Sjećanja sestre Beatrice Krstačić na 35 godina u Brazilu

Kasnije sam jedno vrijeme radila u jednoj velikoj župi na sjeveroistoku. Sestre su tamo već bile započele naš djelokrug i župa je bila vrlo živa, pogotovo što se tiče rada s grupama mladih. U takvim sredinama ništa mi nije bivalo teško, pa ni onda kad su u kišno doba vode preplavljale župski centar i naš se stan napunio smećem s ulice i otrovnim zmijicama koje su plivale po površini vode. Ali uvijek nanovo Bog se pobrine da učvrsti našu vjeru.

Dogodilo se da je jednoj domaćoj kandidatici bilo odbijeno da nastavi rad s nama sestrama, pa su župljani bili revoltirani kao da smo im najveći neprijatelji. To me zaista jako pogodilo, kao i ostale sestre i trebalo mi je puno vremena da to počnem razumjeti. No, u isto vrijeme bilo je to i postupno shvaćanje Isusovog djelovanja vrhunac kojeg je pribijanje na križ. A, sam Isus je rekao „nije sluga veći od Gospodara“.

Upuštanje u nesigurno, baca u naručje Onome kome si povjerovao

Misao vodilja našeg utemeljitelja Frei Teodosija „Potreba vremena volja je Božja“ bila je ovih zadnjih godina mog djelovanja posebno aktualna. Pastoral zatvorenika postala je još jedna velika zahtjevnost jer se na području naše župe nalazi tamnica u kojoj je 250 većinom mladih ljudi. Skupa s timom laika posjećujemo ih tjedno, noseći im Božju Riječ, moć istinskog oslobađanja. Priznajem da mi u početku nije bilo svejedno kad sam ulazila u zatvor, a za nama se zatvarale ogromne željezne rešetke. No, upuštanje u nesigurno, baca u naručje Onome kome si povjerovao. I tako je počeo proces promatranja tih ljudi kao onih do kojih se Bog spustio i dirnuo pogledom smilovanja preko naše prisutnosti i ponuđene im svoje Riječi. Dirljivo je slušati njihove povijesti i krhotine ljudske slabosti u jednima, borba sa samim sobom da nađu put izlaza u drugima, izrabljivanja onih koji ih imaju u rukama… a opet u svemu tome nada da Duh Gospodnji hoće i želi skupiti kosti satrvene i stvoriti novog čovjeka.

Rad s mladima na raznim projektima i u biblijskim grupama donosi neponovljiva i dirljiva iskustva. Na kraju jednog programa kaže mi dečko imenom Adson: „Bio sam u društvu mladih koji su se počeli baviti sumnjivim stvarima. Kad su me pozvali na ovaj tečaj pristao sam iz znatiželje. No pomalo sam ulazio u bit i shvatio koliko me sve to ostvaruje i nudi nove poglede na život. Tako da mi se danas već nudi posao naučnika u tvornici. Sretan sam i zahvalan Bogu.“

Jedna žena koja je bila angažirana vjernica rekla mi je kako je otkrila svoj mentalitet dugogodišnje kršćanske superiornosti. Smatrala je da je siromah jedino vrijedan milostinje, ali iznenadila se kad je odnijela hranu jednoj siromašnoj obitelji, a oni su odbili ovim riječima “Moj muž je danas počeo raditi kao čistač ulica, bolje će nam biti. Dajte to susjednoj obitelji jer oni više trebaju“.

I tako se put Božjega naroda sve više približava prema obećanoj zemlji, prema punini života kojeg nam je Krist u svojoj neizmjernoj ljubavi pružio. Bog neka je slavljen po svima koji su dio tog puta – vama u domovini preko pratnje svetom molitvom ili materijalnim prinosom kao i nas ovdje u dalekim krajevima. Jedan nas Duh animira, motivira i ujedinjuje u dobru.

Priredila: Brankica Pahljina

Print Friendly, PDF & Email