Iz urednikove bilježnice: Vrata milosrđa

Piše: Anton Valković, urednik

Piše: Anton Valković, urednik

Ovih božićnih dana, kao i svećenici po našim župama, blagoslivljam obitelji. Od kuće do kuće, od obitelji do obitelji, od ulice do ulice… od susreta do susreta. A ono što je ovih dana u središtu naše pozornosti, započevši tamo od blagdana Bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije, kada je na bazilici sv. Petra u Rimu papa Franjo otvorio Sveta vrata, pa sve do otvorenih Svetih vrata na katedralama i drugim crkvama diljem svijeta, pa tako i u našoj krčkoj biskupiji, jesu upravo – vrata. Ona su, u blagoslovu obitelji, kao uostalom i u svakom posjetu neke kuće ili stana, ili jednostavno kada dođemo doma, mjesto razgraničenja onoga vani od onoga unutra. Ona su crta, mjesto prvog susreta ili pak mjesto do kojeg najdalje dopiremo ukoliko su zaključana. A sa vratima u blagoslovu obitelji imam najrazličitijih iskustava. Ponekad me poneki član obitelji dočeka već na ulici, u dvorištu ili pred ulazom. Koliko se tome radujem vjerujem da domaćin vidi i na mome licu… Skratio mi je korake obilaženja oko kuće, dizanja po stepenicama na prvi, drugi ili ini kat, kucanja i zvonjenja na vrata apartmana ili ona iza kojih nitko ne živi. U takvim situacijama vrata gotovo i da ne primjećujem jer je domaćin onaj koji mi ih otvara i za kojim ulazim…

Ipak, najčešće su situacije kada na vrata kucam ili zvonim. Tada obično osluškujem događa li se išta iza vrata, pali li se svijetlo, odaziva li se tko, je li se što u kući pomaknulo. I tu su iskustva različita. U većini slučajeva kada netko iz obitelji otvori vrata slijedi srdačan susret, po­zdrav i stisak ruke, riječi dobrodošlice… Ima prigoda da onaj iz kuće pita tko je na vratima još dok su ona zatvorena. Tek kada kažem tko sam i zašto sam pred vratima, ona se otvaraju… Katkada, a sve je to češće, čim pozvonim, iz kuće se začuje lajanje psa koji obično dotrči do vrata te po njima šapama struže i ne prestaje lajati dok ga domaćin ne smiri ili zatvori u neku sobu… Ima ponekad i situacija kada kuca­njem na neka vrata iznenadim one što iza vrata žive bilo da za blagoslov toga časa nisu spremni ili blagoslov uopće ne žele. Vrata su tada mjesto s kojih se odmjerava kako dalje… Dogodi mi se, doduše rijetko, da neka vrata i nakon zvonjave i kucanja ostanu zatvorena jer su članovi obitelji još na poslu, u školi ili zauzeti nekom drugom obavezom. Vrlo vrlo rijetko ponekad osjećam, ako me osjećaj ne vara, da radi nekoga razloga domaćini ne žele otvoriti vrata iako je iza njih te je kucanje ili zvonjenje uzaludno… vrata ostaju zatvorena. A dogodilo mi se jednom da sam pokucao na jedna vrata obitelji, za koju sam znao da ne primaju blagoslov, s željom da ih samo pozdravim i zaželim dobre blagdane i nemalo se iznenadio – u obitelji je sve bilo spremno za blagoslov: na stolu križ i svijeće, blagoslovljena voda… Pitao sam se kasnije nije li tako bilo i godinama prije a na vrata nitko nije pokucao…

Sve u svemu imam, a vjerujem da i svi mi imamo, različita iskustva s vratima, te da su nam ova stvarna vrata na našim kućama, tek poticaj da razmislimo kako se odnosimo s onim vratima podignutima negdje na ulazu odnosno izlazu iz naših bića. No, kako je Božić, ne želim vas više zamarati ovim mojim razmišljanjem o vratima: jesu li otvorena, odškrinuta ili zatvorena, otključana ili zaključana… tek evo za kraj jedne pjesme koja moja vrata stavlja u odnos s Bogom koji se ne umara kucati na vrata naših srca… i ovoga Božića.

Vrata što si ih otvorio za mene,
ona su s kojih sam otišao,
s tvojim tužnim očima na leđima,
željan slobode i prostranstava
i mišlju da se doma nikada više neću vratiti.
Vrata što si ih otvorio za mene,
ona su kroz koja svaki dan izlazim i ulazim,
ali i ona na koja rasrđen ne želim ući
kada je tvoje milosrđe veće od pravednosti.
Vrata što si ih otvorio za mene
ona su na kojima me vidiš kao oca
što širi ruke i srce bez mjere i računice
svakom izgubljenom sinu.
Vrata što si ih otvorio za mene,
vrata su tvoga milosrđa.

Print Friendly, PDF & Email