Gorući grm šalje onima čiji vapaji dosižu do neba
Naša časna sestra misionarka Beatrice (Ruža) Krstačić svakih dvije godine u ljetnim mjesecima prilikom redovitih susreta misionara u domovini, posjeti i svoj rodni otok Rab i Mundanije. Ovom je prilikom svojom nazočnošću uvećala i slavlje proslave zlatne mise našeg povjerenika za misije vlč. Tomislava Debelića, što joj je probudilo sjećanja na trideset i pet godina misija u Brazilu koja je rado podijelila i s čitateljima našeg lista
Sudjelovanje na svečanom slavlju 50. godišnjice svećeničkog ređenja don Tomislava Debelića, potaklo je u meni veliku zahvalnost Gospodinu za Njegovu vjernost na životnom putu našeg svećenika a i mene samu duhom prenijela u same početke hoda i slijeda unutarnje čežnje na Onim koji mi je usadio tu želju, pogotovo u početku mojih misija.
Sjećam se, bio je to gorući grm, kao pred Mojsijem, koji zahvaća, zove, oslobađa i šalje onima čiji vapaji dosižu do neba.
Izuvši sandale domovinske sigurnosti, mojih koncepcija i planova, praćena kongregacijskom otvorenošću i nalogom Božjim, dala sam se na put k brazilskom narodu kome me je slao. I nije me pustio samu, On je bio sa mnom, čas u oblaku svjetla da pokaže put, čas u tamnom, a da me zaštiti na putu pružao mi je štap onih koji su me pomagali i podržavali.
U tolikim zahtjevima pustinje koju proživljava taj narod, u nerazumijevanjima današnjih faraona i otvaranjima prolaza za nove mogućnosti osjećala sam Boga kao štit, prisutnost i mudrost. Neka bude blagoslovljen na sve vijeke za dobrotu i ljubav koju sam kroz ovih 35 godina na putu s Njegovim narodom u Brazilu iskusila.
Poput filma u mislima gledam svojih prvih nekoliko godina djelovanja na župi Nova Iguacu/Rio de Janeiro. Bile su to godine nakon vojne diktature kad se još strepilo da se ne bi što „neprikladno“ reklo, a u isto vrijeme crkvene bazične zajednice su počele cvjetati preko Božje Riječi i žive pastoralne aktivnosti. I danas me prolaze trnci od radosti kad se sjetim kako je narod rado sudjelovao. U prvoj Dijecezanskoj sinodi sudjelovalo je oko 300 laika skupa sa svećenicima i sestrama. Tražilo se nove putove kako bi Crkva bila što bliže narodu i tako pomogla u rastu Božjeg Kraljevstva. Oni koji su prošli kroz mučenja a i samu smrt u zatvorima, bili su sjeme Kairosa. Kroz biblijske grupe kršćani su sazrijevali da se stave na raspolaganje pastoralnih zahtjeva. Iskusili su da je Bog više nego sve sile i moći ovoga svijeta.
Učiniti dobar ispit savjesti i predati se Gospodinu
Poslije, u drugoj župi, dočekale su me posve drugačije prilike. Župa je objedinjavala 30-tak međusobno vrlo udaljenih sela, od kojih su neka smještena na brdima pa se do njih dolazilo kamionom, pješke ili konjem. Sjećam se, jahala sam na konju preko rijeke i ozbiljno se uplašila smrti kad mu je voda došla do glave. To je jedno nezaboravno iskustvo. Divila sam se ljudima koji su hodali po sat – dva da dođu do crkvice kako bi sudjelovali na Sv. Misi ili Službi Riječi, te da bi se mogli susresti sa ostalom braćom i izmijeniti događaje prošlog tjedna. Nisu ih sprječavale ni tropske kiše ni blato do koljena. Tada sam shvatila da su tamošnji ljudi sa sela dobro tlo za sjeme Božje. Redovito su dolazili i u župski centar gdje se odvijala priprava za pastoralne aktivnosti. Ponekad sam prespavala u tim udaljenim selima nakon susreta s mladima koji su se događali u večernjim satima. U kući gdje su me srdačno primili dali su mi jedinu svjetiljku koju su imali, ali preslabu da bi mogla provjeriti ima li koja opasna životinjica na podu ili u krevetu. Preostalo bi mi učiniti dobar ispit savjesti i predati se Gospodinu.
Iz iskustva s ljudima iz grada mogu zaključiti da su uglavnom bili teži u prihvaćanju formacije. Radila sam i sa domaćicama i praljama koje su bile jako slabo plaćene. Njihovo posvješćivanje o svojim pravima, kao naravno, i dužnostima nije ugađalo gospođama za koje su radile. Doživjela sam prijetnje da će mi počupati kosu. Usprkos tome, puno toga je krenulo na bolje i milost Božja je sve prevladala.
