Piše: dr. Božidar Mrakovčić
Od svih NZ-nih spisa Lukino evanđelje najčešće govori o milosrđu pa ga slobodno možemo nazvati Evanđeljem milosrđa. Samo kod Luke nalazimo Isusov poziv: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36). Sličan poziv nalazimo i u SZ-u: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!“ (Lev 19,2). Neupitna sličnost ovih dvaju poziva otkriva nam da se bit Božje svetosti, njegove različitosti u odnosu na čovjeka sklonom mržnji i osveti, sastoji upravo u Božjem milosrđu (usp. Hoš 11,8-9).
Čitavo Isusovo propovijedanje i djelovanje Luka opisuje kao svjedočanstvo Božjeg milosrđa. Najdirljivije Isusove riječi o milosrđu su svakako prispodobe o milosrdnom Samaritancu (Lk 10,29-37), o izgubljenoj ovci i drahmi te o ocu i dva sina (Lk 15). Isusova čudesna ozdravljenja su zapravo djela milosrđa. Luka kao takvo na poseban način ističe uskrišenje sina jedinca udovice iz Naina (Lk 7,13-14). Osim toga Isus utjelovljuje Božju milosrdnu ljubav i praštajući. Samo Luka govori o Isusovom milosrđu prema grešnici u farizejevoj kući (Lk 7,36-50) kao i o raskajanom razbojniku kojemu Isus s križa obećaje: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23,43).
Milosrđe ili dobrota?
Tema milosrđa obilježava ne samo Lukin izvještaj o Isusovom djelovanju, muci, smrti i uskrsnuću nego i uvodni dio njegovog djela koji obično nazivamo evanđelje Isusova djetinjstva (Lk 1 – 2). Imenicu milosrđe, grčki eleos, od 6 puta koliko se pojavljuje u Lukinom evanđelju čak 5 puta nalazimo u Lk 1: dva puta u Marijinom hvalospjevu Veliča (Lk 1,50.54), jedanput u izvještaju o rođenju Ivana Krstitelja (Lk 1,58) i dvaput u Zaharijinom hvalospjevu Blagoslovljen (Lk 1,72.78). Ovo je vidljivo tek ako se usporedi grčki izvorni tekst. Naime naši prevoditelji Novoga zavjeta Bonaventura Duda i Jerko Fućak u 4 od ovih 5 slučajeva preveli su grčku riječ eleos širim izrazom „dobrota“. Dobrotu možemo definirati kao spremnost činiti dobro, a milosrđe nužno uključuje sažaljenje kao poticaj za konkretnu pomoć. Iskazati milosrđe (grč. eleos) u NZ-u znači sažaliti se nad onim tko je u potrebi i pomoći mu premda on to samo po sebi nije zaslužio niti će to nečim kasnije platiti. Takvo je Božje milosrđe prema nama, a o takvom milosrđu govori i prispodoba o milosrdnom Samaritancu.
Marijin Veliča
U Lukinom evanđelju djetinjstva uvijek je riječ o Božjem milosrđu koje se najčudesnije očituje upravo u utjelovljenju Sina Božjega. Marija u svom hvalospjevu Veliča zanosno pjeva o neizrecivoj Božjoj milosti i darežljivosti prema njoj samoj (Lk 1,46- 49), prema svim pobožnicima (Lk 1,50- 53) i osobito prema Izraelu (Lk 1,54-55). Na Elizabetinu pohvalu: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“ (Lk 1,45), odgovara ističući vlastitu neznatnost na koju je Bog, njezin Spasitelj, pogledao kad ju je izabrao da bude majka njegova Sina i tako očitovao svoju svetost, tj. svoje milosrđe. Za razliku od Adama koji je htio biti kao Bog Marija priznaje vlastitu malenost, svoju iskonsku ljudsku potrebu za Bogom i time se u potpunosti otvara Božjoj milosrdnoj ljubavi.
Bog međutim nije pogledao milosrdno na Mariju samo radi nje same nego radi svih onih „što se njega boje“, jer je upravo nad njima „od koljena do koljena dobrota (eleos) njegova“ (Lk 1,50). Tko su ti koji se Boga boje otkriva Ps 103: „Al’ ljubav (eleos) Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje (tj.) nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše. … Kako se otac smiluje dječici tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje“ (rr. 13.17-18). Mogli bismo reći da oni koji se boje Gospodina to izražavaju vršeći Božje zapovijedi. Oni priznaju Boga i njegovu veličinu kao i vlastitu potrebu za Božjim milosrđem, slični djeci koja ovise o ljubavi svojih roditelja. Marija u takve ubraja neznatne i gladne koje Bog u svom milosrđu uzvisuje i siti, a na kraju svog Veliča i čitav Izrael, „slugu Božjega“ (grč. pais = dijete) kojega Bog prihvaća za ruku i pomaže spominjući se „dobrote (eleos) svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu“ (Lk 1,54s). Isusovim rođenjem Bog ispunja svoja pradavna obećanja i u svom milosrđu spašava svoj narod.
Zaharijin Blagoslovljen
Nakon hvalospjeva Veliča slijedi izvještaj o Ivanovom rođenju koji započinje govorom o Božjem milosrđu koje je Bog iskazao Elizabeti (Lk 1,58) time što joj je u starosti podario sina i tako je izbavio od „sramote“ neplodnosti. Zato dijete i dobiva ime Ivan što znači Božja milost ili Božje milosrđe.
O Božjem milosrđu na poseban način pjeva Ivanov otac Zaharija u svom hvalospjevu Blagoslovljen (Lk 1,68-79) hvaleći Boga koji je u Isusu pohodio svoj narod spasenjem, otkupio ga od njegovih grijeha i osposobio ga za služenje Bogu „bez straha, u svetosti i pravednosti pred njim“ (Lk 1,74s). Time je Bog ispunio svoja obećanja po prorocima da će „iskazati dobrotu (eleos = milosrđe ) ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega“ (Lk 1,72). Božje milosrđe je najuže povezano s njegovom vjernošću Savezu, jer Bog ostaje vjeran i spašava i onda kada je narod nevjeran. Vrhunac Božje milosrdne savezničke vjernosti je Isus Krist, utjelovljeno Božje milosrđe. On po kojemu imamo spasenje u otpuštenju grijeha pohađa nas kao „Mlado Sunce s visine … darom premilosrdnog srca Boga našega … da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira“ (Lk 1,78-79). Umjesto srca u grčkom izvorniku stoji utroba, centar osjećajnog života u SZ-u. Cijelo djelo Isusovog mesijanskog otkupljenja je djelo Božje milosrdne ljubavi, mogli bismo gotovo reći djelo njegovog majčinskog milosrđa (usp. Iz 49,15).
Starozavjetni pobožnik dolazeći u hram zahvaliti se Bogu za njegova dobročinstva kliče: „Otvorite mi širom vrata pravde: ući ću, Gospodinu zahvalit’!“ (Ps 118,19). Kad budemo ovog Božića ulazili u naše crkve, kroz „sveta vrata“ ili na ona obična, uđimo i mi radosni i zahvalna srca poput Marije i Zaharije, svjesni koliko je Božje milosrđe prema nama veliko i koliko smo ga silno potrebni
