Kultura smrti (4)

Autor serijala: Nikola Radić

Autor serijala: Nikola Radić

Kultura smrti nas sve više okružuje nakon što su joj za to stvoreni uvjeti. Sada ona sve agresivnije napada život: duhovni, duševni i tjelesni. Izvori života se sustavno isušuju na svim tim razinama. Čovjeku će se i duhovni i duševni život urušiti ako mu se rasturi seksualnost. Zato je u kulturi smrti napad posebno fokusiran na seksualnost. Čovjek će – dosljedno – i tjelesno biti uništen.

Nećemo se ovdje baviti kršćanskim pogledom na seksualnost. Za nas je ona regulirana prirodnim i Božjim zakonima. Ona je dar Stvoriteljev čovjeku da bude u funkciji njegova života: i fizičkog i psihičkog (emocionalnog). Dar koji je iznutra povezan s ljubavlju (ne sebičnošću) od koje, kad se izdvoji, postaje doslovno smrtonosan. To vjersko znanje ovdje moramo pretpostaviti.

Jer ovdje nam se valja pozabaviti pitanjem kako sa seksualnošću manipuliraju aktivisti kulture smrti. Njihova je misao vodilja: seks nema granica. To se, istina, ne kaže baš tako uvijek. No već kratak pogled u taj životni sustav otkriva da je to baš tako, što je najbolje opisao i promovirao jedan od ‘arhitekata’ kulture smrti, Alfred Kinsey. (No o njemu više kasnije.)

Kult egoizma

Jedna od temeljnih pretpostavki da bi se korjenito moglo krenuti putem «seksa bez granica» jest odvojiti seksualnost od ljubavi. Trik kojim se ovdje služe jest poistovjećivanje seksualnosti s ljubavlju. Samo što to više nije ljubav nego sebičnost, jer se tu drugi «upotrebljava» za zadovoljenje vlastite seksualnosti. Ništa ne mijenja na stvari što su u igri dvoje, ili dvije, ili dvojica, ili više njih. Uz ‘individualnu’ postoji i ‘grupna’ sebičnost; to se često zaboravlja. Bitno je što tu nema ljubavi prema drugomu, nego: “dok meni/tebi/nama odgovara”. Tu je zapravo najveća vrijednost sebičnost. Neki, hrabriji, će to priznati; neki će, poput Ayn Rand, na temelju toga razviti cijelu životnu filozofiju (Rand je napisala knjigu Vrlina sebičnosti) ili poput Elisabeth Badinter koja nam poručuje: “Samoljublje se pretvorilo u etički kodeks… (Ono) mi imperativno naređuje da volim samoga sebe, ‘da razvijam samoga sebe’, ‘da se zabavljam’…”. Većina ljudi međutim, koji su kulturu smrti ili neki njezin dio ugradili u svoj životni sustav ne želi priznati da žive kult sebičnosti i da su na tom području ljubavi rekli zauvijek ‘zbogom’; radije žive u laži…

Seks bez granica

Glavni i najpoznatiji ideolog i ‘znanstvenik’ na tom području u XX. st. bio je američki seksolog Alfred Kinsey. Pod plaštem znanstvene institucije (Sveučilište Indiana, SAD) mogao je nesmetano širiti svoje perverzne ideje o ljudskoj seksualnosti. Promicatelji seksualne revolucije (nakon 1968. g.) objeručke su prihvatili njegove ‘znanstvene rezultate’, iako je poznato kako oni, nekritički kakvi jesu, zapravo nisu ništa drugo nego projekcija njegove vlastite opsjednutosti seksom i perverznog na­čina života koji je, kao homoseksualac i mazohist, provodio sa svojim studentima i užom grupom ljudi. Za njega je razmjena žena (supruga) i muževa sasvim normalna stvar. On se otvoreno zalaže za normalizaciju seksualnih odnosa odraslih i djece. Ti njegovi pogledi na pedofiliju kao na nešto sasvim prirodno, poslužili su suvremenim revolucionarima na području ljudske seksualnosti kao temelj na kojemu oni danas grade svoju specifičnu sliku seksualnosti, namećući čitavome društvu uvjere­nje prema kojemu seksualni odnosi između odraslih i djece spadaju u sasvim prirodno seksualno ponašanje. (Ovo će iz-gledati čudno ako s tim usporedimo ono što danas kod nas slušamo o pedofiliji. Stvari međutim stoje znatno drukčije. Vratit ćemo se na to.) Spolni odnos ljudi sa životinjama za Kinseya je također sasvim normalna stvar. Drugim riječima, nema seksualnog ponašanja koje za ljude ne bi bilo «normalno». Promicatelji kulture smrti drže Kinseya ne samo velikim znanstvenikom nego i pravim herojem i njegove ideje vrlo uporno šire. No on s ovakvim stavovima nije ni izdaleka usamljen. Mnogo je autora koji imaju ovakva ili slična stajališta: od Freuda do (već spomenute) Badinterove koja (zajedno s još nekima) već govori o «pravu na incest». S nekima od njih još ćemo se usput sresti. Put «seksu bez granica» je potpuno otvoren; zoistička se kultura svakim danom sve više etablira.

Što se Kinseya tiče valja reći da je on danas ipak i u znanstvenom svijetu prokazan i razotkriven u pravom svjetlu, te su poznate njegove veze sa kriminalom pedofilije i sl. kao i njegove psihopatske sklonosti koje su zapravo bile ‘kompas’ i ‘kormilo’ njegovih kvaziznanstvenih istraživanja. Dr. Judith Reisman i razni drugi su dovoljno jasno i argumentirano to pokazali, no usprkos toga Kinseyev institut i dalje djeluje na tragu svog osnivača šireći cijelim svijetom dah smrti. Dobro je upitati se, što nam ta cijela priča s Kinseyem i njegovim institutom govori? Govori nam da pravorijek objektivne znanosti ideolozima kulture smrti zapravo ne znači ništa. “Znanost” je tu samo onda i samo ako ju se na neki način može upregnuti za postizanje vlastitih ideoloških ciljeva, pri čemu je manipulacija znanošću nešto što spada u default njihova djelovanja.

Vrijedi usput spomenuti da takav odnos prema znanosti nije ovdje izolirani slučaj, nego je općenito prisutan u današnjem društvu, što nas vrlo ozbiljno upozorava koliko se možemo oslanjati na “znanost” i njezine rezultate kakvi su nam prezentirani od onih koji se tom “znanošću” služe!

Metode i ciljevi

Važno je naglasiti da ovo nisu samo nekakve «teorije», kako bi netko mogao pomisliti. Osim što ih najobičniji ljudi skloni svim mogućim slabostima (zbog istočnog grijeha) i ‘ohrabreni’ medijima provode u svojoj životnoj praksi, njima su već danas zaraženi školski programi (od sveučilišta do vrtića), državne institucije, zakonodavna tijela itd. (Počevši od UN-a, kako ćemo još vidjeti.)

Ideje seksualne revolucije šire se prokušanim metodama i dopiru do svako­ga. Posebna ciljna grupa koju promicatelji kulture smrti svakako žele uhvatiti u mrežu su djeca. Čovjek se najlakše i najdublje može pokvariti ako se pokvari kao dijete. Na udaru su školska djeca – za sada (kod nas) starija. (No u svijetu već postoje i provode se takvi programi i u vrtićima.) Kako to ide?

U vrijeme kad se njihova seksualnost počinje buditi i razvijati, zadoji ih se idejama o “slobodnoj ljubavi”, onda ih se medijima bombardira primjerima takve ljubavi da bi ih se na to potaklo, zatim se vrše ‘istraživanja’ i prikupljaju dokazi kako su seksualni odnosi u tim godinama opća i normalna pojava…. Zato ih pak treba poučiti i dati im kondome da bi se zaštitili od prenosivih spolnih bolesti (npr. od HPV-a), uz primjedbu da u spolne odnose trebaju stupiti kad za to budu fizički i psihički “zreli”. (Misle valjda reći da kondome koje su dobili u 12-oj čuvaju za 18-u ili 20-u godinu.) Podlo i priglupo! No sve to nije važno. Važno je da farmaceutska industrija zarađuje milijarde na kondomima i drugim prezervativima, a još važnije da je sposobnost mladih ljudi za prenošenje života u vidljivom opadanju, sterilitet pak u velikom porastu itd. Smrt žanje svoju žetvu.

Ovdje se radi o tome da se čovjek odvoji od svoje vlastite prirode. Jedino normalni heteroseksualni život uređen etičkim normama može ljudskom društvu osigurati opstanak te fizičko i psihičko zdravlje. To je međutim kultura života, a ne smrti. Kada je seksualnost uzdrmana, otvaraju se kulturi smrti nove šanse za podrivanje čovječanstva u cjelini. Jer to ona i hoće.

(Nastavlja se)

Print Friendly, PDF & Email