U ponedjeljak, 6. lipnja, u Belom, u župnoj crkvi u kojoj je kršten i bio župnik 62 godine, pokopan je svećenik Krčke biskupije mons. Josip Bandera Biskup Petanjak: Vjerujem da naš pokojnik s pravom može nositi časni naslov Sluga Božji jer je utrošio svoj život služeći Bogu i ljudima.
U 102 godine ljudskog života skupi se puno mudrosti i iskustva. Tako je bilo i kod najdugovječnijeg svećenika Krčke biskupije, mons. Josipa Bandere, koji je preminuo u petak, 3. lipnja, na blagdan Presvetog Srca Isusova i Dan svećeničkog posvećenja. Mnogi su se rado susretali s tim svećenikom za kojeg ni jedna tema nije bila zabranjena, koji je sa slučajnim namjernicima, poznanicima i prijateljima rado, na samo sebi svojstven način, razgovarao o bilo čemu. U razgovoru s njim se ugodno osjećao sveučilišni profesor i obični radnik jer mu je svaki čovjek bio jednako važan.
Neke od njegovih zapisanih misli i izjava ponovili su govornici tijekom posljednjeg ispraćaja u bejskoj župnoj crkvi i tako uputili jaku poruku okupljenim svećenicima, rodbini pokojnika i svima koji su ga poštivali i zbog toga došli ispratiti na vječni počinak. Citirao ga je na samom početku mise i u svojoj propovijedi krčki biskup mons. Ivica Petanjak, na neke pokojnikove izjave podsjetio je u posljednjem pozdravu creski gradonačelnik Kristijan Jurjako, a mons. Valter Župan, biskup u miru, na temelju teškog života mons. Bandere prisjetio se patnji mnogih svećenika u poratno vrijeme.
Biti Sluga Božji najviše je što čovjek može postići na ovoj zemlji
Lijes s tijelom mons. Bandere u Beli je dopremljen večer prije pogreba. Vjernici su u župnoj crkvi izmolili večernju molitvu i krunicu, te bdijeli uz pokojnika do ponoći. Počasna straža uz lijes nastavila se u jutarnjim satima sve do početka sprovodne mise koju je predvodio biskup Petanjak.
Biskup Petanjak u propovijedi je obrazložio Lukino evanđelje o budnosti, objasnio je termine “opasani bokovi” i “upaljena svjetiljka”, te naglasio da je uvijek važno kome Isus nešto govori, a rijeci Iz ovog evanđelja upućene su učenicima.
“Nekoć se kuće nisu mogle zaključati izvana, nego samo iznutra, zato ako je gospodar kasnio, vratar ga je morao čekati da mu otvori kad pokuca. Ali iz Isusovih riječi proizlazi da svi mi moramo biti vratari i budni, kako bi mogli otvoriti. Tada to neće biti susret sluge-vratara i gospodara, nego susret učenika i Učitelja, susret prijatelja, gdje neće više vratar posluživati nego će biti poslužen, sam Učitelj će ga služiti”, objasnio je biskup Petanjak i podsjetio na Isusove riječi iz Matejeva evanđelja: “Nisam došao da budem služen, nego da služim i život svoj dadem kao otkupninu za mnoge”.
“Što je radio Isus Krist na zemlji? Služio. Kome? Nama. Nama je došao objaviti Boga Oca, kraljevstvo nebesko i pozvao nas na izgradnju Kraljevstva Božjeg. On sad kao Uskrsnuli, kao jedan od nas, ali najčasniji od nas, što radi na nebu? Služi. Kome? Nama. Razumijete li sada današnje evanđelje?”, upitao je krčki biskup i naglasio da nema veće titule, nema većega naslova kojeg može primiti čovjek koji vjeruje u Isusa Krista od onoga da je sluga: “Biti sluga Božji je najviše što čovjek može postići na ovoj zemlji”, rekao je.
Podsjetio je kako su nekada sve molitve bile u tom duhu, a onda, u suvremena vremena, se mislilo da nije dostojno čovjeka nazivati slugom, pa su u molitvama prevladali izrazi braća i sestre. I danas se opraštamo od našega brata Josipa. “I to je istina. On je naš brat, ali ako nije bio sluga Božji neće vidjeti lica Božjega. Ni on, niti itko od nas”, upozorio je biskup.
“Vjerujem da naš pokojnik s pravom može nositi časni naslov Sluga Božji jer je utrošio svoj život služeći Bogu i ljudima. Napose vama u Belom, Dragozetićima i Predošćici gdje je kao župnik služio više od šezdeset godina i toliko vas volio i voli da je i mrtav htio ostati među vama. Zato se s njim pozdravljamo u ovoj župnoj crkvi gdje će i dalje ostati s vama”, rekao je biskup Petanjak i opisao posljednje dane mons. Bandere.
“Vjerujem također da se i duhovno pripremio za svoj odlazak s ovog svijeta i da su mu bokovi bili opasani, da mu je svjetiljka bila upaljena. Jer kao što je Isus prije svog javnoga nastupa četrdeset dana proboravio u pustinji u molitvi i postu i naš Josip Bandera je četrdeset i četiri dana prije svoga prijelaza u vječnost živio samo o vodi. Pripremao se zajedno sa svećenicima koji su u domu i gospođama koje su se brinule o njemu, okupljali su se oko njegove postelje i molili zajedno s njim, a kad on više nije mogao, molili su za njega. I zato doista vjerujem da je s upaljenom svjetiljkom otišao s ovoga svijeta”.
Bandera je bio zahvalan na svojoj katoličkoj vjeri
Biskup je u nastavku propovijedi podsjetio što je pokojnom Banderi značilo njegovo svećeništvo. “Kad smo se okupili ove godine na blagdan svetog Josipa, na njegov imendan, održao je govor u kojem je između ostalog rekao: ‘Samo svećenik može ono što nitko na svijetu ne može. Može svaki dan slaviti svetu misu i držati u svojim rukama Tijelo i Krv Kristovu. I nitko na svijetu nije tako bliz Isusu Kristu kao što je svećenik. Iz toga proizlazi najveće dostojanstvo svećeništva. I nema osobe koja je tako intimno povezana s Bogom kao što je svećenik’. Volio bih da svatko od svećenika ovdje prisutnih to duboko zapiše u svoje srce”, rekao je biskup Petanjak i povezao pokojnikove riječi uz ono što je sveti Leopold jednom prilikom rekao svećeniku koji je upao u krizu svog zvanja: “Sjeti se da si jutros slavio svetu misu i da ćeš je sutra opet slaviti. To je dosta”.
“Danas kad se opraštamo od brata Josipa želim da on tog Isusa Krista kojeg je ljubio, čija je otajstva ovdje na zemlji slavio, sada gleda licem ulice”, rekao je biskup i završio svoju propovijed riječima iz pokojnikove oporuke koju je napisao 11. svibnja 1965., prije 51. godinu, kad se nalazio točno na polovini svog zemaljskog vijeka “Zahvaljem Gospodinu Bogu što sam rođen u Katoličkoj vjeri, što sam u njoj bio odgojen i postao njezin svećenik; u njoj želim također i umrijeti i primiti njezinu posljednju okrepu”.
Posljednji pozdrav dugogodišnjem župniku triju župa na Tramuntani izrekao je creski gradonačelnik Kristijan Jurjako. Prisjetio se kako je ovo treće okupljanje oko mons. Bandere: “U srpnju 2014. zajedno smo proslavili njegov stoti rođendan, pred nešto manje od godinu dana zahvalili smo za 75 godina njegova svećeništva, a danas smo se u još većem broju okupili kako bismo ga ispratili u novi život”.
Jurjako je podsjetio kako je mons. Bandera jednom prilikom rekao: “Nadam se da sam učinio više dobroga nego lošega i za ljude po ljudskim mjerama i Bogu na njegovu sudu. Sigurno sam učinio i mnoge pogreške i propuste, ali uzdam se u Krista koji sve oprašta još prije nego što smo sagriješili.”
“Vjerujem da je don Bandera upravo tako, u miru s Bogom i ljudima, došao do kraja svog ovozemnog putovanja i spreman se preselio u Dom Oca svojega. Mi ćemo ga se i dalje sjećati, pamtiti njegove riječi i savjete jer nema osobe koju je on susreo, a da je nije obogatio, ohrabrio, dotaknuo joj srce”, rekao je creski gradonačelnik.
Franjo Velčić, kancelar Krčke biskupije prenio je okupljenim vjernicima mnoštvo brzojava sućuti koji su pristigli, a u cjelosti je pročitao onaj zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića.
Na kraju njegova života trebamo se sjetiti svih njegovih žrtvi i trpljenja i neka mu to Bog naplati
Biskup u miru mons. Valter Župan prisjetio se nekih od svećenika koji su djelovali u teško vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, kada je mons. Bandera odlučio ostati na svom rodnom otoku, iako su i njemu prijetile komunističke vlasti. Prisjetio se tako don Domenica Corellija kojeg je milicija otela iz ispovjedaonice, držala ga mjesecima u zatvoru, a zatim je protjeran u Italiju. “Ista sudbina je mogla zadesiti našeg pokojnoga monsinjora. Možemo samo zamisliti u kakvom je duševnom stanju živio u tim vremenima”, rekao je biskup Župan.
“Opraštamo se od zadnjeg svećenika koji je u ovom kraju proživio muke i strahote Drugoga svjetskog rata, a naročito muke poraća. Kad su drugi narodi odahnuli, naše vjernike, a naročito svećenike, čekale su muke i proganjanje. U Hrvatskoj je pri kraju rata i nakon rata stradalo 600 svećenika, više nego u bilo kojoj zemlji. I to je bio sastavni dio života našega monsinjora. Zato se trebamo na kraju njegova života sjetiti svih tih njegovih žrtvi i trpljenja i neka mu to Bog naplati”, zaključio je biskup Župan koji je predvodio i obred ukopa.
Lijes s tijelom pokojnika, prema njegovoj želji, položen je u postojeću grobnicu pred glavnim oltarom ispod poda crkve. Lijes su u grobnicu spustila četvorica svećenika: Božidar Mrakovčić, Luka Paljević, Ranko Papić i Enco Rodinis.
Misu je pjesmom pratio creski župni zbor pod vodstvom prof. Mirjane Mikičić-Flego, psalam je pjevao Ivan Nino Načinović, dirigent zbora riječke katedrale sv. Vida Cantorum Sancti Viti, a ostale laičke dužnosti tijekom misne službe vršili su župljani svih triju župa Tramuntane u kojima je mons. Bandera bio župnik.
Dugo nakon završetka obreda vjernici su dolazili uputiti posljednji pozdrav pokojnom mons. Banderi, pokloniti se pred otvorenim grobom i poškropiti ga blagoslovljenom vodom. Vjerojatno se svatko od njih sjetio nekog od susreta s don Banderom, riječi koje bi znao uputiti, prijekora ili savjeta. Među njima su bili i oni koji su s Monsinjorom proveli zadnje dane, zadnje sate života. Oni koji svjedoče da je umro s osmijehom
na usnama, “kao daje vidio blaženstvo”.
Walter Salković
