U četvrtak 3. lipnja, svečanim Euharistijskim slavljem i procesijom, koje je predvodio mons. Ivica Petanjak, krčki biskup, proslavljena je u Krku svetkovina Tijela i Krvi Kristove – Tijelovo. Euharistijsko slavlje odvijalo se u krčkoj katedrali, a procesija s Presvetim Oltarskim Sakramentom ulicama grada, uz zaustavljanje na Trgu Kamplin gdje je bio pripremljen vanjski oltar.
Na svetoj misi, biskup Ivica uputio je okupljenima svoju pastirsku riječ te im pojasnio nezamjenjivu važnost Euharistije za život vjernika:
Prije svoga uzašašća na nebo Isus je obećao da će ostati s nama do svršetka svijeta (usp. Mt 28,20). I to je obećanje održao na mnogo načina. Deset dana nakon Uzašašća poslao je učenicima Duha Svetoga. Još za zemaljskog života nas je pozvao da držimo njegovu riječ, jer je u njoj Duh i Život. Uoči svoje smrti dao nam je svoje tijelo i krv, pod prilikama kruha i vina, kao trajni spomen novog i vječnog Saveza između Boga i ljudi.
Danas na najsvečaniji način slavimo upravo tu Isusovu oporučnu želju, jer je po sakramentu svoga tijela i krvi Isus na najjači mogući način dionik života svakoga onoga koji ga prima u svoje tijelo. To je sakrament koja nas ispunja u potpunosti, jer svaki put kad primimo tijelo Kristovo, Isus Krist se u nama ponovno utjelovljuje i postaje dio nas, kao nekoć kad se utjelovio u krilu Blažene Djevice Marije. Njegovo tijelo postaje dio našeg tijela i naše osobe. Neprestano dolazi i neprestano ostaje, tako da ne postoji vrijeme kad nije s nama.
Njegova prisutnost se može usporediti s hranom koju uzimamo. Ne možemo je uzeti za mjesec dana ili za godinu dana, nego čim osjetimo manjak hrane u sebi, javlja se potreba za ponovnim jelom. Isus je htio na sličan način biti prisutan u našem životu. Da u sebi neprestano osjećamo glad za njegovom prisutnošću, jer je ovaj sakrament ne samo hrana za vremeniti nego i za vječni život. Božanski život u nama podržava sam Isus Krist ničim drugim doli samim sobom.
I mi koji sada gledamo euharistijskog Krista moramo vjerovati da vidimo i primamo živu osobu Isusa Krista. Kao što tada mnogi nisu u njega povjerovali, pa ga na koncu i razapeli, tako i danas ima onih koji na taj način u Isusa Krista ne vjeruju. Problem je cjelokupne naše koncepcije i naše konstrukcije u glavi, života i svijeta uopće, jer smo mi sami sebe uvjerili da ono što je veliko, značajno, životno važno, da to mora biti ogromno i komplicirano. A sam nas život u tome demantira. Da bi smo živjeli dovoljno je veoma malo: nešto vode i kruha, nešto odjeće i obuće, komadić zemlje i motika, malo sunca i malo kiše.
Kad bi smo tako razmišljali, onda bi za vjernika kršćanina, kao i za svakog drugog koji bi dopustio da ga obuzme ljubav Božja, sakrament euharistije bio najveći mogući znak, jer nas ništa na svijetu ne povezuje tako sa Isusom Kristom i ne dovodi u zajedništvo s njima kao njegovo tijelo kojim se hranimo i koje postaje u pravom smislu riječi dio nas samih, naše osobe. Isus nas hrani samim sobom da nas trajno oblikuje na svoju sliku i suobličava samome sebi. Svaka pričest, koja je vjerom primljena, u nama čini neku vrstu preobraženja. Isus nas postupno preobražava u sebe i time što nas preobražava pročišćava našu osobu i polako iz nas uklanja korijen grijeha. Zahvaljujući njemu mi već ovdje na zemlji anticipiramo ono Kristovo obećanje koje će se u vječnosti izvršiti do kraja, kad će u Isusu Kristu sav stvoreni svijet biti savršeno jedno i kao takav dionik onog božanskog života kojeg već sada žive božanske osobe Presvetog Trojstva, a kojeg ćemo po Isusu Kristu svi mi jednoć zadobiti.
Irena Žužić
