Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Na kraju svake svete mise svećenik otpušta vjernike riječima „Idite u miru“.
Želi li se ovim izrazom reći samo to da je misa završena i da se vjernici mogu u miru vratiti svojim kućama. Na latinskom izvorniku izraz „Idite u miru“ glasi „Ite, missa est“ što doslovno znači: „Idite, otpust je“, tj. otpušteni ste. Međutim latinski glagol mittere od kojega dolazi riječ missa ne znači samo otpustiti nego i poslati. Posljedično tome legitimno je shvatiti završni misni otpust ne samo kao znak da je misa završila nego i kao poziv na vršenje kršćanskog poslanja. Ono što se na misi slavilo, valja sada živjeti. Sjedinjeni s Isusom raspetim i uskrslim koji se iz poslušnosti nebeskom Ocu i iz ljubavi prema nama predao u smrt, vjernici su pozvani živjeti taj isti stav prema Bogu i bližnjima u svakidašnjem životu. Jedino ako žive euharistijski mogu reći da su s pravim raspoloženjem euharistiju slavili.
Slavljenje euharistije kao čin vjere
A to ispravno raspoloženje za slavljenje euharistije je prvenstveno vjera koja u Isusovoj smrti prepoznaje spasonosnu Isusovu poslušnost i ljubav i po kojoj s takvim Isusom ulazimo u intimno zajedništvo života. Da su vjera i slavljenje euharistije neophodno povezani vidimo u govoru o kruhu života u šestom poglavlju Ivanova evanđelja, gdje Isus kao uvjet za posjedovanje života vječnoga već ovdje na zemlji i sigurnost uskrsnuća u posljednji dan, spominje najprije vjeru (Iv 6,40), a zatim blagovanje njegova tijela i krvi (Iv 6,54) što navodi na zaključak da blagovanje euharistije treba biti izraz vjere i samo tako može rezultirati kod vjernika vječnim, odnosno Božjim životom. A što je karakteristika Božjeg života Ivan najbolje objašnjava definirajući Boga kao ljubav (1 Iv 4,16). Dakle božanski život u sebi ima onaj tko je Bogu sličan u ljubavi. Poslanje na koje smo pozvani nakon slavlja euharistije i za koje nas euharistija kao čin vjere osposobljava jest upravo življenje Božje i Kristove ljubavi. Odnos vjere i ljubavi u slavljenju euharistije i euharistijskom poslanju bit će nam shvatljiviji ako promotrimo u kakvom su odnosu te dvije stvarnosti u Novome zavjetu.
Vjera i ljubav kod Ivana
Ako krenemo od Ivana primjećujemo da se prema njegovom evanđelju i poslanicama vjera rađa kao odgovor na Božju ljubav i kao takva rezultira ljubavlju vjernika prema bližnjemu. Najpoznatiju rečenicu o Božjoj ljubavi nalazimo u razgovoru Isusa s Nikodemom: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16). Cilj Božje ljubavi u Isusu je probuditi vjeru koja onda rezultira vječnim životom, tj. božanskim životom ljubavi. Temelj vjere u Isusa kao Sina Božjega je prepoznavanje i priznavanje Božje ljubavi u njemu. Prva Ivanova poslanica kaže to još izričitije: „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“ (1 Iv 4,16). A prije toga ista poslanica precizira na koji način smo to upoznali Božju ljubav prema nama „Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću“ (1 Iv 3,16). Normalno je da takva bezgranična Božja ljubav urodi kod čovjeka bezuvjetnim povjerenjem, tj. osobnom vjerom kojom se čovjek otvara daru božanskog života. Primjećujemo da ljubav prema bližnjemu ima ovdje karakter dužnosti. To je reakcija na gnostičku herezu prema kojoj je za spasenje dovoljno znanje, a ne i moralno djelovanje. Međutim ljubav prema bližnjemu, reći će Benedikt XVI. u svojoj enciklici Bog je ljubav, „nije samo ‘zapovijed’ nego prvenstveno odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret“.
Vjera i ljubav kod Pavla
Sličan logički slijed nalazimo i kod Pavla koji u Poslanici Galaćanima piše: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2,19-20). Isus je iskazao svoju ljubav prema Pavlu time što je samoga sebe za njega predao. Predati nekoga u Bibliji znači izručiti ga njegovim neprijateljima. Nezamislivu veličinu Isusove ljubavi Pavao vidi u činjenici da se sam Sin Božji samoinicijativno predao za njega u smrt i to dok je on još bio grešnik (usp. Rim 5,8). Spoznaja ove neizmjerne ljubavi temelj je Pavlovog potpunog predanja i povjerenja u Isusa.
Vjera i ljubav su kod Pavla međusobno najuže povezane, ali i jasno različite. Vjera određuje odnos vjernika prema Bogu ili Isusu Kristu, a ljubav odnos prema bližnjemu (Kol 1,4). Vjera je ona po kojoj bivamo opravdani (Gal 2,16), tj. zahvaljujući Isusovoj otkupiteljskoj smrti, bez vlastitih zasluga, primamo od Boga oproštenje grijeha, kao djeca Božja ulazimo u zajedništvo s Bogom i primamo dar Duha Svetoga. Vidljivi učinak dara opravdanja jest čovjek kao novo stvorenje, sposoban ljubiti. Zato Pavao inzistira da vjera treba biti djelatna; samo ako je „ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,6), ona je i autentična. Slično će reći i sv. Jakov kada bude tvrdio da je „vjera bez djela mrtva“ (Jak 2,26). Budući da su plod opravdanja po vjeri, djela ljubavi su puno više djela Božja u nama, nego naša vlastita djela. Po opravdanju, u biti, Krist nam ne daruje u prvom redu moć kako bismo mi sami mogli činiti djela ljubavi, nego ih on sam ostvaruje u nama. U ovom smislu valja razumjeti Pavlove riječi: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal 2,20). Bez Krista, bez Duha Svetoga čovjek može samo željeti činiti dobra djela, ali ne i činiti ih. Dakle, nismo u prvom redu mi ti koji ljubimo, nego Krist ljubi u nama. Ova istina nas ne smije učiniti pasivnima, nego još djelatnijima u ljubavi, znajući da nismo prepušteni sami sebi, nego da je uskrsli Krist taj koji snagom svoga Duha u nama djeluje. Ovu bi sigurnost trebali imati kada pričešćeni odlazimo s mise i vraćamo se u naš svagdašnji život. Sve dok mislimo da je najvažnije ono što mi činimo, a ne Krist u nama, bit ćemo izloženi tjeskobi i u konačnici osuđeni na neuspjeh.
