. A pitat ćete se: gdje je bio moj stariji brat o. Srećko (poslije biskup u Šibeniku), tada i magistar bogoslova? Zapalo ga otići u neku župu u Slavoniji predvoditi neko slavlje, pa nije htio otkazati dogovorenu obvezu. Ipak je stigao na moju sekundiciju u Lun.

Pošli ste na prvu službu. Kako je onda bilo?
Kao mladomisnik poslan sam u Zadar za kapelana u našu župu sv. Ivana Krstitelja. Tamo sam proveo pet godina. Kako je bilo? Posla dosta, često i previše, vjeronauka i do 25 sati tjedno, a pomoćnih udžbenika nikakvih. Imali smo na raspolaganju Pavićev katekizam i biblijsku povijest profesora Oberškog. Bila je ponekad prava muka u oblikovanju katehetskih jedinica, a bilo je i svakovrsnog posla na župi.

Vi ste proveli dugi period života u Njemačkoj. Kako ste se odlučili i kako su stvari išle?
Početkom 1969. godine poslali su me poglavari na službu u Njemačku; najprije na njemačku župu u biskupiji Essen, da bi kasnije, na jesen 1971. godine, bio premješten na službu dušobrižnika naših radnika u Freiburg. U međuvremenu sam bio kratko vrijeme u SAD-u. Dušobrižničku službu za Hrvate u Njemačkoj obavljao sam sve do jeseni 2006. godine. Službovao sam na području južnog Badena; u misiji u Freiburgu 13 godina, a u Offenburgu 22 godine. Znači 37 godina života proveo sam u Njemačkoj, a mirnije dane i zrelije godine provodim na Školjiću.

Je li brzo prošlo 50 godina?
Vrijeme mi je proteklo prebrzo. Kada se gleda unaprijed sve izgleda dugo i ponekad tjeskobno, a kad se okrenemo unatrag shvaćamo da je sve prošlo prebrzo. Jedino što mogu reći je sljedeće: da je moguće vraćanje unatrag, ja se ne bih vraćao ni jedan sat, išao bih samo naprijed!

Što biste preporučili ovom prigodom vjernicima svoje rodne župe i župama gdje ste službovali?
Danas se osjećam dužnikom svima kojima sam bio poslan. Vjerujem da je mnogo toga moralo biti bolje, ali kako? Često se sjetim pojedinih osoba. Mnogi su mi bili dobri, bolji nego ja njima. Vjerujem u moć molitve. Trajno uključujem u svoje molitve sve one čiji sam dužnik. Vjerujem i molim da se svi jednom nađemo u Njemu – imat ćemo o čemu govoriti.

Razgovarao: A. Bozanić

Print Friendly, PDF & Email