Tišina, potpuna ogoljelost od liturgije koja znači život Crkve, a koja nastaje nakon obreda Velikog Petka i proteže se kroz cijelu Veliku Subotu, ispunjena je iščekivanjem najvećeg i životvornog događaja kojeg Crkva slavi a to je proslava slavnog Kristovog Uskrsnuća, njegove pobjede nad grijehom i smrću kojom je za nas otvorio vrata Života.
Blagoslov ognja i Služba svijetla Vazmenog bdijenja kojom se unosi u Crkvu plamen i kojeg onda prima svaki prisutan vjernik, simboli su Krista koji je „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka“ i potvrđuje našu vjeru u Isusa koji je sam za sebe rekao: „Ja sam svjetlost svijeta, tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života“.
Slijedi sadržajem prebogata Služba riječi koja nam približava povijest spasenja kroz koju Bog vodi svoj izabrani narod a koja dolazi do svog vrhunca i ispunjenja u događaju Kristova uskrsnuća.
Posebnu radost ovo slavlje u Krku donijelo je katekumenima koji su, nakon višemjesečne pripreme, u ovoj noći, po rukama biskupa, primili sakramente kršćanske inicijacije.
Vazmeno bdijenje u krčkoj katedrali predslavio je biskup Ivica, uz koncelebraciju biskupa u miru Valtera te više svećenika i redovnika. U homiliji okupljenima je poručio sljedeće:
„Ovo je najveća, najljepša i najbogatija liturgija što ju ima Crkva Katolička… U mračnu crkvu unesena je svijeća koja označava Isusa Krista uskrsnulog koji je pobijedio tamu groba, ali i tamu grijeha. Te su dvije tame identične. Onaj tko živi u grijehu, živi u mraku. Makar je svjetlo svagdje oko njega u njegovu srcu je mrak i oko njega je noć.
Grijeh je poput groba u kojem se nalazi živa osoba, ali ona ne može sama svojom moći iz toga groba izaći sve i da hoće. Netko joj mora pomoći. Mi smo sposobni sebe u grob i prije vremena spremiti, ali iz njega izaći ne možemo. Ući možemo, izaći ne možemo. Tako je i s grijehom. Sposobni smo grijeh učiniti, ali ne možemo sami svojim silama grijeh si oprostiti. Potrebno nam je čuti riječ Božju, da nam Bog oprašta, jer kad on oprašta on i zaboravlja. Njegovo oproštenje ravno je novom stvaranju, novom životu, novom početku. Koliko god da je noć velika, i jaka i tamna, ona ne može pobijediti ni najmanje svijetlo koje daje jedna svijeća. I to jedno svijetlo postaje orijentir svima koji se nalaze u tami.“
Bogata Služba riječi Vazmenog bdijenja želi nam naglasiti da je Bog uvijek Životvorac. „Kroz cijelu povijest Bog je darivatelj života, blagoslova, svjetla, oslobođenja, a čovjek je rušitelj. Bog kroz cijelu povijest gradi, a čovjek ruši. I zato ni jedan jedini plan spasenja nikada kroz cijelu povijest nije došao od čovjeka nego od Boga. Čovjek je sposoban uništiti najprije sebe, a onda kad je postao u sebi razvalina, onda ruši druge oko sebe, a rušenje znači smrt i propast. A Bog svaki puta iznova gradi, poziva, popravlja, oprašta.“ Da bi zaživio pravim Životom čovjek se mora odazvati Božjem pozivu, umrijeti sebi, napustiti stari način života i krenuti Kristovim putem. U krštenju se u isto vrijeme događa smrt i život. Smrt starom čovjeku, starim običajima, navikama, bez koje nema novog života, novog čovjeka, novog stvaranja.
Katekumenima je biskup poručio: „Budite svjesni neizmjernog dara kojeg vam se daje bez ikakvih vaših zasluga. Nitko na svijetu ne daje ono što Bog daje. Nitko u svijetu ne daje novo za staro besplatno, nitko ne daje život za smrt, blagoslov za grijeh, početak za kraj. Vama danas Bog sve oprašta, sve zaboravlja, i daje put spasenja. Prihvatite to sa zahvalnošću. Samo to Bog od vas očekuje: budite zahvalni na tom daru novog života. Dokle god ta zahvalnost bude u vama postojala dotle Bog ima otvorene i slobodne ruke da vas oblikuje i vodi put spasenja. Taj put niti vama niti bilo kome od ljudi nije poznat, ali je spasonosan… Bog koji je čudesno vodio svoga Sina Isusa Krista i nas će voditi jer smo svi sinovi i kćeri u Sinu Isusu Kristu. Put će biti trnovit, ali će mu cilj biti slavan.“
Na svečanoj koncelebriranoj euharistiji uskrsnog jutra, Biskup Ivica u propovijedi je okupljenom mnoštvu htio približiti bit misterija Uskrsa. Ističe kako nam Sveto pismo ne kaže puno o događaju Uskrsnuća jer svjedoka tog slavnog trenutka nije bilo. Postoje svjedoci praznog groba: Marija Magdalena, druge žene, Petar, Ivan…. Datosti pomaknutog kamena, praznog groba, plahti koje su svjedoci pronašli, odjednom u onima koji su slijedili Isusa i slušali Njegove riječi, ali ih očito nisu razumjeli i preko kojih su olako prolazili, sada daju novo razumijevanje Isusa i Njegova poslanja.
Njihovi susreti s Uskrsnulim otkrivaju nam što je uskrsnuće: “…to nije povratak u dosadašnji život, nego je ulazak u vječnost. Njegovo uskrsnuće je naša budućnost. I to je pravi smisao života.“ Najbolje ga proniče sv. Pavao koji u poslanici Kološanima (3,1-4) kaže: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore“. Biskup pojašnjava: „Za sv. Pavla uskrsnuće nije samo nešto što je pred nama, nego već sada u nama. Mi smo živi na ovoj zemlji, a Pavao kaže da smo već suuskrsli s Kristom i kao takvi da se zanimamo za ono nebesko, a ne za zemaljsko… Trebam tražiti one nebeske stvari, ne zato što sam od zemaljskih pobjegao, nego zato što sam već sada s Kristom uskrsnuo. Osim toga, Isus je ostavio u svemu svoj trag na zemlji, pa čak i prazan grob, ne zato da bude prazan, nego da mi shvatimo da smrt ostaje na zemlji i da je smrt dio zemlje, a čovjek ide k Bogu, pred Boga i u zajedništvo s njim. Smrt je za zemlju, čovjek je za nebo.“
I nastavlja: „Uskrsli Isusu pokazuje svoje rane, on podsjeća na ono što je živio i govorio, jer nema nebeskoga bez prolaza kroz zemaljsko. Zato samo ako čvrsto stojimo na zemlji, a pogled je uprt u nebo, moći ćemo graditi drugačiji svijet, jer smo uvjereni da se isplati (sjetite se velikog petka i Isusovog žedan sam s križa) nekome donijeti i čašu hladne vode. I ta čaša hladne vode će biti ugrađena u taj novi svijet kojeg je Isus Krist već sada dionik u punini, a mi u vjeri i nadi.“
Irena Žužić
Foto: Dejan Kosić
Branimir Pahlić
